Nezapamćena događanja u proljeće 2020. godine mnoge od nas potaknula su na povratak nekim starim idejama, nekim starim hobijima, pa i nekim starim prijateljima - počevši od sebe.

Stoga ne iznenađuje činjenica da su dobavljači puzzli diljem svijeta odjednom završili zakopani pod brdima narudžbi (od kojih je neke uputila i potpisnica ovih redova), ali ni da su se mnogi naši sugrađani i sugrađanke vratili staroj ljubavi za koju inače “nikad nema vremena” - književnoumjetničkom stvaralaštvu, rekli bismo pučki: pisanju.

Pisanje može poprimiti mnoge, šarolike oblike, ondje u mahom kultiviranom bespuću našeg planeta. Pisanje dnevnika svakako se ubraja u pisanje, a navodno i pomaže u nošenju s ovim neobičnim, novim okolnostima. Pisati dnevnik doista nije teško - trebaju vam samo bilježnica i olovka (ili možda tipkovnica i ekran, ili čak mobitel, hmmmm?), trenutak mira (ili dva, ovisno o broju ukućana) i svijest o tome da je susretanje samog sebe jedna od najopasnijih stvari koje itko od nas može učiniti za života. (Možda je upravo zbog toga tako popularna među mnogim duhovnijim kulturama i klasičnim filozofima...)

Nemojte zaboraviti, također, prije početka pronaći jako dobro mjesto za skrivanje dnevnika, ako se odlučite na pisanje na papiru. Čak i ako imate više od dvanaest godina, ne dvojimo da neke stvari doista ne želite podijeliti sa svojim gorespomenutim ukućanima, imali oni dvije ili četiri noge (pogotovo ako, i jednima i drugima, rastu zubići).

Za one koji su dnevnike ostavili iza sebe tamo negdje u osnovnoj školi, ili se nikada nisu ni zagrijali za njih, tu su introspektivne crtice, koje bi neki (povremeno) nazvali i kratkim pričama. Dobar broj kratkih tekstova ove vrste trenutno niče oko nas, zaliven proljetnim suncem na kojem možemo uživati samo iz sigurnosti doma svoga te se objavljuje na raznim mjestima (naravno, virtualno), većinski na društvenim mrežama koje život znače.

Ako ste se obreli u karanteni, nakon što već neko vrijeme duboko u vašem umu kuha kakva iskričava ideja za nešto prozno, ali se dosad niste dosad usudili staviti je na papir (pikselni ili ne)... e, onda ste na pravom mjestu.

U ovoj situaciji imamo samo dva pravila (nazovite-ih-smjernicama): tekst mora biti kratak (za razliku od dnevničkog zapisa) i poželjno je da sadržaj bude osoban. Ne morate je nikada nikome pokazati - ali, ako se doista udubite u pisanje jedne crtice, vjerujemo da će zadovoljstvo koje ćete time dobiti daleko nadmašiti bilo kakve zaostatke sumnje da možda “to neko pisanje” i nije baš za vas. (S ove strane ekrana, iskreno vjerujemo da je pisanje za sve koji ga žele. O, da. I za vas.)

Ako ste se obreli u karanteni, nakon što već neko vrijeme duboko u vašem umu kuha kakva iskričava ideja za nešto prozno, ali se dosad niste dosad usudili staviti je na papir (pikselni ili ne)... e, onda ste na pravom mjestu. Postoje dvije vrste ideja - one koje se mogu lijepo iznijeti i upakirati u kratkoj proznoj formi i one koje se mogu lijepo iznijeti i upakirati u nešto duljoj proznoj formi. Ni jedna ni druga ne poznaju dobna ograničenja, samo se razlikuju u potrebnoj upornosti i, pa, vremenu utrošenom u druženju s njima.

Prvu vrstu neki od nas zovu pričama, neki pripovijetkama (a neki, kroatističnog usmjerenja, rekli bi da to nema nikakve veze jedno s drugim, hvala na pitanju), dok će neki, nedavno izašli iz raznih obrazovnih institucija (ili su još uvijek u njima), iskoristiti donekle nesretnu riječ sastavak. (Jeste li čuli kako se nešto glasno trznulo od nelagode, na drugom kraju grada? E, pa, to nešto će sada doći k sebi i nastaviti tipkati ovaj tekst. Bez obzira što bi netko i njega nazvao sastavkom. Ups. Ovoga puta nije bilo samo trzanje već i prava mala eksplozija nelagode nad činjenicom da mnogi budući pisci i spisateljice još uvijek ne znaju razliku između priče i sastavka. Joj.)

Kako god ih zvali, kratke priče jedna su od najstarijih i najutjecajnijih oblika ljudskog verbalnog izražavanja od pamtivijeka, i danas, u eri jednog magičnog klika koji vaše riječi može odaslati diljem svijeta, ponovno se vraćaju prema svojoj negdašnjoj popularnosti. Neki će reći da je napisati “dobru” kratku priču najteži spisateljski zadatak. Neki će prihvatiti taj izazov. A neki će jednostavno prionuti poslu i provesti niz ugodnih, iako ne uvijek lagodnih, sati nad tekstom koji ne mora imati činove, neće natjerati čitatelja da mu se ukoči pozadina od čitanja i neće potencijalnim lektorima pojesti tjedne i tjedne života. Najvjerojatnije.

Kako god ih zvali, kratke priče jedna su od najstarijih i najutjecajnijih oblika ljudskog verbalnog izražavanja od pamtivijeka, i danas, u eri jednog magičnog klika koji vaše riječi može odaslati diljem svijeta, ponovno se vraćaju prema svojoj negdašnjoj popularnosti. 

No, ako cijeli život žudite za pisanjem novog Gospodara prstenova ili sljedeće Gordane (kraljice Hrvata) i sada konačno imate vremena za pisanje, dovraga - učinite to. Romani sami po sebi nisu problematični - teški i dugotrajni, da, ali ne uvijek problematični - do trenutka kad ih poželite objaviti tradicionalnim kanalima. Inače nema ničeg lošeg u tome da se uhvatite svojeg pomno građenog i godinama sastavljanog koncepta likova, svijeta i radnje (ili bar jednog od navedenog) i bacite se na posao, možda čak sutra ujutro, ako ste privremeno spriječeni u odlasku na posao ili ste, na bilo koji drugi način, zapeli doma na kauču. (Oh, nemojte ni slučajno pomisliti da vam za pisanje treba radni ili bar kuhinjski stol: postoji ta jedna divna stvar, a zove se laptop, i oni koji imaju primjerak doma mogu se slobodno zavaliti u najudobnijoj točki svog životnog prostora i do mile volje tipkati. Samo pripazite na koljena!) (Da ne spomenemo detaljčić da mnogi od nas i nemaju dovoljno mjesta na bilo kojoj vrsti stola. Pisanje nije jedino čime se bavimo ove karantene, ali jest hobi koji zauzima apsolutno najmanje fizičkog prostora.)

Dobra stvar s pisanjem romana (pa i duljih priča) jest to što ih, nakon brušenja, vrlo vjerojatno možete poslati nekolicini članova svoje obitelji i/ili prijatelja na čitanje! Želite li to učiniti, pa, to je pitanje za neki drugi, ovaj, sastavak...

Što je sa scenarijima, pitate se? A što, pobogu, sa scenarijima za stripove?? Pa, i oni se pišu… no sugestije glede njih morat ćete, nažalost, potražiti drugdje jer potpisnica ovih redaka dosada nije imala sreće prilikom pokušaja pisanja ni jednoga ni drugoga. (A opet, tko zna, možda ove karantene…)

Jesmo li zaboravili poeziju? Nismo. No, onima koji su zaraženi nezadrživom željom za pisanje liričnih redaka, vjerujemo, ne treba karantena da bi joj se u potpunosti predali. (Rasturite!)

Eseji? Što je to? ‘Se to jede? Stručni radovi? … maturalne radnje? (Bolje da se sakrijemo u kakvu spisateljsku rupu.)

Za kraj smo ostavili pisanje neke vrste članaka i/ili bloga, dakle direktno na mreži, uz obaveznu objavu. Postoji jedna divna riječ, rubom koje obigravamo već nekoliko ulomaka, i koja nam kolektivno spašava živote u posljednje vrijeme, a glasi internet.

Doista, ako još nikada u životu niste imali blog, a u svom kreativnom arsenalu raspolažete s dovoljno slobodnog vremena, osnovnim poznavanjem gramatike hrvatskoga jezika, nekom temom koja vas beskrajno veseli (puzzle? uzgoj afričkih ljubičica? pečenje pogačica s čvarcima? … knjige?) i pouzdanom vezom na internet - pa, pobogu, što još čekate? 

Dva se pojma nekako najčešće spominju ovog proljeća, a one su Lear (u Kralj Lear) i podcast. Dok ćemo prvi ostaviti u domeni osoba koje imaju besplatnu, ugovorno obveznu radnu snagu za čuvanje djece kod kuće (dakle, praktički nitko od nas), a drugu mladim hipsterima (kojima ovaj tekst zasigurno ne treba jer su već sve navedeno isprobali), čitateljima ovih redova ponudit ćemo nešto drugo, nešto divlje: blog.

Doista, ako još nikada u životu niste imali blog, a u svom kreativnom arsenalu raspolažete s dovoljno slobodnog vremena, osnovnim poznavanjem gramatike hrvatskoga jezika, nekom temom koja vas beskrajno veseli (puzzle? uzgoj afričkih ljubičica? pečenje pogačica s čvarcima? … knjige?) i pouzdanom vezom na internet - pa, pobogu, što još čekate? To ne mora biti blog (ali, ako bude, preporučamo Wordpress), već može i Facebook stranica, ili Instagram profil, ili bilo što slično, što vam u ovim kriznim vremenima može pojesti nekoliko sati tjedno, pa možda i dnevno.

Naposljetku, to je aktivnost - kao i bilo koja vrsta pisanja - koja može učiniti nešto čak i značajnije od trošenja vremena. Rekli bismo, čak, nešto dragocjeno: može vas natjerati da se, barem na trenutak, nasmiješite, i zabavite, i opustite. A to je ono što se traži i ono čemu se, baš poput pisanja i druženja sa svojim unutarnjim djetetom (ili možda vrtlarom?), polako vraćamo ove godine.

Naposljetku, to je i razlog zašto smo mi ovdje - za vas. :)

Sretno!