"Znanstvena fantastika je cjepivo protiv budućnosti", zapisao sam kao kredo u prvom nastavku ove serije tekstova prije, avaj, više od godinu dana. Trebao sam pisati ritmičnije, ostati u raspoloženju, jer kad sad to čitam, godinu dana utučeniji, pitam se valja li mi se tom mišlju ponositi. Što ako nas je znanstvena fantastika zaista cijepila protiv budućnosti pa smo na budućnost postali otporni?

Što ako smo u mašti odradili sve utopije i sve distopije, sva svemirska putovanja i sve susrete s izvanzemaljskim bozima i vrazima te nam je jedino ostalo potonuti u utješno topao zagrljaj gnojnice prošlosti? Što ako je znanstvena fantastika zapravo neprijatelj? Što ako Mary Shelley jest stvorila neman, samo ne onu na koju prvo pomislimo?

Neobjašnjiva popularnost "alternative"

Jedan od potencijalno zanimljivih, rijetko uspješnih, a meni neobjašnjivo popularnih rukavaca trenutačne znanstvene fantastike podžanr je alternativne povijesti. Priče su to koje vjeruju u prijelomne događaje historije i koje vole zamišljati kako bi sve proteklo drukčije da se u neki sudbonosan dan zbog klina u potkovi nije izgubila bitka ili steklo kraljevstvo. Premda je, ajde, prvoloptaški privlačno zamišljati bi li nam povijest bila više po volji da su pobijedile ove umjesto onih figura ili da smo skrenuli lijevo kod Albuquerquea, alternativne povijesti rijetko kad imaju što za ponuditi nakon prvog šamara očuđenja. Kao što su sve priče o putovanju kroz vrijeme, reče Harlan dok je bio živ, priče o odgovornosti, tako su sve alternativne povijesti priče o tome kako povijest nema alternative.

Od svih punkova prezira ću, izgleda, morati poštedjeti steampunk, taj melanž devetnaestostoljetnih gospodskih pripovijesti od Vernea do Holmesa, koje smo čitali kao djeca.

Možemo miješati špil koliko god želimo, ali to neće promijeniti karte u njemu pa će pisac, nakon što potroši očite šale i očekivani šok miješanja usporednica, najvjerojatnije završiti šećući kakvu istragu ili romansu kroz nešto zanimljivije kulise. Time se alternativna povijest razotkriva kao fantasy, u previše slučajeva i sam tek lažnopovijesni žanr s nešto mitološkog namještaja, a ne znanstvena fantastika. Svaki od brojnih alternativnopovijesnih "punkova" (steampunk, atompunk, dieselpunk, sailpunk ...), podpodžanrova koji svoje priče smještaju u tehnološki naprednije segmente negdašnjosti, može se stoga optužiti za čisto maštarenje uz kapitalan krimen vjerovanja u ljepšu, romantičniju ili življenja vredniju prošlost. Trudim se, ali rijetko kad u nekom "punku" nalazim više od ljubavi za krinoline, lokomotive ili pilotske naočale: "punk" je fanfiction kojemu je greškom sudbine dozvoljeno da cosplaya fiction, igra motiva bez teme.

Od svih punkova prezira ću, izgleda, morati poštedjeti steampunk, taj melanž devetnaestostoljetnih gospodskih pripovijesti od Vernea do Holmesa, koje smo čitali kao djeca. Ne bih ja, ali u jednoj je neformalnoj anketi iz mora odgovora da su "haljine super" i da "metal svjetluca" iskrsnuo odgovor kako je viktorijansko doba bilo zadnji trzaj vjere u individualnog genija, u ludog znanstvenika ako hoćete, tu pulp ikonu bez koje nema znanstvene fantastike, a koju je suvremena znanost istrijebila. Nije samo riječ o tome da nam je sve teže vjerovati kako bi izum koji će protresti svijet mogao nastati u nečijem podrumu (iako nas društvene mreže svako malo pokušavaju razveseliti domišljajem kakvog srednjoškolca koji će koliko sutradan spasiti planet, domišljajem o kojem se sutradan rijetko što više čuje) već o tome da se znanost toliko usitnila da joj je dosege teško objasniti laicima. Vidjeti letjelicu koja se spušta na Mjesec je znanstveni doseg čije su implikacije svakome jasne i koji je odigrao veliku ulogu u popularnosti znanstvene fantastike sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ali što meni ili vama znači što su najposlije zabilježeni gravitacijski valovi (Nobelova nagrada za fiziku 2017.) koje je Einstein (Albert, ne Frank) predvidio prije stotinu godina? To "kuša granice našega znanja", kaže odbor za dodjelu Nobelove nagrade, i ja im vjerujem, ali ovih dana puno me više brinu granice neznanja.

Glupani

Nije li, recimo, jednostavno strašno što sam u prošlom odlomku načas zastao spominjući spuštanje na Mjesec, načas promislio treba li mi kontroverzna rečenica koja bi mogla razdražiti kojekakve bjesomučne glupane, da bih se već idući čas postidio što o nečemu što čitav život znam kao činjenicu uopće razmišljam kao o kontroverzi? Kad je znanje postalo upitno, kad je stručnost postala zazorna? Glupo pitam jer oduvijek je bila, za onoga koji previše pita spremna je bila kupa otrova, za onu koja previše misli lomača. Sve naše velike priče, pa i ona o Kristu, o tome su što se događa onima koji strše. Priče su to koje volimo čuti, ali ih ne bismo voljeli proživjeti i ta naša nevoljkost čini da ne pričamo više velike priče.

Pričamo, pogledajmo samo znanstvenu fantastiku, male, sitne i nevažne priče. Svijet ili kozmos u njima mogu biti u opasnosti, ali spašavaju ih nadmoćni junaci kojima ne prijeti prava pogibelj i od kojih se ne traži žrtva. Pomodne tinejdžerske distopije samo naizgled ohrabruju mladež da misli svojom glavom, dok im zapravo bajaju kako se sistem može srušiti, kako će sve biti okej, neka mirno drijemaju, znat će što učiniti bude li trebalo. Bude li trebalo, međutim, bit će korisni poput hrvatske lijeve inteligencije: zujat će u procijepu prošlosti koja se budi i očekivanja da žrtve u njima prepoznaju vođu, očekivanja zaludnih jer ni sami ne vide drugu budućnost osim vlastite prošle slave.

Tonemo u steampunk, zasad, vjerojatno ćemo tonuti i dublje. Preplašeni od svijeta koji je prevelik da ga pojmimo.

Tonemo u steampunk, zasad, vjerojatno ćemo tonuti i dublje. Preplašeni od svijeta koji je prevelik da ga pojmimo – gle, sve nam je dano, svi znanstveni arhivi, sve galerije svijeta, sva glazba i sve knjige su nam na dohvat prsta kako bi se zajamčilo da ih nikad ne pogledamo! – mi čeznemo za selima kakva su nekad bila, sto pedeset glava uvrh glave, malo pleme naše, pola dana hoda udaljeno od susjednog sela gdje su muški teški, a žene lake. Sve nam je dozvoljeno i ta nas je sloboda pokorila. Ne želimo je više, sutradan bismo je zamijenili za očitog tiranina, za jasan objekt mržnje, za kartonskog neprijatelja umjesto zrcala koje nas iz dana u dan optužuje za odluke koje smo donijeli. Tonemo u steampunk zamišljajući da ćemo biti Holmes ili bar Watson, iako bismo pristali biti neko od bezimene garavčadi koja Holmesu pribavlja informacije, ma i žrtva kakva lukava zvjerska umorstva, samo kad bi to značilo da imamo neku ulogu, da smo vidljivi. Jer nevidljivi jesmo, svi jednaki dakle svi isti dakle svi nebitni. Zato nam je zabava dječja, anodina, garantirana pobjeda naše superjunačke projekcije; previše si teških pitanja postavljamo u svakodnevnom životu da bismo u fikciji trpjeli isto.

Star sam i nadam se da je ova gorčina samo prirodna posljedica starosti, da neki mališani još vide svijet kao nešto što vrijedi pokoriti i preoblikovati, a ne samo potrošiti. Ne znam, iskreno, kako bi mi bilo da sam danas dijete, da mi je sva znanstvena fantastika ikad napisana, nacrtana ili snimljena na dohvat prstiju, da je sve oko mene znanstvena fantastika, svaka priča bar malo nevjerojatna. Bih li se navukao ili navikao, bih li se poželio baviti njome ili bi mi taj san izgledao neostvariv u svijetu u kojem je osvajanje lokalnih brdašaca izgubilo smisao i svakog osudilo da se uspinje na istu planinu: duge kolone planinara u šarenim vjetrovkama spremne umrijeti za pola minute na krovu svijeta? Bih li, možda, umjesto toga razmišljao kao milijuni onih koji se ne utrkuju, koji su iskolčili svoju malu parcelu na međumrežju i otvorili je gostima koji možda nikad neće doći? Teško je reći jer demokrat nisam, jer ne mislim da je divno što pišu svi, volim probiranje, gradacije, autoritet, više volim ne biti izabran nego pohvaljen zajedno sa svima.

Zašto pišem

Kad se prijatelj prije nekoliko godina upustio u crtanje westerna, rekao mi je da hoće da njegov strip bude svaki western ikad načinjen. Nije usamljen u tome, western koji se danas piše, znanstvena fantastika koja se danas piše, žanr koji se danas piše s ambicijom i nema izbora nego biti apoteoza žanra. Dok smo smjeli zaboravljati, dok je naš dragi šund tonuo u mutne memorije unutar jednoga naraštaja pa ga je već za idući valjalo nanovo izmišljati i pritom popravljati, znanstvena fantastika je imala slobodu da se valja u valovima, da meka smjenjuje tvrdu, da porodi nešto staro što će izgledati kao novo.

Pišem ih jer je Mary pisala i zato što su poslije nje pisali toliki koji su mi puno značili i zato što, na koncu, onda ni ja ne smijem činiti manje.

Otkako smo sve staro učinili besmrtnim, ništa novo nema izgleda biti novo. U prvoj rečenici svakoj priči detektiramo krvna zrnca, pripadnost i nakanu. Razočarani smo ili umireni unaprijed, rijetko uznemireni. Žele li nas uznemiriti – a premalo ih to želi – piscima preostaje spajati nespojivo, sve podžanrove ugurati u istu kobasicu u nadi da će nas na nanosekundu iznenaditi ili – zašto ne? –  da će frankenštajnizacijom načiniti anti-Frankensteina, singularitetnu točku u kojoj će žanr implodirati da bi se preporodio.

Star sam, kao da sam pet života živio. Izgubio sam vjeru u činjenice, istinu, razum i pisanje tekstova zato što nešto želim reći. Sad ih pišem onako, prekasno, kad se mraka nakupi previše. Pišem ih s točno onoliko kontrole kao kad se skače s nebodera, strmoglavljujem se niz odlomke u nadi da makar dno postoji. Pišem ih da kažem kako ne bih želio živjeti u steampunku jer mi plinsko svjetlo nije romantično, prsluke ne volim, a povijest je dom mrtvih, ma koliko je glačali. Pišem ih da se sjetim sebe i budućnosti kako je nekoć izgledala. Pišem ih jer je Mary pisala i zato što su poslije nje pisali toliki koji su mi puno značili i zato što, na koncu, onda ni ja ne smijem činiti manje.

Završimo pričom:

IĐE FRANKENŠTAJN

Iđe Frankenštajn.

Iđe Frankenštajn bez staze, puta, iđe, povazdan luta. Iđe.

Iđe i nađe čoeka bez noge, bude mu ga ža, dade mu svoju nogu. Teže tad iđe, al iđe. Iđe Frankenštajn.

Iđe i nađe ženu bez srdca, bude ga od nje stra, dade joj svoje srdce. Lakše iđe. Iđe Frankenštajn.

Iđe i nađe đete što plaki. Uzme mu oko da plaki manje, dade mu ruku da ga od suza brani. Stavi si oko đetetovo da viđi kako nekad viđio, da sjetse plakit. Iđe Frankenštajn.

Iđe i dođe livadi đe sami mrci. Bude mu i ža i stra, onda nađe nogu da bolje iđe, nađe srdce da ga nosi dok kom ne zatreba, nađe ruku, jaku ruku. Napuni džep očima, zlu netrebalo. Das mrci ne bacu sastavi on jen čoek cijel. Iđi, njem će Frankenštajn, al čoek ne iđe. Leži ko mrc. Iđi, njem će Frankenštajn, viđu lako je.

Pokaže mu Frankenštajn kakos iđe, al čoek leži i ne iđe. Udre ga Frankenštajn nogom novom, a čoek dalje leži. Teško Frankenštajnu pri srdcu, lakše bez srdca njemu, al šta sad kad ga ima. Plaki malo.

Iđe Frankenštajn. Iđe sam. Jedan je on. Jedan je Frankenštajn.

Iđe on.