Pa bez obzira kako se na ovim prostorima vijorile sette bandiere, uvijek ćemo se kroz život sretati s reprezentacijama i klubovima, s fudbalerima i timovima na koje ćemo odljepljivati, i to doslovno. Eto, u doba mog djetinjstva, marno smo skupljali samoljepive sličice s likovima nogometaša, kupovali vrećice s tri sličice, razmjenjivali duplikate, puljali se i tako dodatno zarađivali. Strategija je bila odlaziti kupovati sličice i na udaljenije kioske, jer na ovom lokalnom uvijek šalju iste nogometaše. Imali smo transfermarket prije nego što je popularno postalo razmišljati koliko, zapravo, vrijedi neki nogometaš, a ne kako igra, dok nas ponosom ispunjava koliko će zaraditi njegov hrvatski klub, umjesto da uživamo u tome što visoko diže Rabuzinovo sunce ili, kao kad je Milan Krlja Radović, riječki prvotimac sucu priznao da je postigao gol rukom. Gol je poništen, a kasnije je NK Rijeka na krilima fair playa pobijedila Velež.

Mnogo je takvih priča iz povijesti riječkog kluba, no one predstavljaju razmjerno simbolični dio obimne monografije Rijeka bijelih snova (Naklada Val), ultimativne enciklopedije nužne svakom pokloniku NK Rijeke. Gotovo 600 stranica povijesti riječkog prvoligaša prije dvije godine dobilo je pozornost medija ne zbog studioznog pristupa materiji, nego zbog činjenice da je promovirala teoriju da NK Rijeke nije samo sljednik kluba/društva Kvarner i da je osnovana 1946., nego i talijanskih klubova Olimpia i Fiumana, što znači da je klub osnovan 1906., pet godina prije Hajduka. Odmah su se javili nezadovoljnici koji smatraju da to nije točno jer Fiumana nije Rijeka i danas službeno postoji u talijanskoj Serie C sa zamrznutim statusom.

Kontroverza je sigurno aktivirala i šire zanimanje za monografiju za koju će danas mnogi priznati da nema bolje među hrvatskom klupskom publicistikom.

Uistinu, pet autora: Marinko Krmpotić, Igor Kramarsich, Marinko Lazzarich, Denis Povrh i Marin Urban uz uredničko vodstvo Dragana Ogurlića secirali su povijest riječkog nogometa. Monografija bilježi sve trenutke, od prve utakmice održane 1873. (u Ulici Milutina Barača, bivšoj Industrijskoj) između tehničkog osoblja tvornice koja će prerasti u Torpedo i inženjera mađarskih željeznica do trenutka kad se nitko nije mogao nadati da će Rijeka potonuti na dno tablice uz prigodni Cosmi Show. Monografija, dakako, bilježi i kad je NK Rijeka bila u lošijoj poziciji, kad se raspadala po šavovima i kad je igrala u Drugoj ligi uz nekoliko neuspješnih uzastopnih pokušaja da kao najbolji u nižerazrednom natjecanju opet bude članom elitne jugoslavenske lige.

Detaljna statistika sa svim rezultatima i tablicama, mnoštvo fotografija, zanimljivi detalji, portreti nogometaša i ekstenzivna kronologija uistinu je ultimativni spomenik klubu i generacijama nogometaša, ali i navijača koji su ga godinama podržavali. Dakako, da su unutra priče Miše Cvijanovića o pojedinim utakmicama, malo razigraniji ulomci o velikim trenucima kao što su osvajanje kupova protiv Trepče i Partizana ili priče o ulogama riječkih reprezentativaca, npr. o tome kako je Pero Radaković sa zamotanom glavom pred 64.000 gledatelja 10. lipnja 1962. s ruba kaznenog prostora u 87. minuti rasparao njemačku mrežu i osigurao Jugoslaviji prolaz u polufinale. No, onda bi monografija imala valjda tisuću stranica, a mi bili lišeni potencijalno još jedne knjige o NK Rijeci.

E, takvu knjigu je o Hajduku napisao Boris Dežulović. Bili libar (Telegram) predivna je posveta klubu koji nadilazi racionalne razloge za navijanje i koji je simbol jedne regije i načina života. Da, reklo bi se, gradovi imaju svoje nogometne klubove (ili ih imaju kriminalci odbjegli u drugu državu), samo Hajduk ima svoj grad. U Splitu i nogometaši svojedobnog prvoligaša Splita navijaju za Hajduk. Upravo stoga Bili libar, zbirka Dežulovićevih kolumni objavljivanih u Telegramu te priča koje su publicirali Jutarnji list i Novosti predstavlja novodobnu posvetu tom klubu, na sličan način kao što je to Miljenko Smoje napravio u Velom mistu. Ipak, postoji bitna razlika – dok je Smoje imao podršku i kluba i grada, Dežulović je uglavnom na meti što Tordice, što Hajduka, što 'pravovjerne' javnosti. Odnosno, kako je efektno Ante Tomić napisao na hrptu knjige:

'U nekoliko generacija genijalnih novinskih autora koji su jedan komično neuspješni provincijski klub učinili herojskim, koji su svako ispadanje u pretkolu europskog natjecanja, svaku jebenu katastrofu koju ni normalna osoba što prije željela zaboraviti, svojim nadahnutim tekstovima učinili nezaboravnim. Žalosna je činjenica da je Hajduk uvijek djelovao bolje na papiru nego na travnjaku. Imao je bolje pisce nego nogometaše, a najbolji je među njima, treba li to uopće napominjati, Boris Dežulović, pisac takvog veličanstvenog talenta da vas duša zaboli da je još uvijek u Hajduku."

Srećom, dok Dežulović piše o Hajduku, najbolje ćemo znati kako je posrijedi uistinu velik i važan klub.

Jer, maestralni Dežulovićevi zapisi u Bilom libru predstavljaju i ono najbolje iz sportske publicistike. S Bilim librom bi predsjednici i direktori ostalih klubova trebali mahati pred svojim marketinškim i PR službenicima i reći im da će odrješiti kesu i umjesto zvučnog pojačanja angažirati nekog sjajnog autora koji i navija za klub i onda investirati u kakvu Belu štoriju, Modru hagiografiju ili Žuto-zelene giornale.

O nogometu u Hrvatskoj ima razmjerno velik broj knjiga, no o onome što se događa na svjetskim prvenstvima do 2010. mogli smo zapratiti samo na albumima sa sličicama ili specijalnim dodacima pojedinih tiskovina. No, tada su Ivica Buljan i Vlado Vurušić objavili prvu inačicu obimne knjige Nogomet: povijest svjetskih prvenstava (Školska knjiga). Knjiga je doživjela drugo, dopunjeno izdanje, a vrlo brzo pojavit će se i nova verzija knjige, dakako, s podacima s netom završenog Svjetskog prvenstva.

Obimna knjiga, na više od 650 stranica donosi rezultate svih nogometnih utakmica, imena svih igrača, trenera i sudaca, pregledne statistike, zanimljivosti o nogometašima i navijačima i poseban dodatak o hrvatskoj reprezentaciji, dakle, sve ono čime bi se prosječni nogometni kibic mogao naoružati barem uoči početka svakoga Svjetskog nogometnog prvenstva.

Koliko god Hrvatska bila nogometna nacija, sigurno je da nedostaje tiskanih medija koji su sasvim ili gotovo u cijelosti bili posvećeni nogometu, kao što su to nekoć bili Tempo, SN revija ili Gol. Premda je na svim portalima nogomet u glavnoj ulozi na sportskim stranicama, standarda razmjena informacija u kafićima temeljit će se na onome što pišu Sportske novosti ili sportske rubrike dnevnih listova, U tom smislu, priručnik koji se bavi rezultatima i zbivanjima na Svjetskim nogometnim prvenstvima bi možda trebao biti i u ponudi kafića koji drži do sebe. Nekako mislim da bi se vlasnicima taj potez sigurno isplatio.

Jer, u Hrvatskoj su svi nogometni selektori, upućeni su baš u sve vezano za nogomet, pa onda nije čudo da je u nogometna literatura sve zanimljivija. Tri navedene knjige to i dokazuju, a zaključak je nedvojben: lopta je okrugla i utakmica se igra do posljednjeg sučevog zvižduka.