Sada samu sebe podsjećam na jednoga mog frenda koji je pametan momak, ali težak kao crna zemlja. On je od onih rijetkih pametnjakovića koji zaista znaju gotovo sve o svemu, ali čim od njega zatražiš bilo kakvu informaciju ili objašnjenje, istog trenutka shvatiš u što si se uvalila. Bez obzira što pitaš, on će objašnjavanje započeti u dalekoj povijesti i možeš računati da si imala sreće ako počne tumačiti preko neke stote stvari i to negdje u vrijeme Kristova rođenja. Recimo po ovoj silnoj ljetnoj žezi ga upitaš kako to da je vani +35 °C i nema baš ni daška vjetra, a ti u stanu otvoriš vrata i prozore i odmah osjetiš blagi propuh. Kladim se da bi on svoje objašnjavanje zagonetne pojave tog strujanja zraka započeo s vremenom kad su kromanjonci živjeli u špiljama u kojima je i zimi i ljeti konstantna temperatura i odakle im je dolazio svjež zrak. Točno poludiš dok dočekaš konačni odgovor.

Bojim se da će biti slično i s ovom mojom današnjom temom jer najprije treba govoriti o nekim činjenicama koje naizgled nisu ni u kakvoj vezi s čitanjem lektire. I pogledaj kako se odmah sve zakomplicira: da bi se moglo kritički govoriti o popisu knjiga za školsku lektiru, treba shvatiti koji je njezin smisao jer taj smisao odlučuje o tome koji će naslovi biti na tom popisu. Sad bi onaj moj frend odmah otišao korak dalje i upitao se koji je smisao školovanja uopće i u čemu je bitna razlika između osnovne i srednje škole. Sam naziv osnovne škole govori o njezinoj svrsi i kako bi svatko tko je završi trebao steći prilično preciznu osnovnu sliku svijeta u kojem živi i to od osnovnih karakteristika samog planeta na kojem živimo pa vremenskog slijeda razvoja života na njemu. Od najsitnijih jednostaničnih oblika života do čovjeka kao najsavršenijeg živog organizma. Od plemenskog vrača do Alberta Einsteina. Od starih kultura koje smatramo kolijevkom  čovječanstva pa preko zemljopisnih otkrića do današnjeg „globalnog sela“. Paralelno s prikazom ljudske povijesti učimo o razvoju osnova raznih vještina, umjetnosti i znanosti.

Zbog svega spomenutog smatra se da po završetku osnovne škole raspolažeš nekim najosnovnijim spoznajama o svijetu oko sebe i znaš kako je sve to teklo od iskona do danas. Jednako tako vjeruje se kako si tijekom tih godina školovanja spoznao/spoznala vlastite sklonosti, vještine i neke znanosti koje bi rado detaljnije proučavala i tu se usavršavala u želji da ti to jednoga dana postane zanimanje u kojem ćeš postupno graditi svoju karijeru. To će ti pomoći pri daljnjem usmjeravanju, pri odabiru srednje škole i u daljnjem obrazovanju.

Hoću li napokon progovoriti zašto nas gnjave s čitanjem lektire? Evo, odmah. I ja sam poput onoga mojeg pametnog prijatelja s početka ovog članka. Želim objasniti ukratko, ali ipak temeljito, pa sam se pitala postoji li još nešto osim školskih predmeta što bi ti pomoglo odrasti ne samo u koliko-toliko obrazovanu osobu nego i u moralno, širokogrudno, dobronamjerno i empatično ljudsko biće, u osobu kojom će se ponositi ne samo tvoji roditelji i prijatelji nego svi ljudi koji te upoznaju. Postoji. Postoji nešto što te može tome naučiti iako nije školski predmet. To su putovanja. Kada bi se mene pitalo, svi bi mladi ljudi tijekom svojeg obrazovanja trebali imati pravo barem godinu dana provesti na putovanju po dalekim zemljama. Zaista to mislim. Tek kad upoznamo daleke krajeve u kojima žive ljudi čija se civilizacija razlikuje od one u kojoj smo mi odrasli i kada uvidimo kako je ta različitost bogatstvo svijeta u kojemu živimo, spoznat ćemo kako su te razlike dragocjene. I kako negdje tisućama kilometara daleko žive ljudi koji znaju napraviti čamac kakvog bi i ti rado imao, kako studiraju arhitekturu želeći sagraditi najljepšu zgradu na svijetu, kako odgajaju svoju djecu da budu pošteni ljudi koji vole druge ljude i poštuju sva živa bića, kada shvatiš da i među Eskimima i u ekvatorijalnoj Africi i u bespućima porječja Amazone žive ljudi koji su ti, po svojim stremljenjiima i nadama, bliski poput braće, poput cura i dečki iz tvojeg razreda. Kad se vratiš s takvog putovanja, teško će te netko nagovoriti da budeš rasist ili da religiju podneblja gdje si ti odrastao smatraš superiornijom od tuđe ili podlegneš bilo kojoj drugoj uskogrudnoj tvrdnji ljudi čija skučenost duha nikada neće doživjeti pravi uzlet niti omogućiti tvoje bratimljenja sa svijetom. Upravo danas gotovo sam se onesvijestila kada sam od osobe s fakultetskim obrazovanjem čula paušalnu tvrdnju kako Kinezi otimaju ljude i vade im organe koje onda prodaju. Ona mi time nije rekla ono što zna, nego sve one tisuće i tisuće informacija o Kinezima koje ona ne zna. Premalo je ovdje mjesta i vremena da ti to razložim, pa taj primjer i spominjem samo kao ksenofobični ispad vrijedan žaljenja, kao pomanjkanje obrazovanja kojim neuki ljudi spremno žigošu pojedine narode.

LIJEPA KNJIŽEVNOST PUTOVANJE JE S VODIČEM

Eto, sada smo, vjerovali ili ne, napokon stigli do čitanja lektire. Kada bi od mene netko tražio praktičnu definiciju lijepe književnosti, rekla bih da je to putovanje s vodičem. Čitajući knjige, mi putujemo. Pisac knjige vodič je koji nas može odvesti bilo kamo i u bilo koje vrijeme. Tu, naravno, ne mislim samo na putopise i prostranstva na ovom planetu. Ne mislim ni na sadašnje vrijeme jer vješt će nas autor odvesti i u srednji vijek ili u životinjsko carstvo, u najskrovitije djeliće ljudske duše ili na poprišta najslavnijih bitaka, u tijesan prostor neke svemirske stanice koja kruži oko postojećeg ili nepostojećeg planeta… Pri čitanju knjiga lijepe književnosti ne vrijede ista pravila kao kod učenja školskih predmeta ili pisanja stručnih knjiga, gdje su svi događaji stvarni i pomno poredani na vremenskoj traci. Ne, ovdje, u školskoj lektiri, priprema nas se za sva daleka putovanja kroz knjige, za putovanja koja nas mogu učiniti boljim osobama. Sjećaš li se lektire iz prvih nekoliko razreda osnovne škole? Krenuli smo od onoga što je tako malenoj djeci poznato i što im je nadohvat ruke. Bile su to pričice i bajke o psićima i mačkicama, o vuku, o pticama, o mami i tati… Bile su to slikovnice s prvim slovima i brojkama, basne u kojima su životinje doživljavale smiješne ili manje smiješne ali poučne zgode. Kako si rasla/rastao, tako se mijenjala i školska lektira, a odmak od mjesta i vremena u kojem živiš postajao je sve veći.

Tu svakako treba reći da popis knjiga za lektiru sastavljaju stručni ljudi. Oni, zajedno s tvojim nastavnicima hrvatskog jezika i zajedno s tvojim roditeljima, utječu na to kada će i zašto i u kojem razredu za tebe odabrati nekog vrsnog pisca koji će te odvesti u prostranstva i situacije, u probleme ili vedre avanture koji su primjereni tvojoj životnoj dobi. Naravno da svi oni ponekad i pogriješe pri tom odabiru. Većinom je taj popis ipak dobar, a to spoznamo tek nekoliko godina kasnije, kad smo na tom putu već daleko odmakli i kada bolje razumijemo sadržaj knjiga koje su nam se činile dosadnima.

Eto, polako nam je postala jasnija sama svrha čitanja knjiga. Svaka pročitana knjiga u nama ostavi traga, malu hrpicu građevinskog materijala koji se u nama taloži stvarajući svojevrsni iskustveni filtar kroz koji prilaze sve nove informacije koje svakodnevno primamo. Ili to možeš zamisliti i kao neku prizmu koja, što više čitamo, postaje sve složenija, pa se svaki novi podatak koji saznajemo kroz nju lomi poput zrake svjetlosti čineći nas sve sposobnijima nijansirati sve iz svijeta oko nas i olakšava nam razlučiti dobro od zla, prave vrijednosti od privida, ljudske predrasude i glupost od mudrosti i otvorenosti prema nastajanju jednog boljeg svijeta.