Jelena Stipetić Šušak 

Moje prve školske knjige s nestrpljenjem sam iščekivala. Dobili smo ih nekoliko dana nakon početka školske godine, već korištene i poprilično odrpane. Pa ipak, meni najljepše. Naslijedila sam ih od nekoga tko je već taaako veeelik da ide u drugi razred! Osjećala sam se važnom. Tko bi pomislio da će ta moja prva životna obveza značiti i cjeloživotnu obvezu danas!

A tek torba! Bila je neka jednostavna socijalistička s kričavo-žutim crtama. Ružna. A meni predivna!!! Mahala sam njome s balkona naše zgrade da mi zavide svi susjedi! Ne sjećam se njihovih reakcija. Bile su mi manje važne nego danas!

Jedna simpatična anegdota vezuje me uz prvi tjedan školovanja. Moja učiteljica zvala se Nada Simčić. Bila je prelijepa žena (i još uvijek jest) koja nas je uvela u svijet znanja. Već drugoga dana počeli smo naše crtančice ispunjavati kružićima, kosim crtama, ravnim crtama, valovima i sličnim vježbanjima ručica. Kad smo izlazili iz škole, zaletjela sam se u zagrljaj majci. Presretna. "Zašto si toliko sretna?" upitala je zbunjeno. "Mama, moja prva dvojka! Dobila sam dvaaa!" orili su se moji krici po dvorištu OŠ "Ivan Ćiković Beli". "Ma kako dva? O čemu ti to?" nastavila je mama ništa ne shvaćajući. O. K., sad mi već nije bilo jasno zašto ne dijeli moju euforiju, jer nisam dobila jedan i najpametnija sam na svijetu. "Ma da vidim!" rekla je moja mama sad već pomalo ljuto. Ja se ipak nisam dala smesti, jer dvojka je moj prvi uspjeh pa sam ponosno otvorila crtančicu. A ispod kružića, crta i ostalih tričarija stajalo je slovo S (kao Simčić). Moja se učiteljica samo potpisala.

Mama je bila sretna i bilo joj je sve to jako smiješno, a ja baš nisam razmišljala na taj način jer sam se nadala da sam si osigurala dvojku i tako ipak odškrinula vrata drugog razreda.

Najmanja ocjena koja je uslijedila bila je trojka iz prirode i društva u trećem razredu. Shvatila sam vrlo brzo da minimum nije maksimum. Trojku sam dobila iz kopanja, sijanja i sađenja. A sad sam solidna vrtlarica. Dakle, ništa ne znači jedna trojka, moji prvašići, samo hrabro!

Ružica Kevešević 

Prije ravnih pedeset godina upisala sam se u 1. razred. Bio je to 1.c OŠ "Viktor Car Emin" u Lovranu. Učionica se nalazila u podrumskom prostoru. Dvadesetak sedmogodišnjaka (djeca su tada kretala u školu od sedme godine) činilo je moj razred. Kako smo se svi otprije poznavali, što iz vrtića, što iz malog mjesta, nije bilo posebnih upoznavanja.
Naša učiteljica bila je Milica Kružić, majka blizanaca Neve i Goja, koji su također sjedili u našem razredu. Učili smo polako slova, nespretno šiljili olovke, brisali do "rupe", stiskali držač i pero, mazali prste tintom, urezivali imena u drvene klupe... Nestašluci, koje su valjda prošle sve generacije, nisu odveć uznemiravali našu dobru učiteljicu Milicu.

Ljubica Mihajić 

Koliko god se jako trudila, zaista se ne sjećam prvog dana škole. Vjerujem da je to bio dan kad sam u jedan sasvim novi svijet kročila velikih očiju. Stvarala su se nova prijateljstva i nastavljala neka stara. Sve u svemu, bio je to jedan krasan početak ostatka obrazovnog vijeka.

Doduše, sjećam se prve knjige koju sam u školi posudila. Bila je lektira, ali svejedno me ponukala na daljnje čitanje. Bila je to “Plesna haljina žutog maslačka”. Sjećam se kako sam ju listala i čitala iznova i iznova. Tada su moji ukućani zaključili da je vrijeme da se posjeti “Stribor” i upozna dijete sa svim različitim svjetovima, ljudima, stvorenjima, avanturama, stvarima i odvede na nezaboravno putovanje uz novu zauvijek vjernu prijateljicu - gospođu knjigu.

Donatella Gasparini 

U prvi razred hrvatske osnovne škole krenula sam nakon preseljenja iz Trsta, gdje sam u vrtiću kraj kuće uživala u šarenim igračkama i neograničenom priboru za kreativne nepodopštine, mladim odgajateljicama koje su svirale po par instrumenata i pričale par jezika, zborskom pjevanju, izletima, natjecanjima u skakanju po lopti i svoj sili uzbudljivih događanja za mališane. Prvi dan škole pak, dočekala sam u Hrvatskoj, moja je učiteljica imala veliku strogu punđu koju nije nikada, ali nikada raspuštala, i naočale na vršku nosa povezane tankim lančićem, a predavala je još i mojoj mami. Parket učionice bio je toliko dotrajao da ga na mjestima nije uopće bilo, a na mjestima je bio podignut i taman od prokišnjavanja. Klupe su bile drvene i masivne, a u učionici od dječje radosti ništa, nikakva šarena igračka, crteži, sličice, ništa, samo ogromna gola ploča i pretpotopni parket. Najupečatljivije se sjećam kutije s drvenim geometrijskim figurama, didaktičkim pomagalima iz radionice brkatog kućnog majstora, i učiteljice u godinama kako nam ponavlja: - Ovo je vaaaaaljaaaak... - valjajući na dlanu izlizani drveni valjak... U tom trenutku shvatila sam da škola i neće biti neka velika fora.

Verena Tibljaš 

Polazak u školu nestrpljivo sam čekala pune tri godine. Toliko je, naime, proteklo od prvog pročitanog naslova iz naopačke okrenutog Novog lista na kuhinjskom stolu do prvog dana škole tog rujna 1975. Tijekom te tri godine školovali su se svi moji medvjedi i lutke redom, a ni ukućanima nije bilo lako.

Te jeseni 1975. u školu je krenulo nas četvero čvrsto se držeći za ru(č)ke: mama, Mirko, Slavko i ja. Puno godina kasnije, zahvaljujuć internetu, saznat ću da sam imala najpopularniju školsku torbu iz sedamdesetih. Bila je manja od ostalih, a svejedno je tog prvog dana u nju stala sva oprema prvog razreda. Uzbuđenje je bilo preveliko da bi išta od svega s ljubavlju pripremljenog i već stoput prolistanog a dobrim dijelom i pročitanog, ostalo kod kuće. I Pucko, i Ana, i Ivo, i mojih 30-ak budućih prijatelja i ja, svi smo bili izvan sebe od sreće. Zato se, zapravo, malo čega sjećam, osim uzbuđenja, ali neke se slike jednostavno ne daju izbrisati:

1. Kuta. Plava, malo svjetlija od ostalih, s ljubavlju sašivena, mama i nona zajedno su je skrojile i sašile. Bila je posebna, drugačija. Mala tunika s čipkanom kragnicom, kopčala se straga. Nosila je u sebi onaj osjećaj doma, nije bila uniforma, nego flajdica, s jednim dvostrukim praktičnim džepićem sprijeda u koji su se mogle ugurati obje ruke. Zbog nje valjda dan-danas nastojim u knjižnici progurati ideju takve radne robe, al' mi ne prolazi. Nisu svi imali flajdicu, ne znaju kakav je to osjećaj biti doma ma gdje bio.

2. Marama. Žuta, sjajna, gotovo svjetleća. Ona crvena došla je kasnije, s kapom i petokrakom. No ovu smo žutu dobili prvi dan, kao pješaci-početnici, da nas u prometu znaju prepoznati kao male, smušene prvašiće. Vjerojatno su onako sjajne malo i svijetlile u mraku, za svaki slučaj.

3. Papučice. Male, crne, s onom lastikom sprijeda. Te papučice su bile izvrstan trik za zbližavanje sa školom – uletiš u papuče, osjećaš se kao doma. Nije ni čudo da se danas djeca u školi bez papuča osjećaju kao u gostima.

4. Pernica. Mala, smeđa, sa stripom u prozorčićima. Kauboji i indijanci. Koliko sam puta iz nje izvadila pa opet vratila svaki flomaster, bojicu, gumicu, šiljilo i malo, majušno ravnalo, prije no što je došao taj prvi dan... Nikad dočekat!

5. Sunce na prozorčiću. Nakon svih tih modnih detalja, ono najvrjednije u torbi. Čitanka koja se prenosila s koljena na koljeno, sa sestrinog na moje, iz nje i danas naizust znam izrecitirati Pačju školu i Dohvati mi, tata, mjesec. Pred očima mi još plešu crteži vrijednih rudara, djevojčice koja reže platno škaricama i žitnih polja naše domovine. One bivše, naravno.

6. Last, but not least: drugarica Kostelić. Druga mama, žena zbog koje ću se trideset devet godina kasnije na ponovnom susretu nekadašnjih prvaša sjetiti zašto sam voljela ići u školu. Čitala nam je naglas, pjevala s nama na sav glas, smijala se s nama, usađivala radost, naučila nas važnosti prijateljstva i učenja.

Početkom rujna ove godine vraćam se s godišnjeg na posao. Nema više kute, nema marame, nema papučica, pernice, Sunca na prozorčiću, onog uzbuđenja s početka priče, a i drugarica je u penziji. A jao si ga nama, ako ne poguramo taj bibliobus kako spada, uskoro neće biti ni njega! Zato, budi i ti junak ove priče, poguraj je prema sretnom završetku!: http://gkr.hr/bibliobus/

Hana Dagostin 

Nisam voljela ići ni u vrtić, ni u školu. Mislim, tko voli. Tek kasnije skužiš kako ti je bilo super. Ali tada, sve je to bio kompletni užas. Šok prenaglog prijelaza iz igre u strogi, tihi razred za šestogodišnju mene bio je potpuni horor. Prvi dan škole bio je po brojnim stvarima neugodan. Između ostalog, moju su najbolju prijateljicu stavili u jutarnju smjenu, a mene u popodnevnu i to mi je bio najtužniji trenutak sve otkad mi je u vrtiću najbolja prijateljica Mihaela rekla da se seli u Australiju.

Ali nakon prvog dana, kojeg se ne treba sjećati u mojem slučaju, za koji je najbolje zaboraviti da je uopće postojao - prvi mjesec je ipak bio super po nekoliko stvari:

Po otkriću da po rukohvatu školskog stepeništa možemo kliziti kao na toboganu 

Po otkriću da se cijeli pod škole kliže i da umjesto da hodaš, stalno možeš klizati, ali stalno i po cijeloj školi :D

Po otkriću da pred školom postoje skliski zidići uz stepenište, samo što kliz traje puno, puno kraće od onog na rukohvatu stepeništa

Penjanje po ogradi ispred škole – nisi na dosadnom podu, a nisi ni previsoko, pa se ne možeš ni jako udariti ako padneš 

Topli kruh iz obližnje pekare – više u nastavku teksta

Dan kad smo otkrili topli kruh mi je najdraži dan prvog razreda. Bio je to jedan mračni zimski dan koji je postao poseban jer me ispred škole čekao moj nono. Nisam znala da će me čekati pa sam se jako razveselila. I meni i ostaloj djeci nono je kupio topli kruh u pekari u blizini. Kako je to bilo dobro! A nismo ni znali da se točno nakon škole tu peče topli kruh, da je baš tada gotov. Pregenijalna stvar za kraj školskog dana.

Sjećam se mraka, velike gladi, mirisa kruha. Nono nam je podijelio kruh čim mu ga je pekar dao. Lomili smo i trpali taj kruh u usta. Ispekli smo si jezike, ždrijelo, urlikali, smijali se. Bila sam ponosna, ili kako smo tada govorili, “pravila sam se važna”. Hvala ti, nono!!!

Milena Lončar 

Ja sam školske godine 1982./83. radosno krenula u prvi razred OŠ "Rudolf Tomišić". Prvi dan pamtim po tome što me mama grozno, retro obukla pa su me djeca odmah ismijala i tužno sam stajala po strani. Ali ništa, ama baš ništa, nije moglo umanjiti moju sreću što idem u prvi razred i imala sam sve petice. Moja prva lektira bila je Jaje harambaša Dubravka Ivančana. Bilo mi je cool ići u školu kao da slušam Amy Winehouse danas.  

Andreja Silić Švonja 

Sjećam se uzbuđenja i blage nelagode pri ispunjavanju testova OŠ "Gornja Vežica" koji su bili preduvjet za upis u prvi razred. Moja najbolja prijateljica Ivana bila je godinu dana mlađa i glavno je pitanje bilo hoćemo li zajedno ići u školu. Baš je nedavno prepričavala koliko joj je važno bilo da ju prime. I jesu. Bile smo zajedno u razredu tijekom čitavog osmogodišnjeg školovanja!

Moj je bratić, tada već negdje u tinejdžerskoj dobi, došao k nama iz Slovenije i svojim fotoaparatom krišom ovjekovječio taj trenutak, a da ja to nisam ni znala. Istoga dana slikao nas je i na balkonu: Silvana, starija Ivanina sestra, dobila je svjedodžbu za prošlu školsku godinu i diplomu koju drži Ivana, a ja sam do nje s kožnim novčanikom oko vrata koji mi je donijela mama sa službenog puta iz Kopenhagena. Haljinica koju je sašila baka, a frizura također u kućnoj radinosti moje majke – vidi se iz priloženog. "Kako si grozno izgledala", komentar je moje kćeri danas.

Učiteljica Branka Lučić bila je ozbiljna i zgodna, klasičan tip dotjerane žene koja drži do reda, rada i discipline. Uz uzbuđenje, ponos i sreću, bilo je tu i malo straha zbog neizvjesnosti - nisam znala što me u školi očekuje i nisam poznavala učiteljicu ni djecu koja će biti sa mnom u razredu. Osim Ivane, naravno, što je bilo ohrabrujuće i jako važno.