Ususret Tjednu dobre dječje knjige 2016. 

Svake godine jedna od nacionalnih sekcija IBBY-ja (International board on books for young people) ima priliku biti sponzorom Međunarodnog dana dječje knjige. Za 2016. godinu zemlja sponzor je Brazil s temom "Jednom davno...". Poruku za svu djecu svijeta napisala je Luciana Sandroni, a na hrvatski jezik za naš Magazin prevela ju je naša knjižnična volonterka, profesorica hrvatskog i engleskog jezika i velika bajkoljupka Sanja Štajdohar. Ujedno je to i najljepša moguća najava i našeg Tjedna dobre dječje knjige koji je ove godine posvećen bajkama. 

Bila jednom jedna… princeza? Ne. 

Bila jednom jedna knjižnica. I bila jednom jedna djevojčica Lucija koja je prvi put došla u knjižnicu. Djevojčica je polako hodala vukući ogroman ruksak na kotačiće. Razgledala je sve oko sebe u čudu: police i još polica pune knjiga… stolovi, stolice, šareni jastučići, crteži i posteri na zidu.

„Donijela sam svoju sliku“, sramežljivo je rekla knjižničarki.

„Odlično, Lucija! Izradit ću ti člansku iskaznicu. U međuvremenu možeš izabrati knjigu. Možeš izabrati jednu knjigu koju ćeš ponijeti kući, u redu?“

„Samo jednu?“ pitala je Lucija razočarano.

Iznenada je zazvonio telefon i knjižničarka je ostavila djevojčicu s tim teškim zadatkom odabira samo jedne knjige iz mora knjiga na policama. Lucija je vukla za sobom svoj ruksak i tražila, tražila dok nije našla svoju omiljenu: Snjeguljicu. Bilo je to izdanje tvrdog uveza s prekrasnim ilustracijama. S knjigom u ruci ponovno je povukla svoj ruksak i baš u trenu dok je odlazila, netko ju je potapšao po ramenu. Djevojčica je skoro pala na leđa od iznenađenja: to je bio nitko drugi nego Mačak u čizmama sa svojom knjigom u rukama, ili, točnije, šapama!

„Kako ste? Drago mi je!“ rekao je mačak s poštovanjem. Lucija, zar već ne znaš sve što se ima znati o ovim pričama o princezama? Zašto ne uzmeš moju knjigu, Mačak u čizmama, koja je puno zabavnija?“

Lucija ga je gledala širom otvorenih očiju u čuđenju i nije znala što reći.

„Što je? Maca ti je popapala jezik?“ rekao je u šali.

„Jesi li ti stvarno Mačak u čizmama?!“

„To sam stvarno ja! Glavom i bradom! Dakle, ponesi me kući i saznat ćeš sve o mojoj priči i Markizu od Karabasa.“

Zapanjena je djevojčica samo potvrdno kimnula glavom.

Mačak u čizmama u jednom se čarobnom skoku vratio u knjigu i kad je Lucija odlazila, netko ju je ponovno potapšao po ramenu. Bila je to ona: „Bijela kao snijeg, obraza crvenih kao ruže i kose crne poput ebanovine“. Znate li tko je to bio?

„Snjeguljice?“ reče Lucija u potpunom šoku.

„Lucija, ponesi me sa sobom. Ovo izdanje“, reče ona pokazujući knjigu, „vjerno prati priču braće Grimm.“

Kad je djevojčica bila spremna ponovno zamijeniti knjigu, Mačak u čizmama činio se zaista razdražen:

„Snjeguljice, Lucija se već odlučila. Vrati se svojoj šestorici patuljaka.“

„ Njih je sedam! I ona još nije ništa odlučila!“ viknula je Snjeguljica pocrvenjevši od bijesa.

Oboje se okrenulo djevojčici čekajući odgovor.

„Ne znam koju uzeti. Želim uzeti sve…“

Odjednom, vrlo neočekivano, dogodilo se nešto vrlo neobično:

Svi su likovi počeli izlaziti iz svojih knjiga: Pepeljuga, Crvenkapica, Trnoružica i Matovilka. Bila je to grupa pravih princeza.

Sve su molile: „Lucija, ponesi me kući sa sobom!“

„Samo trebam krevet da kratko odspavam“, reče Trnoružica zijevajući.

„Samo sto godina, jako kratko“ rugao se Mačak.

Pepeljuga je počela: „Mogu čistiti tvoju kuću, ali noću idem na zabavu u dvorcu da vidim…“

„Princa!“ sve povikaše.

„U košari imam kolača i vina. Želi li tko malo?" ponudi Crvenkapica.

Nakon toga pojavi se još likova: Ružno pače, Djevojčica sa šibicama, Kositreni vojnik i Balerina.

„Lucija, možemo li ići s tobom? Mi smo likovi priča Hansa Christiana Andersena“, pitalo je Ružno pače, koje zapravo nije bilo toliko ružno.

„Je li tvoja kuća topla?“ pitala je Djevojčica sa šibicama.

„Ahhh, ako je tamo kamin, bolje da ovdje ostanemo“, rekoše Kositreni vojnik i Balerina.

Upravo tada, sasvim neočekivano, pojavi se točno ispred njih ogroman čupavi vuk s oštrim zubima: „Veliki zločesti vuk!!!“

„Vuče, kako imaš velika usta!“ reče Crvenkapica iz navike.

„Ja ću vas zaštititi“, reče Kositreni vojnik vrlo hrabro.

Tada je Veliki zločesti vuk otvorio svoja velika usta i... sve pojeo? Ne. Samo je zijevnuo od umora i rekao vrlo mirno:

„Smirite se svi. Samo sam vam htio reći svoju ideju. Lucija može uzeti knjigu Snjeguljica, a mi ostali možemo uskočiti u njen ruksak koji je dovoljno velik za sve.“

Svi su se složili da je ideja vrlo dobra.

„Možemo li, Lucija?“ pitala je Djevojčica sa šibicama, tresući se od hladnoće.

„U redu!“ reče Lucija otvarajući ruksak.

Likovi iz bajke se poredaše i počeše ulaziti:

„Najprije princeze!“ zahtijevala je Pepeljuga.

U zadnjem trenu pojaviše se i hrvatski likovi: Malik Tintilinić i Domaći, Stribor, Neva Nevičica, Jaglenac držeći za ruku sestricu Rutvicu, ribar Palunko sa svojom ženom, Potjeh i bjesovi koji su skakali oko njega, tri ježa i slikar iz Kaktus-bajki, Žuti maslačak u novoj plesnoj haljini, Bijeli jelen.

Svi su ušli.

Ruksak je bio teži nego ikad. Likovi su bili tako teški! Lucija je Snjeguljicu donijela knjižničarki koja joj je knjigu zadužila.

Malo kasnije djevojčica je jako sretna došla kući i majka ju je zazvala:

„Došla si doma, zlato?“

„Doma smo!“

napisala Luciana Sandroni

prevela Sanja Štajdohar

Fotografije: International Children's Book Day