Stereotipi nikada neće nestati iz naših života. Jednostavno – neki ljudi će uvijek biti primorani kategorizirati druge ljude i pojave radi vlastite sigurnosti i ciljeva. Za vrijeme naših života izvrtjet će se još stotine i stotine pokreta koji će tražiti svoja prava i svoje mjesto pod suncem. Bezuspješno jer ono što piše na papiru ne piše u glavi i tako će stereotipi postati utjelovljenje vječnog Žida koji će hodati zemljom do klika na crveni gumb.

Zato književnik nikad neće biti sportaš. Pobogu, pisac ne lovi loptu već misao u alpskim bespućima. On zatvara barove prije nego utakmice, dok svoje protivnike ismijava potezom pera, a ne potezom noge. Kada bi samo društvo dobilo priliku – generaliziralo bi pisce u brojne kolone, očajnički pokušavajući glumiti balzakovskog povjesničara književnosti koji na čelo stavlja jednog koji predstavlja svih, dok svi predstavljaju jednog. Pročitao sam jednog – pročitao sam ih sve. Istina, bilo bi lijepo na taj način riješiti npr. sada gorući problem lektire te usaditi sigurnost u društvo koje više ne bi patilo od slučajnosti. Svaki beatnik postao bi Kerouac, svaki romantičar Walter Scott, svaki realist Flaubert – nepodnošljivi užas normiranja.

U redu je, živimo u postmodernizmu u kojem su prva razmišljanja o nečemu vaš najveći neprijatelj, a norme njeni prvi činovnici.

I onda se dogodi da saznate da je Kristian Novak, autor budućih hrvatskih klasika Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši, bio 13 godina karate reprezentativac, a 15 godina državni prvak. Dok se trudite održati vaš stereotip o umjetnicima živim, čujete kako u daljini Rade Šerbedžija govori kako je nogomet bio njegova prva ljubav te kako je znao igrati sedam dana u tjednu. Prema njegovom iskustvu, najumorniji najbolje glume... I tako se vaši stereotipi i norme izgube u prijevodu. U redu je, živimo u postmodernizmu u kojem su prva razmišljanja o nečemu vaš najveći neprijatelj, a norme njeni prvi činovnici.

Kako ne bi ostali samo na ove dvije iznimke, potrebno je dublje zaroniti u svijet. Pitanje je samo sporta ili književnosti?

1) Kako je Jack Kerouac izgubio glavu zbog američkog nogometa

Lice beat generacije, Jack Kerouac, u svojoj mladosti zaljubio se u američki nogomet. O njegovoj prvoj ljubavi najviše saznajemo iz mnogobrojnih romana i dnevničkih zapisa čiji su počeci vrvjeli rezultatima i statistikama igrača raznih momčadi koje je Kerouac pomno pratio, stvarajući u svojem dnevniku sustav nama danas poznatiji pod nazivom fantasy sport.

Ako je vjerovati njegovim zapisima, svoju prvu utakmicu američkog nogometa odigrao je s 13 godina za srednjoškolsku momčad.

Međutim, Kerouac nije ostao dugo na tribinama, već se spustio i na teren. Ako je vjerovati njegovim zapisima, svoju prvu utakmicu američkog nogometa odigrao je s 13 godina za srednjoškolsku momčad Lowell. U dnevničkim zapisima tako ubrzo počinjemo nalaziti opaske vezane uz njegovu igru, kao i statistiku. Kerouac nije bio samo prolaznik – on je bio potencijal vrijedan stipendije što dokazuje interes dvaju sveučilišta (Boston College i Columbia University). Kerouac je mogao ostati upamćen kao igrač američkog nogometa. Zapisi pokazuju neizmjernu ljubav za sportom, kao i nevjerojatnu predanost napretku u surovom svijetu američkog nogometa. Kerouac je 1940. godine odabrao Columbiju, ali njegova sportska (i akademska) karijera kratko je trajala – u svojoj prvoj utakmici protiv momčadi Rutgersa slomio je nogu... Sam pisac kasnije će zapisati kako je u trenutku duela čuo kraj svoje sportske karijere. Zanimljivo, liječnici su postavili krivu dijagnozu te je Kerouac još tjedan dana trenirao sa slomljenom nogom. Bunt u nastajanju.

Tijekom rehabilitacije Kerouac je našao posao na benzinskoj stanici kod Hatforda na kojoj je radio tijekom dana, dok je noću pisao. 1942. godine nakratko se vratio američkom nogometu, ali nije mu dugo trebalo da shvati kako za njega više nema mjesta na terenu. Kao što je rekao svojem najboljem prijatelju Nealu Cassadyu:" Scrimmage my ass … I’m gonna sit here in this room and dig Beethoven, I’m gonna write noble words."

Nažalost, njegova karijera u američkom nogometu možda ga je koštala života jer danas se sumnja kako je tijekom svoje sportske karijere uspio zaraditi C.T.E., kroničnu traumatsku encefalopatiju koja pogađa veliki postotak igrača američkog nogometa zbog čega zadnjih godina traju velike borbe za uvođenjem dodatnih sigurnosnih mjera u sport. Sam Kerouac pokazivao je znakove moždane traume – patio je od depresije, pamćenje mu je slabilo kroz godine, unutarnja krvarenja... Međutim, nikad nećemo biti sigurni čemu možemo pripisati te simptome jer Kerouac je vodio buran život u kojem su prometne nesreće i alkoholizam bile svakodnevica, kao i u njegovim romanima kojima je vladao bunt i život. Kratak, ali je vladao.

Ipak, da se što pitalo Kerouaca on bi mirne duše prihvatio kraći život zbog proživljenih užitaka na terenu. I van terena. Jer biti beatnik ne znači živjeti dugo.

2) U očekivanju kriketa

Samuel Beckett u svojoj mladosti bio je bolji u kriketu negoli u jezicima u osnovnoj školi. Pisac bezbroj klasika suvremene drame koji prikazuje likove koji iščekuju najbolje od svijeta, samo kako bi po njih došlo ono najgore od svijeta, ništavilo, bio je u početku bolji u kriketu. I ne samo u kriketu – Beckett se bavio boksom (šampion u lakoj kategoriji), plivanjem, ragbijem, šahom, tenisom, biciklizmom, motociklizmom, golfom i atletikom. Međutim, kao pravi Englez Beckett je najviše ulagao u kriket. On je jedini nobelovac čije se ime nalazi u takozvanoj kriketskoj bibliji – Wisdenu. Čak 17 godina bavio se kriketom, ali tada se preselio u Francusku te se počeo baviti onime po čemu ga danas poznajemo – književnošću.

Čak 17 godina bavio se kriketom, ali tada se preselio u Francusku te se počeo baviti onime po čemu ga danas poznajemo – književnošću.

Međutim, tijekom cijeloga svojeg života zadržao je sportski duh. Pratio je sportska događanja te je umjetničkom miljeu u Francuskoj ubrzo postalo jasno kako su kućna vrata Samuela Becketta zatvorena tijekom sportskih događanja. Beckett je iz sporta preuzeo mantru kako uvijek može bolje, što su na svojoj koži osjetili brojni glumci kojima nikad nije bio zadovoljan.

2015. godine na tradicionalnome festivalu u spomen na Samuela Becketta odigrala se i memorijalna kriket utakmica između Engleske i Australije. Sebi je uzeo draž koju je uskratio mnogobrojnim likovima u svojim djelima – one je dočekalo ono nedostižno, toliko očekivano, toliko puta viđeno u glavama drugih.

Irski pisac vjerojatno bi rekao kako je ponosniji na to negoli na sva svoja dramska ostvarenja i prikazanja svijeta 20. stoljeća.

3) Egzistencijalizam na dva gola

Prije negoli je svijet zavio u egzistencijalizam, Albert Camus igrao se života na alžirskim ulicama. Kroz cijelu njegovu mladost veći užitak će mu pružati lopta, a ne knjiga koje će se prihvatiti tek po naglom završetku karijere. Ipak, ta činjenica ima iza sebe mračniju pozadinu – rođen je u siromašnoj obitelji, nikad nije upoznao svojega oca te je poznato kako ga je njegova baka često znala kažnjavati. Obično zbog uličnog nogometa poslije kojeg je dolazio neuredan i ozlijeđen.

Camus je nosio dres Racing Universitaire d'Alger u kojem je igrao na poziciji golmana od 1928. godine do 1930. godine. Kasnije će reći kako ga je golmansko iskustvo naučilo kako izazov može doći iz bilo kojeg pravca te kako uvijek mora biti spreman. Međutim, nakon dvije godine profesionalnog bavljenja nogometom Camusa je zadesila tuberkuloza zbog koje će biti primoran objesiti kopačke u klin, ali i otići u Francusku. Ostatak je povijest.

Nogometno zdanje postaje tako simbolom preoblike svijeta u stisku Kuge, svijeta u kojem igra postaje nepoznanica.

Naravno, iako mu je karijera bila kratkoga trajanja, mitovi se nisu mogli izbjeći. Tako i danas govore kako je Camus igrao za nacionalnu reprezentaciju Alžira, ali i Francuske u tridesetim godinama 20. stoljeća. Dokle god to nije istinito, istinita je Camusova ljubav za nogometom koji je nastavio pratiti i poslije svojeg odlaska u Francusku. U Francuskoj je danas gotovo legendaran odgovor na pitanje Charlesa Ponceta što mu je draže – kazalište ili nogomet. „Nogomet, bez dvojbe“. Ipak, još bolji trenutak se zbio kada je osvojio Nobela za književnost. U vrijeme izlaska novosti Camus se nalazio u Alžiru gdje je pratio utakmicu RUA. Znatiželjni novinari potrudili su izvući pokoju riječ o Nobelu, ali Camus je jedino bio otvoren za razgovor o netom završenoj utakmici te golmanu RUA. „Tek kada si sam usred šume – au milieu des bois – okružen skrivenim krvoločnim zvijerima, shvatiš koliko je zapravo teško" kazao je za golmana koji je skrivio pogodak. U samo jednoj rečenici sažeo je život vratara, život Alberta Camusa, život Mersaulta...

Nogomet se javlja i u Kugi kroz lik bivšeg nogometaša Gonzalesa koji zbog karantena postaje švercer. Camus kroz dijalog Gonzalesa, Tarroua i Ramberta raspravlja o nogometu, ističući važnost razigravača za cijelu momčad. Gonzales nas kroz svoja sjećanja vodi na stadion pretvoren u specijaliziranu karantenu za bolesne članove obitelji. Nogometno zdanje postaje tako simbolom preoblike svijeta u stisku Kuge, svijeta u kojem igra postaje nepoznanica.

Iako je preporuka bježati glavom bez obzira od anakronog optimizma, čini se kako je nogomet Camusa upoznao s egzistencijalizmom. Pogotovo kao golman koji ima posve drugačiji pogled na teren, igru i suigrače. Gotovo izgleda kako igra sam svoju igru. A Camus, zajedno sa svojim likovima, živio je zaseban život koji nikada nije najbolje podlijegao društvenim željama ili normama. Camus nikad nije prestao biti onim dječakom s alžirskih ulica koji bjesomučno naganja loptu. Loptu koja ga je naučila „sve o moralu".