Više smo puta istaknuli koliko je veliko naše poštovanje prema Radmili Matejčić i njenom djelu “Kako čitati grad”, kao i važnost pojedinih drugih knjiga koje vrijedi pročitati ne bismo li bolje upoznali Rijeku. Zahvaljujući nastavljačima historicističke, secesijske, modernističke (...) slojeve arhitekture grada poznajemo tako do razine koja nije bila zamisliva prije četrdesetak godina… Ipak, tek čekaju nastanak knjige i uopće obuhvatnija istraživanja koja će nam jasnije, detaljnije i na razini sustavnijoj od sjećanja suvremenika razotkriti priču koja stoji iza nove Rijeke, one izrasle iz betona i asfalta, moći luke, metaloprerađivačke industrije i brodogradnje. Rijeka je to građena obično bez puno umjetničke romantike te vođena ekonomskim i arhitektonskim pragmatizmom, ali ni to ne umanjuje atraktivnost i intrigantnost učinjenog. Jedan od objekata nastalih uslijed tog urbanističko-investicijskog vala jest i Dvorana mladosti, mjesto gdje upravo nastaje novi ogranak Gradske knjižnice Rijeka.   

Dvorana mladosti, poput svakog drugog sportskog objekta, nastala je iz nedostatka, konkretno nedostatka infrastrukture za razvoj profesionalnog i amaterskog sporta. Sportske priredbe i natjecanja na kraju šezdesetih godina XX. stoljeća odvijale su se u improviziranim, adaptiranim prostorima, a čak i za stadion Kantrida možemo reći da je svojevrsna improvizacija u bivšem kamenolomu. Osim sportskih potreba nametale su se tu i one za infrastrukturom koja će moći ispunjavati različite druge kulturne i društvene uloge. Tako se Rijeka, iako je često dobivala titulu “najvećeg izvoznika u Jugoslaviji”, nije mogla podičiti ni manifestacijom, a posebno ne infrastrukturom npr. Zagrebačkog velesajma. Pojmovne odrednice i opisi što uopće treba biti taj jedan novi središnji gradski objekt varirale su  - u jednom je to trenu bio sportski, u drugom kulturno-društveni, u trećem gospodarski izložbeni centar… Najčešće je prevladavala ideja integriranja svih funkcija u jedan objekt.  

Godine 1965., u tada ekonomski izrazito propulzivnoj i demografski rastućoj Rijeci, u pravom je obliku zaživjela i praksa financiranja javnih projekata famoznim samodoprinosom. U suštini, riječ je bila o relativno jednostavnoj i jasnoj ideji - nakon rasprava i konzultacija na različitim društvenim razinama Općina Rijeka sastavljala je listu projekata koji mogu, ali i ne moraju biti financirani samodoprinosom. A hoće li biti financirani, ovisilo je o rezultatima javnog narodnog referenduma na kojem su glasači određivali jesu li za ili protiv izdvajanja iz mjesečnih osobnih primanja. Godine 1965. i 1968. iznos o kojemu se glasalo bio je 1,2 posto osobnih primanja…

Na slici: Izgradnja dvorane prvenstveno je objašnjavana potrebama mladih. 

Nakon zadovoljstva provedbom prvog samodoprinosa 1965., tri godine nakon slijedio je novi - opet je sastavljena lista prioritetnih javnih projekata te se tada na sceni javlja i junak naše priče, buduća Dvorana mladosti… Impresivnu listu projekata činila je niska vrtića, škola, dječjih parkova, igrališta i knjižnica, dakle isključivo projekata povezanih s odgojem i obrazovanjem. U takvom društvu našla se ideja “izgradnje dvorane za kulturne i sportske priredbe u Rijeci” ili, točnije rečeno, pripremni radovi za tu dvoranu. Postat će to, kako će se pokazati, izvor jednog od mitova koji se od samog početka radova redovito ponavlja - “Dvorana mladosti izgrađena je drugim samodoprinosom” nije baš najtočnija formulacija jer će se dobar dio projekta financirati drugim financijskim kanalima, a ne samim samodoprinosom koji je izglasavan referendumom 1968. godine. U ovoj točki još nije ni postojala “Dvorana mladosti” u doslovnom smislu riječi - sve do travnja 1968. godine, a to je bilo vrijeme zakuhtalih marketinških aktivnosti na promociji referenduma za samodoprinos, naziv “Dvorana mladosti” ne postoji kao što ni niz opisa nove dvorane nije stavljao samo naglasak na sport već i kulturno-društvena događanja. Također, treba primijetiti još jedan detalj - lokacija izgradnje te dvorane ili nije isticana (jer doista nije ni bila poznata u tom trenutku) ili je pak općenito smještana na Deltu, za koju su od ranije postojali planovi urbanizacije i uklapanja u funkcionalno gradsko tkivo.    

Bez obzira na nedoumice i nepoznanice, optimizam se širio bez ustezanja: “Bez razmišljanja i oklijevanja mi smo za novi samodoprinos” - kaže predsjednik Općinske konferencije Saveza omladine Rijeke Ivica Zbašnik. “Svejedno nam je gdje će se objekti graditi, a važno nam je da se izgrade, jer gdje god niknu tu ima omladine. Želja nam je da se sportska dvorana izgradi u sklopu društvenog doma. Omladina će se svesrdno zalagati da građani prihvate prijedlog o uvođenju novog samodoprinosa za djecu i omladinu”, prenio je “Novi list”.

Za razumijevanje samodoprinosa uopće, a posebno prva dva, moramo shvatiti i obujam marketinške aktivnosti koja je pratila njegovo provođenje - oni koji su ga inicirali, a to je bila Općina, nisu htjeli dopustiti njegov neuspjeh.

Na slici: Jedna od javnih motivacijskih poruka uz vizualni identitet samodoprinosa na kojem su tražena sredstva za Dvoranu mladosti. 

Veći dio samodoprinosa dobivao je određeno geslo, a geslo nama relevantnog iz 1968. godine formulacija je “Rijeka mladima”, što je pratilo prirodu predloženih projekata. Pojedini podaci o informiranju građana za to vrijeme su impresivni - otisnuto je 10 000 plakata koji su pozivali na glasanje, a napravljeno je i 35 000 brošura. Novi je list u gotovo svakom broju imao bar jedan članak o samodoprinosu, a projekti koji će doći pred 103 500 glasača predstavljeni su vrlo detaljno i optimistično. Nastao je tada i film “Postotak ljubavi” koji je prikazivan u kinima i na televiziji. U međuvremenu, u travnju 1968. godine odlukom Općine i predviđena dvorana dobila je ime - bit će to “Dvorana mladosti”. Kulturološki gledano ne treba nas čuditi još jedno isticanje mladosti s obzirom da je to bila jedna od stalnih pojmovnih odrednica socijalističkog diskursa i dio proklamirane paradigma o snazi mladih koji grade bolju budućnost. Ne bi li sve do kraja proteklo u ritmu “mladih”, glasanje za samodroprinos održano je 26. 5. 1968. godine, odmah nakon Dana mladosti i slavlja Titova rođendana.

78 posto izašlih na birališta izjasnilo se za samodoprinos te se može reći da je poruka koja ga je pratila, “Glasamo za budućnost našeg grada”, uspjela. Ostala je “samo” provedba…

Na slici: Lokacija na Delti pod brojem 24. jasno je komunicirana kao lokacija dvorane koja će se financirati samodoprinosom. 

Iako se još neko vrijeme kao lokacija multifunkcionalne dvorane povlačila Delta, ona je postupno nestajala iz planova te se fokus počeo stavljati na trsatsku lokaciju zvanu Njivina. I tako je 23. ožujka 1971. godine, tri godine nakon izglasavanja na samodoprinosu te prije referenduma za treći, položen kamen temeljac za Dvoranu mladosti na Trsatu. “U osnovi to je objekt za mlade, ali će imati univerzalniji karakter, jer će osim sportskih aktivnosti u Dvorani moći organizirati i mnoge druge aktivnosti”, govorilo se na polaganju kamena temeljca. Što se Delte tiče, rečeno je da to neće biti odustajanje od izgradnje tog pojasa, već će se tamo osmisliti i ostvariti poseban projekt.

Na slici: Tema početka izgradnje obrađena je preko cijele stranice Novog lista što za to vrijeme svjedoči o važnosti teme. 

Bili su tu prisutni i projektanti, dipl. ing. arh. Slavko Jelinek i dipl. ing. arh. Stjepan Krajač, te predstavnici Građevinskog poduzeća “Jadran Rijeka” koji će kasnije izvesti radove same izgradnje. Slavko Jelinek, slavna ličnost hrvatske arhitekture i autor impresivnog niza projekta (npr. nebodera Zagrepčanka u Zagrebu…), bio je ipak važniji u autorskom dvojcu. Uz to, iza sebe je već i imao projekt izgradnje sportske dvorane, i to u Karlovcu 1966./1967. godine. Odmah na predstavljanju potegnuto je i pitanje relacije riječkog s karlovačkim projektom, pa je Jelinek istaknuo da je riječ o “autohtonom djelu koje će niknuti na trsatskom terenu” koje je znatno dopadljivije, kompletnije te, naravno, veće. Već je prilikom marketinških aktivnosti za glasanje za samodoprinos 1968. godine “Novi list” donio reportažu iz karlovačke dvorane kao dobrog primjera sa zaključkom: “Zar Rijeci, gradu nekoliko puta većem od Karlovca, ne treba takav objekt? Nadamo se da će građani našega grada slijediti primjer Karlovčana i glasati za samodoprinos, jer time glasaju za dobro svoje djece”.

Iz današnje perspektive zanimljivo je da se velika pažnja pružala kontekstu dvorane i okolnim sadržajima: “Temeljnicu rješenja čine interni trgovi povezani prostranim - 12 metara širokim stepenicama. Trgove u više razina oblikuju aneksi - opskrbno-poslovni entrar s unutranjim pokrivenim i nenatrkivenim mediteranim ulicama i trijemovima”. Jelinek je naglasio i da će se nakon toga graditi i objekti koji će upotpuniti kontekst Dvorane mladosti - trebali su to biti objekti ugostiteljsko-trgovinske namjene koji s dvoranom čine jednu skladnu cjelinu. Predviđena je i garaža za 400 automobila.

Bio je to doista impresivan zahvat: “Konstrukcija dvorane rješena je pomoću montažnih armirano-betonskih lučnih nosača raspona 50 m visine. Lukovi su oslonjeni na monolitne armirano-betonske krivine, visine oko 6,5 m”, zapisano je 1974. godine u časopisu “Arhitektura”.  

Dvorana mladosti trebala je biti dovršena u roku od 18 do 20 mjeseci, što znači da se javnosti trebala dati na uporabu krajem 1972. godine.  

Na slici: Nacrt Dvorane mladosti u časopisu "Arhitektura". 

I konačno, za prosinac 1973. godine zakazano je otvaranje i puštanje dvorane u funkciju - kao datum javne premijere određen je Dan armije 22. prosinca, pa su ga zajedno pripremali Savez omladine Rijeke i komanda garnizona JNA. Ipak, već je tada istaknuto da se dvorana otvara iako nije potpuno dovršena termoventilacija, okoliš i sl. Zbog toga je po otvorenju navedeno kako je dvorana sada pogodna za manje sportove, dok će tek kasnije postati spremna i za međunarodna natjecanja. Prvo iz rubrike “najveće” bit će održano 7- 9. lipnja 1975. godine kada će biti domaćin prednatjecanja košarkaških reprezentacija Španjolske, Grčke, Bugarske i Rumunjske za ulazak u finalnu grupu Europskog košarkaškog prvenstva PEK ‘75 u Beogradu. Bilo je to tada najveće međunarodnio sportsko natjecanje u Rijeci...  

Otvaranje dvorane počelo je otkrivanjem biste Viktoru Bubnju (posebna priča o njegovoj ličnosti i bisti), smještene u parku ispred osnovne škole na Trsatu, a nakon izgradnje platoa preseljene ispred same Dvorane, tik ispred ulaska u današnji knjižnični ogranak. Protokol svečanosti bio je prepun tadašnjih ideoloških oznaka i diskursa -  ključ Dvorane mladosti s natpisom “radni ljudi Rijeke svojoj omladini” predan je trojici riječkih mladih sportaša: Aniti Srića, Josipu Jurčiću i Miljenku Škrlec. U sportskom dijelu pak održana je utakmica košarkaških klubova “Nada” i “Rijeka”, a na svemu je bilo prisutno tri tisuće Riječana. Problemima s grijanjem unatoč, isticana je posebna kvaliteta rasvjete.

I tako je Dvorana mladosti počela svoju plovidbu, doduše obilježenu mnogim dilemama - od one ključne kako poboljšati grijanje i tko će uopće za to snositi račun do temeljnih pitanja o funkcijama prostora jer bilo je očito da, unatoč velikoj površini i raznim prostorijama, ne možemo govoriti o društveno-kulturnom centru u potpunom smislu riječi korištenih u kontekstu raspisivanja samodoprinosa 1968. godine. Ipak, dvorana je ostvarivala cijeli niz uspješnih funkcija -  očitu sportsku, koncertnu i, naposljetku, sajamsku, koja, čini se, pomalo tone u zaborav pa ju vrijedi istaknuti.

Posebno vrijedi naglasiti važnost manifestacije RAST YU, čija kratica zapravo znači “radničko stvaralaštvo Jugoslavije”. RAST YU održavan je od 1972. godine, obično u jesenskim mjesecima i imao je tendenciju vlastitog rasta i cjelogodišnjeg života. Iza manifestacije stajao je Savez pronalazača i autora tehničkih unapređenja, a kasnije Centar za radničko stvaralaštvo, a kako to obično biva, postojala je i posebno važna ličnost i pokretač. U ovom slučaju bio je to Željko Orešković, agilni organizator, osoba koja je i sama bila praktični inovator, što je iskazao radom u “Torpedu”, “Vulkanu” i “Rikardu Benčiću”, gdje je bio posebno dobar na planu unapređenja ljevaoničarske djelatnosti. Tada postavljeni ciljevi manifestacije i danas su zanimljivi: “poticati razvoj stvaralaštva, razmjenu iskustava i transfer tehnologije” ili pak “organizirati i obavljati plasman dostignuća i transfer tehnologije znanja”.

Na slici: Detalj iz monografije "Rijeka". 

Iako se nakon njene kompletnije izgradnje RAST YU seli u Dvoranu mladosti i tamo redovito održava, 1982. godine organizatori se žale da im dvorana nije dobra jer već potrebuju pravi višenamjenski prostor. Kako i ne bi kada je te godine na manifestaciji bilo 100 000 posjetitelja i 785 izlagača.

Zahvaljujući RASTU YU, uz dvoranu su vezane i zanimljive, danas bismo rekli pomalo “geekovske”, epizode, koje itekako imaju veze s pismenošću, posebno u njenim novim formama. Godine 1985. Centar za radničko stvaralaštvo u suradnji s Društvom kibernetičara, koje je pak bilo dio Narodne tehnike, za djecu i mlade organizira ciklus javnih edukacija korištenja računala. U uređenoj učionici mlade željne programiranja čekali su ZX Spectrumi i BASIC. U Rijeci je tada, prema pretpostavci, bilo dvije tisuće računala i “geek” revolucija čekala je  svoju punu eksploziju. Iste godine Riječanin Božidar Pasarić objavljuje priručnik “ZX Spectrum: Uvod u rad i programiranje”.   

Na slici: Reportaža Novog lista o edukaciji korištenja ZX Spectruma u Dvorani mladosti.

Zbog svega navedenog, imati i graditi ogranak na prekrasnom Trsatu za našu je knjižnicu vrlo značajan trenutak. Utoliko je važniji kada se zna koliko je slojevita priča iza nastanka Dvorane mladosti te posebno njen višedesetljetni život. Dolaskom knjižnice u taj kompleks vjerojatno možemo reći i da se ostvaruje dio nekad postojećih ambicija da ona bude dio pravog centra koji spaja kulturu, stvaralaštvo, gospodarstvo i rekreaciju.

Travanj 2016. godine ostat će stoga upamćen kao mjesec u kojem su se pružile i neke dodatne prilike životu Dvorane i njenom susjedstvu…

Na slici: Dvorana mladosti, Ogranak Trsat i zaljubljenica u knjižnicu 16. 3. 2016., u tjednu slaganja prvih knjiga na police knjižnice.