U nedjelju je održana 92. dodjela Oscara na kojoj je, navodno neočekivano, trijumfirao južnokorejski film "Parazit" redatelja Joon-ho Bonga.

Na stranu to je li riječ o filmu koji je zaista baš toliko dobar da ponese kipiće za najbolji film, najbolji strani film, najbolji scenarij i najboljeg redatelja – ni najnaivniji među nama već odavno ne misle da nagradu kući nužno ponese film koji je zaista najbolji u određenoj kategoriji. Mnogi od takvih ne budu ni nominirani.

Nije bitno niti je li Akademija zapravo nagradila film koji nije najbolji ni u južnokorejskom opusu ni u opusu svojeg redatelja – i takva je situacija vrlo tipična za Oscare koji redovito naknadno nagrade nekoga koga je zapravo odavno trebalo nagraditi za nešto drugo.

Problem je u tome što se ova odluka predstavlja kao nešto neočekivano, revolucionarno i povijesno. Pa, za koga? Ovaj je trijumf bilo prilično lako predvidjeti čim su objavljene nominacije. Ako i jest revolucionaran, revolucionaran je na mainstream i ziheraški način na koji se danas i odvijaju ''revolucije''.

Svaka čast filmu i redatelju, riječ je o kvalitetnom ostvarenju, no je li baš riječ o tolikom remek-djelu, možemo se zapitati s punim i jednakim pravom s kakvim smo se to već znali zapitati za hrpu filmova s engleskog govornog područja.

I to je, jednako tako, posve u redu. No, nije li se mogla dogoditi još kakva mini revolucija? Kakvu više poruku poslati iz dvorane prepune žena koje u tom trenutku na sebi nose nakit čijom bi se prodajom moglo financijski osigurati da nitijedan ''parazit'' više nikad ne smrdi, kao u vrlo moćnom i dirljivom Joon-ho Bongovom prikazu sraza privilegiranih i obespravljenih, moguće je zapitati se – a i to je pitanje odavno postalo klišej.

Teško se odlučiti koju, što je zorno prikazao Joaquin Phoenix koji je u svojem govoru odlučio poslati baš sve poruke. I svaka mu čast na tome što je spomenuo i ženska prava i borbu protiv rasizma i zaštitu prava životinja. Ne trebamo i ne smijemo biti toliki cinici da zanemarimo važnost svega navedenoga.

Kakvu više poruku poslati iz dvorane prepune žena koje u tom trenutku na sebi nose nakit čijom bi se prodajom moglo financijski osigurati da nitijedan ''parazit'' više nikad ne smrdi, kao u vrlo moćnom i dirljivom Joon-ho Bongovom prikazu sraza privilegiranih i obespravljenih, moguće je zapitati se – a i to je pitanje odavno postalo klišej.

Ali, baš bi bilo zgodno – ako već ionako svi znamo da na festivalu političke korektnosti već odavno više ne nagrađujemo samo filmove – u jednoj večeri spojiti Joaquinov poziv ''smrtnicima'' pred ekranom da prestanu ulijevati mlijeko u kavu s dodjelom nagrade Medenoj Zemlji jedne male Sjeverne Makedonije. I time bi se poslala vrlo jaka, možda i puno jača poruka o mnogim temama o kojima je, primjerice, Phoenix progovorio te večeri.

Hollywood je Hollywood i od toga se ne treba (i ne može) bježati ni ograđivati time što se – bilo s istinskim osjećajem, bilo jer se to eto tako mora – holivudske zvijezde moraju prisjetiti problema svijeta koji ih okružuje. Nije ni Parazit daleko od Hollywooda. Daleko od toga. I zato, svakom svoje, ali nemojmo pričati o neočekivanim obratima kojih zaista već odavno nema (osim možda kada prezenteri pogrešno pročitaju ime nagrađenog filma).

Da je Akademija baš htjela iznenaditi i napraviti nešto zaista revolucionarno – odaslala bi sve svoje političke poruke koje je ionako odaslala, a onda bi rekla – Zaj..i sve, mi smo ipak Hollywood. – te nagradila "Bilo jednom... u Hollywoodu" Quentina Tarantina koji je genijalno odao počast svemu što se nalazilo unutar te dvorane kroz povijest. Sraz nas i njih, njih i onih, ili koga već, ionako postoji i u njegovom filmu, kao i u Dolby Theatreu te posvuda, uvijek i zauvijek.