I.

Jedna priča, današnja, jedna fotografija, snimljena godinama ranije, i jedan film, isto tako snimljen godinama ranije: kao da se cijeli novi EP Vlade Simcicha Vave Escapism (2020) vrti oko te tri stvari. Film bi mogao biti Wendersov Paris, Texas (1984) jer asocijaciju Vavinog uvodnog Escapism Part 1 na R. Cooderovu obradu gospel bluesa Dark Was the Night, Cold Was the Ground (Blind Willie Johnson, 1927) tek bi trebalo potvrditi ili osporiti.

Za razliku od toga, fotografija dolazi zasigurno iz niza negativa što ih je fotograf Darko Bjelobaba (1962. – 2011.) ostavio na čuvanje i upotrebu upravo Vavi. Ona bilježi izvedbu hepeninga Jedan dan u životu prvog časnika palube Franje Šušnjića proljeća 1981. u kojemu su sudjelovali članovi riječkog Teatra mladih Alternativa^[1]Prema sjećanjima sudionika i publike: Ivo Grubiša Kvatro, Lana Frković, Marijana Radosavljević, Lili Buzančić, Snježana Pavičević, Maja Linić, Angela Marelja, Damir Lukšić, Damir Vukšić Vuk, Damir Ivanković, Damir Krizmanić Kriza, Zdenko Trinajstić Tricke, Neda Gržeta, Saša Krepelnik, Srećko Gaćeša Srle,...i zagrebačkog Kugla glumišta^[2]Prema sjećanjima sudionika i publike: Zlatko Burić Kićo, Renata Demirović Persa i Dolores Valković Doli iz grupe Coccolemocco..

Na drugim fotografijama iz istoga niza vidljive su reakcije publike, uglavnom zbunjenost, ali i osmjesi izmamljeni kazališnom igrom. A priča je, današnja, ona ljudska, odveć ljudska reakcija na ograničenja što su došla s mjerama suzbijanja koronavirus pandemije. I što najavljuju svoj nastavak s neizvjesnim ishodima.

II.

Paris, Texas može se u ovim okolnostima interpretirati kao film zaokupljen (samo)izolacijom i socijalnom distancom. (Za drukčiju interpretaciju usp. npr. R. Iveković, Sporost–oporost, GZH, Zagreb 1988., str. 49–57.) Protagonist Travis (Harry Dean Stanton) socijalno je distanciran ne samo od svojega sina Huntera (Hunter Carson) i od svoje supruge Jane (Nastassja Kinski), on je izoliran i od svojeg jezika, sposobnosti komunikacije, a njemu mitsko mjesto Paris u Texasu, za koje zamišlja da je u njemu bio začet, izolirano je od svakog oblika ljudskog života – jedina povijest koju ta zabit poznaje jest prirodna povijest, troma i jednolična smjena godišnjih doba u pustoši.

Britanska folk grupa Fairport Convention na svojem drugom albumu What We Did on Our Holidays (1969) u tome je smislu bila malo sklona veličanju; ako je Ry Cooder još zadivljeno (pa i, eto, stereotipno) govorio o Dark Was the Night kao o “najtranscendentnijem komadu u cjelokupnoj američkoj glazbi”, onda su o toj trascendenciji, svijetu izvanjskome ljudskome iskustvu, Fairport Convention govorili kao o Lord Is in this Place … How Dreadful Is this Place (kako glasi preimenovani naslov pjesme). Jedino što je Travis nakanio komunicirati i učiniti jest iskupiti se od svojih postupaka, a kada dođe trenutak za to, njegova gesta iskupljenja ne prolazi bez nešto kazališnog talenta – prostor promatrača potrebno je odvojiti od prostora promatranog.

Duga pretposljednja sekvenca filma, snimljena u jednom peep show lokalu u Hustonu odvija se u znaku odmaka od komunikacije oči u oči. Premda se Trevis nalazi skriven iza jednostrano propusne vizualne barijere, on je uz to leđima okrenut od Jane i njezinog pogleda dok razgovara s njome, pripovijeda o prošlom zajedničkom životu, lijepim i manje lijepim trenucima.  

Na slici: Teatar mladih Alternativa i Kugla glumište, Jedan dan u životu prvog časnika palube Franje Šušnjića, proljeće 1981. (fotografija: Darko Bjelobaba)

III.

Vava je imao dobrog razloga za odabrati Bjelobabinu fotografiju za naslovnicu svojega  Escapisma. U prvim reakcijama na nju, zanimljivo, zakazalo je kolektivno povijesno pamćenje, promatračima nije odmah bilo poznato o kakvom se događaju radi, tko je u njemu sudjelovao, kojim povodom.

A to povlači za sobom u ovim krajevima dugovječan pa i uvelike zamoran te posve bespotreban problem (samo)izolacija. Neovisan o boleštinama današnjeg vremena. Članovima Alternative može se danas predbaciti da su slabo dokumentirali svoje djelovanje, a nisu, koliko je poznato, ni kasnije ostavljali pisanih tragova za sobom. Za razliku od toga, Kugla glumište postupalo je posve drukčije te uspijevalo pravodobno potaknuti kritiku da prati njihove predstave.

Još i danas, tridesetak godina nakon prestanka djelovanja Kugle, pojavljuju se tekstovi i intervjui u kojima se govori o unutarnjoj dinamici među članovima grupe, kako su teoretičari kazališta poput D. Suvina i, odlučnije, E. Souriaua oblikovali njihov rad, fenomenu “estetizacije ulice” itd. Uz to, neki njezini članovi još uvijek su u kazališnim vodama, u ulogama glumaca, redatelja i kazališnih povjesničara.

IV.

Stječu se u ovome trenutku dva dojma. Prvi da je u pravu pripovjedač jednog ovdašnjeg romana: grad je mjesto “gdje sve što je važno biva zapisano”. Tome se može malo što dometnuti, tek jedno pitanje: nije li taj društveni prostor od modernih vremena ujedno i onaj “gdje sve što je važno jest fotografski zabilježeno”? Drugi da ne iznenađuje ako specijalizirana kazališna kritika i historiografija zaokupljena “kocka-kazalištem” (usp. E. Souriau, “Kocka i kugla” /1948/; dostupno online) nije pokazivala značajnijeg interesa za praćenje i pozicioniranje Alternative.

Alternativa je radila i predstave na tragu takvog souriauovskog “kocka-kazališta”, s gotovim tekstualnim predlošcima (Iz života kukaca K. i J. Čapeka, Šetnja sa Stevanom A. Sidrana, Mali princ A. de Saint-Exupéryja), no svoje je potencijale pokazala prije svega u hepeningu, kolektivnom izboju “dionizijske energije” i, kazali bi neki krležijanci, “ekstatično-ritualnoj dramaturgiji”. U arhivu grupe postoji tako sačuvan zapis Lane Frković, objavljen u omladinskom listu Val, povodom hepeninga na riječkom Korzu travnja 1979., dakle u vrijeme kada se časopis Gordogan sprema u svojem prvom broju donijeti temat Što je Kugla?, važan za povijest ovdašnjeg nedramskog kazališta:

“Već za vrijeme šminkanja se skupilo stotinjak ljudi. Zgražali su se, smijali, čudili, šutjeli, komentirali. Svatko je reagirao na svoj način. Ali nijedan nije pristao na šminkanje. Čudno! I koliko te odjednom ljudi prepoznaje! Ha! Svatko je želio biti što bliže centru događanja, ali nitko da se opusti … uđe u igru.

Kriza je već prošao sa zahodskom školjkom. Zaustavio se ispred robne kuće Korzo i sjeo na nju. Prolaznici su se osvrtali, smijali, vikati mu da je lud. Došla sam do njega svirajući frulu. Zabavljao se pričajući s djevojčicom i njezinom bakom. Šep je gledao televizor (self-made) i one u njemu. Ljudi ne vole biti na ekranu, ali Šepa to ne smeta.

A kako je tek najlon bio lijep! Šestorica su ga donijeli i okružili nas. Trebalo je drukčije izgledati, ali nema veze. Igra se nastavlja. Masa pronalazi zabavu u trganju najlonskog zida. Mislim da je Darku i Giorgiu pozlilo kad su vidjeli kako se uništava njihov rad.”

Drugim riječima, sudeći prema relevantnoj literaturi, dojam da se u slučaju Alternative specijalizirana kazališna kritika i historiografija zaokupljena drugim souriauovskim modelom, “kugla-kazalištem”, ponašala vrlo slično svojem tradicionalnijem pandanu. Zamalo uživajući pravo na neobaviještenost i nezainteresiranost, zatvarajući sebi samoj put prema onom “umijeću traganja” (W. G. Sebald) koje aktivira sumnju tamo gdje tragova navodno nema. To je važno naglasiti barem iz dva razloga. Prvo, što Wendersova estetizacija pustoši, ne samo u Paris, Texas, otkriva jest to da se ljupkost prirodnog krajolika, taj kič u oku promatrača, pojavljuje u navodnoj odsutnosti povijesti, tamo gdje pogled ne prepoznaje (u liku Travisa) svojevrstan kaotičan i košmaran višak povijesti (prošlosti). Rečeno preciznim i jetkim riječima Stanka Andrića iz njegovog Domaćeg rječnika uvriježenih mnijenja (2009): “Provincija: Treba uvijek podsjećati: 'Nisu ljudi u provinciji, nego je provincija u ljudima'.

Uz to navoditi i ovu misao: 'Provincija je samo stanje duha'”. Drugim riječima, stvar (samo)izolacija. Ne povijesti, nego geografije. Drugo, Ivo Grubiša Kvatro, član Studentskog satiričnog kazališta, Kugla glumišta i Teatra mladih Alternativa, ističe Souriaovu “Kocku i kuglu” kao jedan od, za njega, formativnih teatroloških tekstova. U njemu se Souriau na nekoliko mjesta ispričava zbog pojednostavljivanja (radi se ipak o kraćem radu, veličine desetak stranica) i zastupa ideju kazališta koje se, komparativno, pokazuje nekonvencionalnim kazalištem totaliteta, ne više skrojenom prema mjerilima “čovjeka jedne dimenzije” – “kocka-kazalište” posljeduje “potpunim dovođenjem u postojanje malog, dobro definiranog fragmenta, isječenog iz univerzuma [kazališnog] djela”.

Za postojeću literaturu o domaćem nedramskom kazalištu ne može se kazati da je u stanju rijetkih fragmenata, s dominantnim golemim prazninama, ili tek nabačaja, međutim i dalje ostaje teško razumljiv još uvijek aktualan položaj Alternative u njoj. 

Ivo Grubiša Kvatro, Dolores Valković (u bijeloj haljini), Zlatko Burić Kićo i drugi u Franji Šušnjiću (fotografija: Mladen Babić)

V.

Neki umjetnici nisu najbolji tumači svojih djela. “Nisam veliki teoretičar. Ne nastojim pamtiti stvari što sam ih pročitao u knjigama”, kaže o sebi Wenders u svojoj Logici slika (1988), knjizi koja nudi korisne naputke, a sve dalje prepušta čitatelju. Izazov što ga je Alternativa svojedobno nudila nije se sastojao u logičkoj alternativi: ili umjetnost ili život. Prije u tome kako razumjeti kulturnu alternativu, potrebu umjetnosti za iskorakom iz nenametnute i unaprijed dogovorne (samo)izolacije svoje institucije ili pak njezinom preosmišljavanju.

Ako Souriauova nastojanja razumijevamo u prilog “totaliteta”, a ne “fragmenta”, to još uvijek ne znači da on njihov odnos vidi kao odnos totalnog isključivanja: “Ako u Kralju Edipu glumcu koji glumi Edipa uspijeva da kod gledatelja pobudi, s nešto podrhtavanja, osjećaj da se Edipu s leđa približava Sudbina, tada su oni doista unutar kugle”. Fotografija s naslovnice Vavinog Escapisma bilježi trenutak dok publika još uvijek hvata konce što se to “zapravo” pred njome događa.

Naučenu da se kazališna umjetnost odigrava unutar omeđenog prostora kazališne zgrade ili kakvog nenatkrivenog amfiteatra, ali opet omeđenoga, da se ne glumi na takav način (ne leži po tlu, ne bljuje vatra iz ustiju, ne razmazuje po tijelu hranom ili čime drugime, ne nosi na svojim leđima višemetarske i teške konstrukcije, ne hoda po sceni napola razodjeven …), da između glumaca i publike, kao i između Travisa i Jane u peep show lokalu, uvijek stoji čvrsta i nepropusna barijera, kazališna rampa, treba li zbog toga nju kriviti? Ovdje nije mjesto velikim iluzijama. Nekadašnji Alternativin izazov jest izazov i današnjem vremenu.

VI.

“Pomalo komorno i eksperimentalno pa čak na momente i jednolično, ali začuđujuće privlačno” – tim riječima kritičar Dubravko Jagatić zaključuje svoj kratak osvrt na Escapism dok odaje priznanje Vavi, “dobrom duhu riječke scene”. U njima se prepoznaje nesklonost u uvodu spomenutoj asocijaciji.

S time se valja načelno suglasiti jer ako Vavin Escapism Part 1 još uvijek priziva u sjećanje R. Coodera i Paris, Texas, onda Escapism Part 2, pretposljednja skladba s novoga EP-a, već upućuje na drukčiju tradiciju, na ambijentalnu glazbu i autore poput Roberta Frippa (u samostalnom dijelu karijere) i Vinija Reillyja (poznatijeg pod imenom Durutti Column). Pa ipak, potreba za bijegom od (samo)izolacije nametnute odozgo nije ovdje eskapizam onih što su kod Grka bili nazivani idiotes. U opisu okolnosti pod kojima je EP nastajao Vava jasno ističe i drugu potrebu, onu da se zabilježe i sačuvaju trenuci teške potištenosti u kojima blues nije glazbeni stilski iskaz nego trpljenje nekog opterećujućeg stanja. U svojoj baladi Last Kind Words Blues (1930) Geeshie Wiley, izvođačica na koju je kritika, posebno Greil Marcus, tek nedavno svratila pozornost, posuđuje svoj glas nečijem ocu otišlom u Prvi svjetski rat dok pjeva If I die, if I die … I cry leave me out, let the buzzards eat me whole, ako umrem, ako umrem … preklinjem te, ostavi me, neka me škanjci cijelog izjedu. (Ni Dark Was the Night u izvedbi svojega autora, Blind Williea Johnsona, nije bezglasna, ali pozadinsko “mumljanje i potmulo oplakivanje” u funkciji je isticanja slide gitare.) Escapism nikome ne posuđuje nikakav glas, niti ga nameće, ako nešto posuđuje onda posuđuje od šutnje glasa koji se nema više kome obratiti, pa ni samome sebi.

Otuda “komorno” u Jagatićevom osvrtu. U takvom neveselom ozračju, da je “socijalna distanca, taj škanjac, živoga će me izjesti” bilo izrečeno, ili otpjevano, ovim ili usporedivim riječima, bilo bi dvostruko ironično. Prvo na račun drugih, a zatim, valjda, neizbježno i sebe.

VII.

Ovih dana iznalaze se načini kako se nositi s double trouble: kako iz zdravstvenih razloga zadržati stanje socijalne distance te kako iz razloga danas još uvijek dominantnog ekonomskog modela – ili pedaliraj ili padni! – postupati kao da socijalna distanca čas vrijedi a čas ne, ovdje da, ondje ne. Prethodnih mjeseci u javnom je govoru, nimalo iznenađujuće, važnost zadobila riječ idioti. Čak je i jedan visokopozicionirani dužnosnik pred TV kamerama izjavio: “Ti ljudi su idioti!”. Govorio je naravno o drugima.

Za protagoniste naslovnice Escapisma može se kazati, bez ovdašnjeg tako čestog običaja posezanja za čarobnim štapićem psihološke interpretacije, da su to bili mladi ljudi koji nisu htjeli biti idiotes. Kako to pokazuju osmjesi odobravanja na licima publike s drugih Bjelobabinih fotografija iz istoga niza s Trga Riječke rezolucije (jednako tako i onih što ih je napravio Kuglin Mladen Babić), ako je tada eventualno bilo sumnji u dobro zdravlje izvođača, one su se pokazale promašene. A s time i to da nisu nužno prvi dojmovi najvažniji, najmanje iskrivljeni i najvjerniji istini, da oni, kazao bi Wenders, “nisu veliki teoretičari”. U vrijeme dok su Kugla glumište i Teatar mladih Alternativa, tamo krajem 70-ih i početkom 80-ih, bili aktivni jedan je umjetnik, Željko Jerman, od svoje težnje za neidiotskim eskapizmom uspio napraviti umjetničko djelo: “Ovo nije moj svijet”. Netko bi kazao kako u tim zgusnutim riječima ima iscrpine, esencije neidiotskog eskapizma. S primisli kako ta esencija nije bila iscijeđena iz kakve biljke koja bez ikakvog napora, spontano, po automatizmu, pribavlja sebi sve potrebne energije. Te da valja razlikovati procese primanja i procese davanja.

Ne govori bez razloga Zlatko Burić Kićo, jedan od osnivača Kugla glumišta, koji u intervjuu za nekadašnji Zarez za sebe kaže “alternativni život sam probao i odradio do kraja”, kako mu se na tadašnjoj sceni, ne samo kazališnoj, nije sviđala “njezina prenaglašena iracionalnost i antiintelektualizam”. Uvjerenje da su kod takvog oblika kazališta, i kod Kugle i kod Alternative, zakazale sve kočnice potrebuje korekciju, počevši od toga pod kojim uvjetima one jesu – kočnice.

VIII.

Željko Zorica Šiš (2001): “Tako da su išli prvo muzičari, odradiš mimohod kroz kvart i skupljaš ljude. To je bilo najavljivano kao cirkus. Zato nam je bila jako važna ona omotnica grupe The Doors Strange Days. Imali smo tužne i druge pjesme za privlačenje publike. Dakle i sama parada je imala svoju dramaturgiju …”.

Vlado Simcich Vava (2020): “Tijekom potpunog lockdowna u proljeće, učinilo mi se kao da ležim u krevetu i ama baš ništa ne radim. Kontakti s prijateljima su svedeni na pozive i e-mailove, socijalna distanca je obavezna. Čudni dani. Pa, onda se pokazalo pravo vrijeme za prekopavanje po kolekciji ploča. A prvi su na tom popisu bili The Doors. Akrobati na omotu Strange Days lete, smijulje se, podižu utege, ukratko ukazuju na nestvarnost vremena. Izvana prema unutra, odlučio sam se upustiti u snimanje instrumentalnih skica. Istodobno, pregledavao sam arhiv fotografija koje mi je ustupio Darko Bjelobaba, poznati dokumentarist riječkih zbivanja. Ondje sam uočio seriju od nekoliko fotografija za koje nisam znao što predstavljaju, svakako je bilo riječi o javnom hepeningu. Zbijena publika pažljivo, neki i s očekivanim podsmijehom, prati 'radnju'. Ali ono što je zabilježeno kamerom bila je dinamičnost, pokret, sve ono što mi je u tom trenutku nedostajalo - kontakt s ostalim živim bićima. Ipak smo mi trajno usidreni prema društvenom, a ne ka izolaciji. Sada je trebalo samo spojiti te dvije različite priče u jednu, muziku podložiti ispod fotografije. Ili obratno. Napraviti soundtrack za neobično, eskapizmu podložno, doba.”