Odnos između filmova, televizijskih serija te pojedinih gradova često je bio čvrst, dugotrajan i plodan. Filmaše su određene urbane sredine te njihove gotovo mitske aure neobično privlačile pa su bile poticajne za filmsko i televizijsko stvaralaštvo. Gradovi sa svojom složenom infrastrukturom, prostornim i društvenim odnosima, gibanjem masa, impersonalnim načinom života, povijesnim mijenama i perturbacijama, mitologemima nudili su mogućnosti za nebrojne inscenacije pa su autori nastojali uhvatiti kompleksne i dinamične urbane ritmove u svojim djelima. Pojava i stasavanje modernoga grada proces je koji započinje malo prije rađanja filmske umjetnosti, no uskoro se njihov razvoj počeo ispreplitati te usporedno teći.

Prosječnom gledatelju neće biti teško uočiti da su pojedini gradovi filmašima bili fascinantniji od nekih drugih pa su posljedično češće bili poprištima radnje te su s vremenom postali ikoničkim prostorima sa specifičnim nizovima značenja koja su im se pridavala ili su bili povezani uz opuse pojedinih redatelja, pokreta ili žanrova. S obzirom na potonje neki su postali i odveć tipizirani tako što su se uz njih primjerice isključivo vezale priče koje su vrvjele problematikom kriminala. Među ostalima, gradovi koji su ucrtani na mapama učestaloga korištenja su Pariz, London, New York, Chicago, Los Angeles, Berlin...

Ogroman kulturni kapital

U trenutačnom usponu televizijske serijalizirane forme, Berlin je privukao osobitu pažnju niza autora te na njega referiraju neke od vrlo popularnih ili kultnih televizijskih serija današnjice. Prije nego što je televizija otkrila, grad je imao bogatu filmsku povijest o kojoj sada neću govoriti zbog ograničenoga prostora te činjenice da je ona dobro dokumentirana pa time i poznata. Ovdje me zanima je li i u koliko mjeri televizija reinventirala njemačku prijestolnicu te na koji način korespondira s ranijim reprezentacijama grada. Urbane sredine podložne su promjenama. One nisu samo fizičke naravi, odnosno vezane uz propadanje, obnavljanje, širenje i općenito razvoj u prostoru i vremenu, nego su i društvene, kulturne te simboličke prirode. Poimanja određenoga grada mijenjaju se od razdoblja do razdoblja te od jedne do druge društvene skupine. Berlin je upravo odličan primjer. Prije pada Berlinskoga zida, zbog podjele na zapadni dio, pod utjecajem zapadnih kapitalističkih sila, te istočni dio, pod utjecajem istočnoga komunističkoga bloka, bio je simbol hladnoratovskih tenzija te podijeljenoga svijeta.

Već je tada, napose sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, zbog osobitoga geopolitičkoga položaja, Zapadni Berlin postao vrlo feš mjesto vibrantne umjetničke i kulturne scene pa su poznate glazbene zvijezde u rasponu od Davida Bowieja, preko Nicka Cavea do U2 boravile u gradu.

Već je tada, napose sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, zbog osobitoga geopolitičkoga položaja, Zapadni Berlin postao vrlo feš mjesto vibrantne umjetničke i kulturne scene pa su poznate glazbene zvijezde u rasponu od Davida Bowieja, preko Nicka Cavea do U2 boravile u gradu, što živeći u njemu, a što snimajući albume. U novom stoljeću Berlin postaje jedan od najdinamičnijih europskih gradova, koji se počeo ubrzano urbanistički i kulturno razvijati. Ujedno postaje kultno mjesto za partijanje te mokri san svih hipstera i alt umjetnika ovoga svijeta. Istodobno, za dio svijeta predstavljao je žrtvu povijesnih okolnosti i podjela, a za neke druge, poput Hasida u seriji o kojoj ću na koncu govoriti, posrijedi je prijestolnica države koja skrivila smrt šest milijuna pripadnika njihova naroda. Kako bilo, Berlin neosporno ima veliki kulturni kapital, što se očituje u zanimanje koje kod producenata pobuđuje, a ono ne jenjava. Većina priča vezana je ili uz dinamičnu prošlost grada ili pak status koji danas uživa.

Protekla vremena te podijeljenost grada bili su i ostali poticajni brojnim špijunskim narativima. U hvaljenoj njemačkoj seriji Deutchland 83 (2015), Deutchland 86 (2017), Deutchland 89 (2020) autora Anne Wigner i Jeorga Wignera, Stasijev agent Martin biva poslan iz Istočne u Zapadnu Njemačku kako bi tamo činio razne diverzije po nalogu matične mu organizacije. Originalnost serije počiva na činjenici da događaje prikazuje iz istočnonjemačke perspektive. Brojke u naslovu godine su odvijanja radnje pojedine sezone, a 89, koja upravo treba imati premijeru, događa se u vrijeme pada Berlinskoga zida, što je utjecalo na kraj hladnoratovskih odnosa te je posljedično dovelo do prestrukturiranja tajnih službi pa tako i Stasija, koji je svoje impozantno sjedište imao u Istočnom Berlinu. U trima dijelovima serije poimanje grada nastavlja se na ranije reprezentacije, u kojima je funkcionirao kao metonim podijeljenosti, te je vezan uz zakulisne špijunske igre moći.

Američki klišeji

Berlin Station je pak američka televizijska serija autora Olena Steinhauera koja broji tri sezone (2016, 2017, 2018), a također ulazi u domenu špijunskih narativa. Glavni lik je agent CIA-e Daniel Miller (Richard Armitage) koji biva angažiran u njezinu berlinskom stožeru. Kroz različite sezone susreće se s novim izazovima, primjerice američkim zviždačima koji su otkrili osjetljive državne tajne ili desničarskim političkim organizacijama koje prijete potkopavanjem reda i poretka. Novost je serije što joj je radnja smještena u suvremeno doba pa se odmiče od hladnoratovskih preokupacija, iako odabir mjesta radnje nikako nije slučajan te je još uvijek vezan uz neobičnu prošlost lokaliteta. Steinhauer ne uspijeva izbjeći klišej “Amerikanca koji pazi na mir u svijetu” tako što sprječava destruktivne agense koji se baš motaju po njemačkoj prijestolnici. Smještanje radnje u Berlin također je svojevrsni hommage hladnoratovskim špijunskim zapletima te općenito toposu podijeljenoga grada u kojem su se ukrštavale oprečne ideološke struje, što je slučaj i danas, sugerira priča, samo su one nekoga drugoga porijekla.

Detektivi predstavljaju na njemački kontekst prilagođenu inačicu buddy-buddy tandema, koja je etnički određen te ga sada sačinjavaju Turčin, kao pripadnik najbrojnije doseljeničke skupine, i Nijemac, kao predstavnik domicilnoga stanovništva.

Dogs of Berlin (jedna sezona, 2018) i 4 Blocks (tri sezone: 2017, 2018, 2019) poticaje pronalaze u američkim kriminalističkim, policijskim i gangsterskim serijama pa spomenute konvencije nastoje primijeniti na njemački kulturni kontekst. Radnja 4 Blocks smještena je u berlinsku četvrt Neukölln, među ostalim poznatu po velikom broju doseljenika iz Turske te arapskih zemalja. Tu živi i glavni protagonist Ali, gradski mafijaš porijeklom iz Libanona, koji vodi obiteljski kriminalni posao. Problem je što mu djelatnost počinje predstavljati sve veći uteg za obitelj. Kako to obično biva, Ali nastoji promijeniti poslovni model kako bi postao pošten pripadnik njemačkoga društva, no okolnosti mu to nikako ne dopuštaju zbog obiteljskih trzavica, ali i prijatelja koji je možda prikriveni policijski agent. Serija autora Hanna Hackforta, Boba Konrada, Richarda Kropfa i Marvina Krena nastoji sagledati Berlin iz migrantske perspektive: kao mjesta novoga početka za brojne doseljenike, ali i (ne)uspješne procese akulturacije kroz koje prolaze. Posrijedi su priče koje imaju veliki potencijal te još uvijek nisu dovoljno i/ili adekvatno iskorištene te se mahom svode na iskorištavanje u kontekstu kriminalističkih i gangsterskih žanrovskih obrazaca. Usput se ocrtavaju suvremene dinamike urbanoga prostora te njegove etničke divizije kao i sraz tradicionalnosti i modernosti.

Dogs of Berlin autora Christiana Alvarta koristi klasičan obrazac velegrada kao grotla zločina, prilikom čega detektivi Erol Birkan i Kurt Grimmer istražuju ubojstvo tursko-njemačkoga nogometaša Orkana Erdema. Detektivi predstavljaju na njemački kontekst prilagođenu inačicu buddy-buddy tandema, koja je etnički određen te ga sada sačinjavaju Turčin, kao pripadnik najbrojnije doseljeničke skupine, i Nijemac, kao predstavnik domicilnoga stanovništva. Iznim navedenoga, ostalo je rađeno u dosluhu s poznatim i prepoznatljivim žanrovskim obrascima, gdje su sumnjivci mnogi (neonacisti, turski nacionalisti, mafija...) dok koruptivni dokazi sežu no najviših razina moći.

SF inspiracija

Znanstveno-fantastične preokupacije uz Berlin vezuje serija Counterpart (dvije sezone: 2017, 2019) Justina Marksa. Temeljena je na premisi alternativne stvarnosti, odnosno povijesti, a ona je bazirana upravo na povijesnom toposu podijeljenoga grada. Glavni protagonist Howard Silk niže je rangirani zaposlenik u agenciji Ujedinjenih Naroda, čije je sjedište smješteno u Berlinu. Ne zna točno što njegov posao predstavlja, osim što prima neobične i besmislene poruke. Zadatak agencije je međutim da posreduje između dviju paralelnih stvarnosti – Alpha i Prime Zemlje. Paralelni svjetovi nastali su kao rezultat istočnonjemačkoga eksperimenta u vrijeme Hladnoga rata, no nakon kolapsa istočnoga bloka sada usporedni svjetovi preuzimaju nekadašnje zaoštrene geopolitičke odnose. Prime svijet tako je poharala virusna pandemija za koju se vjeruje da je uvezena, odnosno donesena iz Alpha svijeta. Navedeno je dovelo do političkih nesuglasica i zaoštravanja te posljedično pojave špijuna i tajnih agenata koji se infiltriraju u oba svijeta.

 

Marksova serija nostalgično poseže za hladnoratovskim motivima i klišejima te ih vješto zaogrće u znanstveno-fantastično ruho. Nekoć podijeljen grad sada postaje sjecište, odnosno poveznica dvaju zrcalnih stvarnosti. Na SF tragu je i ambiciozni uradak Sense8, čiji su tvorci sestre Wachowski i J. Michael Starczynski, a prikazivala se u dvije sezone (2015, 2016-2018). Posrijedi je djelo razvedene fabularne kombinatorike s ansamblom likova koji žive na različitim područjima, no mentalno su i emocionalno povezani. Jedan od protagonista potječe iz Berlina što uvjetuje da se jedna od narativnih linija odvija u spomenutom gradu.

S obzirom na pomodan koncept i veliki hype koji je serija proizvela, autori su s namjerom odabrali specifična mjesta radnje, a Berlin zbog svoje otvorenosti, dinamizma, liberalizma te partijanerske scene odlično se uklopio u idejnu matricu uratka. Kao što je uočljivo, Berlin je mahom vezan uz kontinuaciju hladnoratovske, napose špijunske problematike, a katkada se ona nastoji primijeniti na suvremeno razdoblje i ideje. Usput se zna zaogrnuti u kriminalističko ruho grada kao poprišta društvenoga zločina i kriminala, ali u dosluhu s prevladavajućim ekonomskim i etničkim odnosima ili se pak koristi kroz predodžbu otvorenoga i liberalnoga grada.

Među recentnom produkcijom ipak bi valjalo izdvojiti dva naslova.

Babylon Berlin povezuje sa Sense8-om Tom Tykwer, koji je režirao neke od epizoda potonje, a uz Achima von Borriesa i Henka Handloegtena kreator je prve te njezin koredatelj i koscenarist. Serija je temeljena na romanima njemačkoga autora Volkera Kutschera. Posrijedi je kriminalistička proza koja nosi naziv prema glavnome liku Gereonu Rathu, a počela je izlaziti početkom ovoga stoljeća. Nastavlja se na trend takozvane topografske kriminalističke proze, čija je radnja smještena u specifično razdoblje prošlosti, odlikuje se prožimanjem fikcije i fakcije te je karakterizira minuciozno istraživanje i rekonstruiranje urbanoga prostora, njegove uloge, mijena i simbolike. Primjerice, popularna romaneskna serija poljskoga autora Mareka Krajewskoga o detektivu Eberhardu Mocku (počevši s djelom Smrt u Breslau, 1999) odvija se između dvaju svjetskih ratova u tada njemačkom gradu Breslau (danas poljski Wrocław). Osim detektiva, u središtu ciklusa Krajwskoga upravo se nalazi grad.

 

Breslau/Wrocław mjesto je specifičnoga smještaja i utjecaja, koji je prelazio od jedne do druge države, što njegovu povijest čini osobitom te kulturno višeslojnom. Krajewski radnju također smješta u naročit trenutak uspona nacizma, a njegov detektiv politički je te moralno-etički dvojbena osoba. Autor do u detalje istražuje međuratni grad te rekonstruira njegovu topografiju, na taj način iscrtavajući zamršene hodograme svojih protagonista ali i povijesti. Fascinaciju međuratnom njemačkom kulturom, razdobljem na prekretnici, velikim i dekadentnim boomom dvadesetih godina, koje su prethodile propasti njemačke civilizacije, bavi se i u Kutscher u svom romanesknom ciklusu u kojem traumatizirani detektiv Rath biva premješten iz Kölna u Berlin. Iako nesumnjivo kvalitetan istražitelj, osjeća psihološke posljedice bojišta Prvoga svjetskoga rata, koje se manifestiraju posttraumatskim stresom, odnosno ovisnosti o morfiju te snažnom osjećaju krivnje zbog gubitka brata.

Televizijska serijalizirana ekranizacija predstavlja jedan od najskupljih i najambicioznijih projekata u povijesti njemačke televizije. Posrijedi je povijesna saga čija se radnja odvija u Weimarskoj Republici, a prve dvije sezone snimane su istodobno tijekom osam mjeseci te su premijeru imale iste 2017. godine (svaka broji osam epizoda). Treća sezona, koja ima nešto više nastavaka – dvanaest, prikazivala se s uspjehom početkom 2020. Babylon Berlin sadrži ansambl na različite i vrlo kompleksne načine isprepletenih likova. Pritom je dvoje protagonista ključno te oni tvore socijalnu i rodnu opoziciju.

Gereon Rath (Volker Bruch) osoba je provjerenoga društvenoga “pedigrea”, dolazi iz ugledne i dobrostojeće, politički angažirane kölnske obitelji. On predstavlja pravu, uglednu, staru i katoličku Njemačku. Unatoč tome, osjeća da obitelj favorizira u ratu poginuloga brata naspram njega. U Berlinu se susreće s nepovjerenjem policijskih kolega jer društvo je korumpirano te svatko mora paziti na svoja leđa. Činjenica njegova porijekla kao i položaj muškarca ipak mu omogućuju lakšu navigaciju kroz socijalne proturječnosti.

Minuciozni prikaz grada

Naspram njega postavljena je mlada Charlotte Ritter (Liv Lisa Fries), pripadnica obespravljenih radničkih masa koja živi s mnogobrojnom i siromašnom obitelji u sirotinjskoj gradskoj četvrti i derutnom stanu. Pripadnost društvenoj margini onemogućuje joj adekvatno obrazovanje te iziskuje rano uključivanje na tržište rada. Ono je pred kolapsom, što je u seriji često naznačeno redovima ljudi koji beznadno traže ili čekaju na posao. Stoga Charlotte kućni budžet mora popunjavati večernjih seksualnim sado-mazo seansama u podzemlju popularnoga jazz kluba u kojem sve razlike i proturječnosti nestaju. Ujedno ima ozbiljnije aspiracije – želi postati detektivka pa pokušava pronaći način kako da probije vlastiti put kroz berlinsku policiju. Navedeno ide nešto teže jer je žena, koja se susreće s predrasudama patrijarhalnoga društva, koje ima jasne predodžbe što su muški a što ženski poslovi. Serija putem protagonistice prikazuje promjene u rodnim poimanjima koje su se dvadesetih godina počele odvijati. Gereon i Charlotte tako povezuju sve dimenzije njemačkoga međuratnoga društva.

Uz navedeni dvojac treći ključan protagonist serije jer njemačka prijestolnica kao odraz društvenih, kulturnih, političkih, rodnih i seksualnih proturječnosti s kojima se protagonisti susreću. Autorski trojac potrudio se minuciozno rekonstruirati međuratni Berlin te njegove četvrti i prepoznatljive lokalitete sa specifičnom socijalnom stratifikacijom, ali i dekadentnu atmosferu koja je prevladavala u gradu prije kolapsa, koji je označio uspon totalitarizma. Berlin time postaje odraz njemačke onodobne kulture te njezinih zamršenih putanja koje su nalik lutanjima protagonista gradskim ulicama i predjelima. Stoga je prikaz grada u seriji višeslojan te se odmiče od dosadašnjih tretmana. Opreka glavnih likova uočljiva je i u njihovu suočavanju s urbanom sredinom.

Gledatelj je od samoga početka svjestan što će se za nekoliko godina dogoditi, no u prvim dvjema sezonama izbjegavaju se izravne reference na nacizam i Hitlera. Naspram toga serija gradi zakučast i simultan zaplet s mnoštvom precizno izvedenih obrata.

Charlotte nesputano prolazi gradom te se vješto prilagođava različitim kontekstima – siromašnom, policijskom, klupskom. Ona je poput glumice koja mijenja više uloga unutar jedne predstave. Gereon je pak dolaskom u Berlin izbačen iz svoje sigurne zone pa se tijekom prve sezone uči snalaziti u gradu. Vizualno je cjelina besprijekorno dotjerana pa i nekoliko puta spomenute proturječnosti vješto su dočarane srazom blještavoga jazz kluba, surovom derutnosti siromašnih stanova, mračnim vedutama noćnoga grada koje kao da su nadahnute njemačkim ekspresionističkim filmom.

Gledatelj je od samoga početka svjestan što će se za nekoliko godina dogoditi, no u prvim dvjema sezonama izbjegavaju se izravne reference na nacizam i Hitlera. Naspram toga serija gradi zakučast i simultan zaplet s mnoštvom precizno izvedenih obrata, u kojem se oko glavnih protagonista pletu i isprepliću ostali zapleti, koje gradski prostor povezuje u cjelinu. Osobni život protagonista i privatne perturbacije time su, kako to inače biva, isprepletene s njihovom profesionalnim zaduženjima, a ona se ukrštavaju sa širom političkom situacijom. Dok se istodobno društvo otvara novim mogućnostima, razdire ga korupcija, kriminal, problem traumatiziranih ratnih veterana te financijski kolaps koji je jasno očituje u nezaposlenosti, hiperinflaciji te sve većem siromaštvu građana koji ne mogu zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe.

Takva situacija pogoduje ne samo razvoju kriminala, nego i usponu različitih, često populističkih političkih opcija. Weimarska Republika suočavala se s brojnim političkim problemima – komunističkom prisutnošću (prva sezona se otvara motivom otmice vlaka koji je povezan s krijumčarenjem suspektnih supstanci i zlata iz SSSR-a), paravojnim formacijama, bujanjem njemačkoga nacionalizma koji je naišao na plodno tlo na ratnim frustracijama te porastu antisemitizma, koji se upravo uočava u krugovima ostrašćenih nacionalista. Autorski trojac tako ubacuje referencu na stvarni događaj: sukob berlinske policije i komunističkih aktivista 1929. godine. Navedeno je polako otvorilo mogućnost usponu totalitarnih režima pa serija suptilno secira društvo koja polako posrće u nacizam.

Babylon Berlin u osnovi se koristi prepoznatljivim žanrovskim obilježjima kriminalističkoga i neonoira, ali ih dorađuje i prerađuje, kanibalizira s drugim žanrovskim obilježjima, gotovo i mjuziklom.

Nametnutost odgoja

Nešto drugačija je mini serija u četiri nastavka Unorthodox, nastala u njemačko-američkoj koprodukciji, čija je radnja smještena u suvremenost. Temeljena je, doduše poprilično slobodno, na memoarima Deborah Feldman naslovljenim Unorthodox: The Scandalous Rejection of My Hesidic Roots. Redateljski projekt potpisuje inače njemačka glumica, a u novije vrijeme i redateljica Maria Schrader (Aimee & Jaguar, In Darkness, njemačka televizijska serija Deutschland 83 i Deutschland 86), a scenaristički redateljica Alexa Karolinski (Fashion at War: Crafting the Nazi Brand) te scenaristica Ana Wigner (Deutschland 83, Deutschland 86, Berlin Station) a uz pomoć Daniela Hendlera. Serija se bavi položajem žena u specifičnom društvenom i vjerskom kontekstu, u ovom slučaju hasidskih Židova, konzervativne i ortodoksne skupine, koja svoje zakone crpi isključivo iz svetih knjiga te odbija modernizaciju i tekovine suvremene kulture.

 

Radnja se odvija na dvjema vremenskim razinama. U narativnoj sadašnjosti pratimo bijeg protagonistice Esther Shapiro (Shira Haas) iz Williamsburga u njujorškom Brooklynu. Ona potajice napušta strogu hasidsku zajednicu te odlazi u Europu, odnosno u Berlin. Sadašnjost je oblikovana putem paralelnoga sižeja. Dok pratimo nastojanja Esther da se snađe u vanjskom svijetu, sasvim drugačijem od onoga u kojem je odrastala te provela kratkotrajan bračni život, istodobno se prikazuje nastojanje njezina supruga Yakova (Amit Rahav) da uz pomoć nasilnoga bratića Moishea Lefkovitcha (Jeff Wilbuch) pronađe Esther u Berlinu.

Ukrašavanje dviju narativnih linija vješto je izvedeno kako bi doprinijelo stvaranju napetosti i neizvjesnosti. Gledatelj shvaća da se protagonistica mora snaći u svijetu koji joj je sasvim nepoznat i drugačiji od onoga u kojem je odrasla, a s druge strane patrijarhalni su joj progonitelji za petama te se ne libe poslužiti neprihvatljivim metodama da bi povratili “zabludjeloga” člana. Navedeno konfrontiranje sadrži i psihološku te svjetonazorsku komponentu. U prvome slučaju doprinosi karakternom nijansiranju protagonista te produbljivanju njihove psihologije. Prikazuje se kako tri lika iz istoga društvenoga, kulturnoga i vjerskoga konteksta reagiraju na ovo okruženje, čime razotkrivaju istinu o sebi. Esther je iznenađena liberalnim i slobodnim ponašanjem stanovnika Berlina. Već je to uočljivo dok čeka majku da se pojavi pred zgradom u kojoj živi. Nakon što se Leah (Alex Reid) susretne s partnericom na ulici te razmjene nježnosti, Esther biva prestravljena te bježi. No ona nikako nije zatucana i uskogrudna osoba.

Spremna je i sposobna učiti, shvaća da su joj mnoge stvari nametnute odgojem i okruženjem, odnosno činjenicom da nije imala mogućnost upoznati “vanjski” svijet. Izvrsno to pokazuje prizor u kojem sjedi u kafiću s profesorom glazbenoga konzervatorija Karimom Nurijem (Yousef Sweid) koji joj kupuje sendvič. Nakon nekoliko grizeva, protagonistica uočava salamu, otkriva da je posrijedi šunka te šokirano napušta birc. Nakon skorašnjeg povratka, Esther govori profesoru da je iznenađena što joj ipak nije pozlilo nakon kušanja šunke. Shvaća da ograničenja, primjerice zabrane jedenja svinjetine, predstavljaju ljudski konstrukt, bilo društveni ili religijski, koji sputava pojedince. Granice i ograničenja postoje da bi ih se propitalo. Stoga Esther postepeno uočava kako svijet funkcionira te ga počinje prihvaćati u njegovoj raznolikosti, kao što i on prihvaća nju. Potonje je ipak ponešto odveć naivno prikazano kroz povezivanje s grupom dobronamjernih studenata koji potječu iz raznih dijelova svijeta. Rodno, rasno, klasno i etnički su diverzirani kako bi se naglasio multikulturalni kontekst Berlina te slobodno prihvaćanje i uvažavanje različitosti i suvremenosti, što nedostaje Williamsburgu.

Na svjetonazorskoj razini, lik Moishea kao manipulativnoga uličnoga light filozofa koristi se da bi se prikazao i secirao dvostruki vjerski moral koji ima svoju rodnu obilježenost.

Za razliku od Esther, suprug Yaki pravi je patrijarhalni vjerski dogmatik, kojem napuštanje Williamsburga djeluje kao putovanje onkraj iskustvene zbilje pa u Berlin nosi vjerske predmete. Kada ga Moishe odvodi prostitutki, čvrsto se drži pravila da ne smije dotaknuti drugu ženu osim svoje, ali zato traži od nje mu kaže što joj čini tjelesno zadovoljstvo. Ono što zbog vjerskih i društvenih dogmi ne može pitati vlastitu suprugu, Yakov pita nepoznatu ženu ne bi li eventualno putem nje spoznao Esther. Njegova zadržanost na infantilnoj, neodrasloj fazi dodatno se produbljuje prikazom boravka u Berlinu jer uvijek treba nekoga iskusnijega da ga vodi, a to je ovoga puta Moishe. Yaki je naprosto prestravljen proturječjima koje uočava izvan svoje sigurne zone, u kojoj voditelje i oslonce predstavljaju otac i majka. Otac je glava obitelji kojega se nedogovorno sluša, a majka u sinu vidi “kralja” za kojega niti jedna žena nije dovoljno dobra. Kada mladi bračni par ima problema u seksualnom životu jer su spolni odnosi za Esther odveć bolni, suprug se požali majci koja rješenje “problema” preuzima u vlastite ruke. Nedopustivo je da žena njezina sina ne može ispunjavati bračne, a time i obiteljske dužnosti poput zasnivanja obitelji. Iako je u seriji naglasak na protagonistici i njezinu identitetu, Yakov, koji do samoga kraja ostaje rob patrijarhalnih i vjerskih predrasuda te za razliku od Esther nije sposoban učiti i spoznati, također posredno biva prikazan kao žrtva rigidnoga okruženja.

Moishe je pak poseban slučaj pa njemu putovanje predstavlja ispušni ventil, mogućnost da zadovolji niske strasti, koje su inače pripadnicima njegove sekte strogo zabranjene, ali i da prikaže fanatičnoga čovjeka kojem religija služi kao opravdanje za nasilne i destruktivne impulse. Predstavlja očitovanje one skrivene no redovito prisutne nasilne i progoniteljske komponente koja je karakteristična svim religijama prilikom obračunavanja s neistomišljenicima te zabludjelim nekadašnjim pripadnicima. Tako i Leah odgovara Esther da zna Moishea, iako ovoga nikada nije upoznala. Razlog tomu je što uvijek postoji neki Moishe kojega zajednica šalje da riješi problem. Iako od njega svi odvrću glavu te ne prihvaćaju razvratno mu ponašanje, netko takav im je potreban da komunicira sa svijetom izvan njihove sigurne zone.

Na svjetonazorskoj razini, lik Moishea kao manipulativnoga uličnoga light filozofa koristi se da bi se prikazao i secirao dvostruki vjerski moral koji ima svoju rodnu obilježenost. Leah je posrnula žena jer je napustila zajednicu te je u vezi s nežidovkom i pritom ženom. Esther bijegom i boravkom u Berlinu krši brojna rodna i ćudoredna pravila skupine. No Moishe koji im to zamjera, istodobo kocka, druži se s mafijašima te koristi usluge prostitutki pa i jednu namješta svom prijatelju Yakiju. Snažno je podcrtana ta dvostrukost morala za muškarce i žene. Prvima se uvijek nešto može tolerirate dok se potonje trebaju u potpunosti pridržavati pravila koje su muškarci osmislili da bi ih držali u podređenom položaju. Rob takvih predrasuda je i Yakov, što se također eksplicira kroz berlinsku dionicu: mnogo važniji razlog za njemačku “pustolovinu” od potrage za odbjeglom ženom je činjenica da ta žena nosi njegovo dijete pa je ona svedena na inkubator na nogama. Pritom njezine žudnje i sebstvo nisu važni.

Idealistični Berlin

Druga vremenska razina otpada na narativnu prošlost te je prikazana u formi niza analepsi, odnosno fleš bekova, svojevrsnih subjektivnih prisjećanja, u kojima se raspetljava život Esther do trenutka bijega te analitički razvija motivaciju za njezinu odluku. Pratimo svakodnevni život, najavu ugovorenoga vjenčanja sa sedamnaest godina te ključne aspekte kratkoga dvogodišnjega braka koji je bio suhoparan i nemaštovit. Osim razvijanja motivacije, služi da se postavi i britka feministička analiza religijskoga dogmatizma, koji omogućuje dominaciju muškaraca. Esther je tako sa sedamnaest godina morala prekinuti školovanje, no sugerira se da joj obrazovanje ionako nije potrebno jer će njezina životna uloga biti ona majke i supruge.

Trebat će se brinuti za dom i zadovoljstvo supruga, a s vremenom izroditi i mnoštvo djece da bi pripomogla nadomjestiti gubitak od šest milijuna. Nemogućnost obrazovanja stavlja je u zavisan ekonomski položaj pa ne može napustiti obitelj i okruženje jer nema osnovnih egzistencijalnih resursa, a i otežano joj je uključivanje na tržište rada. Zajednica je pak prikazana izrazito panoptikumski – svi sve vide i znaju pa tako i komentiraju. Prilikom svađe s Yakijem Esther mu spočitava da iz bračnoga kreveta trebaju maknuti njegovu majku, sestru, oca pa i cjelokupnu zajednicu ako žele da brak profunkcionira. Suprug odgovara da njegova majka zna što radi te da im želi dobro.

U Williamsburgu postoje dvostruke hijerarhije. Muškarci su na vrhu te imaju apsolutnu moć, no njihova je javna sfera. O obiteljskom životu, odnosno privatnoj sferi brinu žene koje također imaju moć nad mlađim ženama, primjerice majke nad kćerima ili svekrve nad snahama. Kada Miriam Shapiro (Delia Mayer) posjećuje Esther nakon sinovljevih žalopojki, majka upućuje odabranicu u činjenicu da je njezina dužnost da radi na zadovoljenju svoga muškarca je on je kralj, a posebice je kralj Yaki jer je njezin sin. Kada Yakov ne dobiva potomka te odgovarajuće seksualne usluge, odluči zatražiti razvod braka uz opasku da je dovoljno mlad da se opet oženi. Žena je tako svedena na puki objekt, muškarčevo vlasništvo s kojim se može nesmiljeno raspolagati. Zato je Leah predmet prezira obitavatelja Williamsburga. Počinila je dvostruku izdaju. Napustila je supruga alkoholičara pa time i strogu zajednicu, a u dodatku boravi u Njemačkoj, zemlji koja je skrivila smrt šest milijuna Židova tijekom holokausta.

Za razliku od Williamsbuga, prenapučenoga, uniformiranoga i odveć klaustofobičnoga u njegovoj getoiziranosti, Berlin je prikazan gotovo neuvjerljivo idealistično: osunčano, razigrano, liberalno.

Leah živi s drugom ženom u sretnom odnosu, čime također provocira rigidne stavove o ženskoj funkciji, seksualnosti i zadovoljstvu. Primjerice, za razliku od majke Esther nema nikakvih spoznaja o vlastitom tijelu i seksualnosti jer se o tome ne razgovara pa žena u brak ulazi bez ikakve upućenosti u taj bitan aspekt ljudskoga života. Postoji scena u kojoj govori tetki da drugi, nehasidski parovi, ako ništa drugo, imaju mogućnost informirati se na internetu kako riješiti određeni problem ili situaciju. Konsternirana tetka ljutito joj odgovara misli li ona da je njezina baka u nekom mađarskom selu imala YouTube kada je trebalo zanijeti i rađati djecu? Potpuno ignoriranje seksualnoga eksplicirano je u scenama dolaska “učiteljica”. Prvo da je poduči o ulasku u brak i ženinim “dužnostima”, a potom i da joj pomogne u rješavanju bračnih problema. Tada joj donosi i seksualna pomagala, odnosno set dilda kako bi mogla vježbati, naravno ne radi sebe, nego braka i supruga radi. Prilikom predbračne poduke, Esther prvi puta osvještava postojanje vlastita spolnoga organa.

Osim na vremenskim razinama, serija počiva i na poigravanju dvaju prostornih dimenzija. Jedna je, kako sam dao naslutiti, Williamsburg, a druga je Berlin, te su one kontrastirane. Na prvu mahom otpada narativna prošlost te je vezana uz unutarnji prostor, koji sugerira strogi religijski i patrijarhalni nadzor. Esther je prvo prikazana u domu svoje bake i tetke, a potom i u bračnom stanu, gdje znakovito redovito biva smještena ili u kuhinju ili u spavaću sobu. Prva sugerira brigu o suprugu, njegovoj ishrani i zdravlju te prostor tamnovanja. Druga nije mjesto otpočinka, nego također “rada”, a on je dvostruk: na muškarčevu zadovoljstvu te proširivanju obitelji. Jedini lokalitet privatnosti je kupaonica. S perikom i konzervativnom odjećom, jedva punoljetna Esther djeluje kao lutka zarobljena u mitu o savršenoj američkoj kućanici poznatoj iz popularne kulture pedesetih godina prošloga stoljeća. Zatvoreni prostor upućuje na osjećaj klaustrofobije koji je dodatno pojačan pretijesnim međuljudskim odnosima te budnim motrenjem. U rijetkim njujorškim dionicama serije u kojima je protagonistica prikazana u otvorenom prostoru, najčešće dok hoda ulicom, redovito se osvrće, a na njezinu licu uočljiva je nota bojazni jer je svjesna da je uvijek netko može pratiti i motriti.

Berlin je prikazan kao suprotnost Williamsburgu te upućuje na nova iskustva i bezdomnost. Stoga prevladava otvoreni prostor. Protagonisti postaju šetači, dakle ne samo Esther, nego i Yakov te Moishe, koji lutaju i tumaraju gradskim ulicama te tako upoznaju prostor i sebe pa gradske ulice osim fizičkoga prostora imaju i dodatna značenja u rasponu od psihološkoga do simboličkoga. Za hasidske Židove živjeti u Njemačkoj je nedopustivo zbog njezinih djela u Drugom svjetskom ratu pa nije slučajno što Leah prva odlazi u Berlin. Navedeno predstavlja radikalni raskid s prošlošću i Williamsburgom, odnosno čin prkosa i otpora. No njemačka je prijestolnica dugo vremena bila podijeljeni grad pa ta dvojnost identiteta i osjećaja na određeni način korespondira prvo s Leinim a potom i Estherinim proživljavanjima. Mnogo više od podijeljenosti Berlin danas sugerira otvorenost, multikulturalnost, dinamizam, hipsteraj pa i dekadenciju. Posrijedi je grad u koji dolaze mahom mladi ljudi iz svih dijelova svijeta, koji ima snažnu umjetničku i klupsku scenu te gotovo mitsku auru.

Otvorenost prostora u seriji tako upućuje na otvorenost grada te mogućnost suživota i prihvaćanja različitih strana, gledišta, poimanja. Za Esther predstavlja stjecanje iskustva te neformalno obrazovanje tijekom kojega otkriva da postoje različiti aspekti života čije joj je upoznavanje bilo onemogućeno. Za razliku od Williamsbuga, prenapučenoga, uniformiranoga i odveć klaustofobičnoga u njegovoj getoiziranosti, Berlin je prikazan gotovo neuvjerljivo idealistično: osunčano, razigrano, liberalno, mjesto gdje svi svakoga prihvaćaju i toleriraju, ukratko mjesto slobode i mogućnosti. Statičnost prvoga kontrapunktirana je pokretnošću drugoga. Kamera je u Berlinskim dionicama dinamična kao i subjekti te ih često prati dok hodaju ulicama nepoznatoga im grada te uočavaju različite događaje i procese. Williamsburg je metonim hasidstva, a Berlin je metonim suvremenoga, dinamičnoga, proturječnoga, pluralističkoga društva te su dvije lokacije međusobno isključive.