Kada je Antonela Marušić odlučila postati Nora Verde, a kada je Nora Verde shvatila da može nazad?

Antonela Marušić postala je Nora Verde jednog popodneva 2010. godine, u rano proljeće.  Sjedila sam s prijateljicom na kavi, razgovarale smo o mojoj potrebi da književnost počnem pisati i objavljivati pod drugim imenom. Nakon višednevnog premišljanja i iskušavanja različitih imena odlučila sam prestati s pokušajima da u novoosmišljeno ime upisujem prekobrojna značenja i odlučila se za ime koje mi se oduvijek sviđalo, a koje nosi jedna od prvih literarnih junakinja u koju sam se zaljubila kao teengaerica - Ibsenova Nora. Verde je bila neka semantička protuteža imenu: utješenost zelenom bojom, blitvarska žudnja za zelenjem svih vrsta, naklonost prema romanskim jezicima…

Nora Verde omogućila mi je da se tada otvorim temama o kojima nisam pisala ranije. lako je teoretizirati da sam takvo što mogla činiti i pod građanskim imenom, ali meni je tada, prije 12 godina bio potreban novi identitet koji mi je donio prostor u kojemu sam mogla početi oslobađati vlastitu žudnju, strahove, tjeskobe, emancipirati se kao autorica, pripovjedačica.  S godinama, moje književno ime je polagano postalo prihvaćeno među mojim kolegama na književnoj i medijskoj sceni, ali i među čitateljima. Ne želim ga mijenjati, ne vidim potrebu ni smisao u vraćanju “nazad”. Za one koje zanima i moj novinarski rad uvijek postoji i Antonela Marušić, on je u priličnoj mjeri prisutan na internetu.

Jedna si od rijetkih osoba koja s ponosom ističe kako dio svojih računa zarađuje pisanjem. Koliko nedostaje (tebi ili društvu) pa da se može pohvaliti (ti ili društvo) kako se od pisanja može živjeti.

Ne znam zašto dio mojih kolega toliko eksplicitno i uporno razdvaja književno, novinarsko i esejističko pisanje? Kao da je književno pisanje najuzvišeniji oblik lupkanja po tipkovnici, što potječe od običaja da mistificiramo pisanje i književnost. Uvijek su mi prilično išli na živce mnogi oblici mistificiranja književnosti, no i dalje ne znači da im nekad i sama ne podlegnem. Uglavnom, kada se kaže da netko “zarađuje pisanjem” ja pomislim na pisanje u širem formatu od same književnosti jer dobro znamo da se nekada dobro novinarstvo, esejizam i naprimjer proza prilično žanrovski miješaju. Oduvijek su pisci zarađivali od novinarstva i različitih poslova koji su povezani s pisanjem.

Dakle, da skratimo ovo ribarsko prigovaranje: zarađujem pisanjem, i nisam jedina, ima nas još i ne sramimo se to priznati, haha. Živjele naše pisaljke koje nam donose na stol kruh, čokoladu i kojima plaćamo grijanje zimi i hlađenje ljeti.

Tvoje pisanje prožeto je aktivizmom, teme koje dotičeš važne su. Kao novinarka i urednica znatan dio energije ugradila si u VoxFeminae koji je također ukazivao na probleme prava žena i manjinskih skupina. Zašto ti? Priklanjaš li se onoj... a tko će ako ja neću?

Feminizam je da tako kažem pronašao mene. Od malena sam na vlastitoj koži spoznavala društvene nepravde, bunila se i prkosila im. Kada trpiš različite vrste opresija, te ako se istovremeno i obrazuješ, postoji prilična šansa da osvijestiš tko je opresor i kako izgleda mreža sistemskih nepravdi koje te kače. Meni je relativno dugo trebalo da se uključim u aktivan rad koji podrazumijeva feminističke principe djelovanja i da se pridružim nekom feminističkom kolektivu. Bio je to portal Vox Feminae, kada sam 2011. odlučila napustiti novinarski rad u medijskoj korporaciji.  Osmišljavanje tog portala i aktiviranje na njegovom stvaranju izgradilo me kao osobu, novinarku i autoricu, otvorilo mi nove izvore za samoobrazovanje i educiranje. Postala sam zadovoljnija svojim radom, učila kroz određene greške, promašaje i stranputice, ali i uspjehe, osobne tekstove, intervjue, timski rad i komunikaciju s brojnim vrijednim umjetnicama i aktivistkinja s područja regije. Feministički angažman u potpunosti je izmijenio moju životnu stvarnost i perspektivu gledanja na vlastitu prošlost, odrastanje, djevojaštvo, mladost, pa i književnost, umjetnost, ulogu medija u društvu. Koncem prošle godine sam, nakon 10 godina, odlučila napustiti uredništvo portala, ali ostala sam prisutna kao povremena autorica.  Čini mi se da je došlo vrijeme da se fokusiranje posvetim književnosti, kako autorica, tako i novinarka, moderatorica književnih programa.

U jednom konkretnom slučaju kojeg ne treba imenovati, bila si tužena od čovjeka koji je u društvu glancao sliku obiteljskog čovjeka, a ti si ga razotkrila kao obiteljskog nasilnika. Sud je slučaj presudio u tvoju korist no realno, ništa se nije promijenilo. On te tužio, sud je dokazao da je u krivu i to je to. On je i dalje na poziciji opinionmakera. Što treba mijenjati da promjena doista postane korjenita?

Mislim, naprotiv, da tog čovjeka treba imenovati! Radi se upravo o tome da nas pipci autocenzure dočekuju i na najneočekivanijim mjestima. Nakon što smo na portalu Vox feminae te 2013. godine objavili da je Darko Pavičić, tada vjerski kolumnist Večernjeg lista, osuđivan za obiteljsko nasilje, odgovorni u njegovoj novini privremeno su obustavili objavu njegove kolumne. Bila sam svjesna da je mjera privremena i potaknuta trenutnim zgražanjem javnosti, kao i toliko puta do sada u sličnim slučajevima. Međutim, i to njegovo privremeno odsustvo iz javnog prostora smatram određenim uspjehom. Nadalje, ne bih se složila da je on u poziciji opinionmakera, u pitanju je skučen prostor koji ima za širenje vlastitih stavova, mislim da danas mnogi pojedinci iz liberalnog i lijevog miljea imaju mnogo veći prostor, doseg i utjecaj, te publiku koja ih prati.

Kada govorimo o korjenitim promjenama želim reći da je velike društvene promjene nemoguće vidjeti golim okom, pomaci su uvijek teško mjerljivi alatima koje mi tako strastveno rabimo u našim promatranjima.  Pogledajte kako su se u povijesti razvijali neki progresivni pokreti, koliko im je vremena trebalo da zahvate društvo u cjelini. Ranije me prilično frustrirala i žalostila ova činjenica, ali s godinama postajem svjesnija i mirnija. Jesu li to strategije preživljavanjam, samoobmane ili sam konačno i ja shvatila prirodu promjene materijalnog svemira, ostaje pitanje.

Kažu kako se knjiga o djetinjstvu piše jednom u životu. Je li to doista tako ili se na teme pogotovo traume iz djetinjstva autor smije iznova vraćati?

Ma sve je moguće, granica i pravila ima onoliko na koliko smo spremni pristati. Knjigu o djetinjstvu možemo ispričati na toliko različitih načina, igrajući se žanrovima, narativnim linijama, izmjenom gledišta. Ali ne bojte se, nadam se da neću biti toliko lakomislena da ponavljam neke važne motive i teme koje sam razvila u romanu “Moja dota”, ali novi rukopis koji trenutno osmišljavam na neki se način naslanja na ovu knjigu.

Kako je to kod tebe? Jesi li ti ovom knjigom zaokružila sve što si željela ili je ostalo prostora za slične teme u budućnosti?

Mislim da u budućnosti ima prostora za nastavak pripovijesti o sazrijevanju i formiranju glavne junakinje Dote, ali i širenju motivsko-tematskih sklopova, otvaranju šire društvene perspektive kroz živote različitih protagonista. Međutim vrijeme i rad će pokazati u kojem smjeru će otići rukopis na kojemu trenutno radim.  Prostora, dakle, ima, samo mi ostaje za vidjeti i čuti ostale glasove, uroniti u prostor i vrijeme, te na koncu iskušavati različite strategije rada na tekstu.

U Mojoj doti baviš se osjećajima srama i ljutnje, sve kroz otkrivanje vlastite seksualnosti. Što misliš o fenomenu gdje knjige koje tematiziraju traume postaju hitovi? Što to govori o nama? Ili o društvu?

Oduvijek je iskustvo ljudske traume bilo tematski i motivski vezano za pisanu riječ i umjetnost generalno, no ne bih rekla da su vremena koja trenutno živimo po tome posebno drugačija. Kroz traumu se povezujemo, upoznajemo, pa i rastemo.  Nema pojedinca koji nije iskusio traumu, no nije se jednostavno uhvatiti u koštac s umjetničkom obradom takvih tema. To je, da budem iskrena, za mene bio i najteži zadatak u procesu pisanja romana “Moja dota”.

Koju bi knjigu preporučila svakome, a koju ne bi nikome?

Hah, ovo su ona kratka, zafrkantska pitanja koja bi trebala čitatelje intervjua uvjeriti u moj šarm i načitanost. Ljudi vole zabrane i preskripcije, vjerujem da bi bili neki od njih bili više zaintrigirani “onom koju nikome ne bih preporučila”, nego “preporučenom”. Uz pretpostavku da stranice na kojima će izaći Svijet je prepun knjiga, ljudima bih radije (pre)poručila da se ne frustriraju činjenicom ne što neće stići pročitati sve dobre knjige koje su napisane, nego čak ni sve one koje ih zanimaju i koje su stavili na popis. S tim se nekako valja pomiriti, o ostalom ne treba brinuti.