Roman mlade autorice Magdalene Mrčele, Između (Kugli & Kugli, 2020.), mnogi neće ni pokušati čitati zbog teme za koju će tvrditi da je 'teška'. Jer koji bi tinejdžer ili roditelj volio čitati roman o samoubojstvu tri mlade osobe. Ali koliko god tema bila 'teška', iznimno je pažljivo provučena kroz ovaj psihološki roman te nam nudi jedan drukčiji kut razmišljanja o samoubojstvu. Mentalno zdravlje mladih na klimavim je nogama zadnjih godina, pogotovo zahvaljujući pandemiji Covid-19, a sustavno praćenje njihovog mentalnog zdravlja gotovo da i ne postoji. Zato je ovaj roman prilika za razgovor o depresiji, mentalnom zdravlju mladih, samoubojstvu, eutanaziji... I svih onih osjećaja koje mladi drže duboko u sebi I ne puštaju ih van. Sama autorica kaže kako je ova tema odabrala nju da bude zapisana u ovom romanu:

„Nekoliko tjedana prije nego što sam počela pisati „Između“, moj je bivši učenik, a danas prijatelj, doživio smrt bliske osobe, uzrok je bio suicid. Kad mi je ispričao svoju priču i podijelio sa mnom svoje sumnje, pitanja, strahove i dvojbe, počela sam zapisivati dio naših zaključaka, a prisjetila sam se i još nekoliko duboko potresnih priča obitelji preminulih od suicida. Kad sam mu poslala taj rukopis, bio mi je najveća podrška. Predosjetili smo da bi taj roman, ako se proširi, mogao spasiti nečiji život."

Priča počinje u prostoru/vremenu između. Tri mlade osobe, Nika, Petar i Dino, ondje su se našli jer su počinili samoubojstvo i sad su u svojevrsnom čistilištu, holu u koji i iz kojeg dizala voze i gore i dolje. Kamo možemo samo naslutiti iz autoričine priče:

„Do pisanja „Između“ nisam intenzivno razmišljala o onome što nas čeka nakon smrti. Imam, naravno, neko svoje shvaćanje druge dimenzije, ali kroz život vam kroz percepciju „onoga svijeta“ prođe štošta; od Biblije i Dantea preko bajki i znanstvene fantastike. Na kraju sam se opredijelila za vjerovanje u presjek duhovnog i bajkovitog. Andersenova je mala sirena nakon suicida dobila drugu priliku za „okajavanje grijeha“ kroz dječje osmijehe kojima je svjedočila na svom dugom putu prema postajanju „kćeri zraka“, ono što danas percipiramo kao duhove ili anđele. Želim vjerovati da ljudi koji su toliko propatili da su si odlučili oduzeti život ipak imaju pravo na još jedno sagledavanje toga čina na onome svijetu. I da im se neodustajanje njihovih voljenih, čak i povremeni osmijesi koje izvuku iz svojih ranjenih srdaca, broje kao pozitivni poeni. Da vjerujem samo u koncept patnje i kažnjavanja, život bi bio strašan i besmislen."

Margaret Atwood kaže da u knjigama nema običaj pisati ništa što se nije dogodilo u stvarnome životu ili u noćnoj mori. Tako je i kod mene

U Između, Domar je osoba koja dočekuje one koji tamo pristižu i priopćava im vijest da su mrtvi. Protagonisti su zaduženi za čišćenje novopridošlica, fizičko, emocionalno i psihičko. Tu ne postoje dani, mjeseci, godine. Samo između. Kroz roman saznajemo što ih je nagnalo na odluku da okončaju svoj život te upoznajemo brojne likove koji dolaze u Između, a čije priče će vam se vjerojatno učiniti poznatima iz medija.

„Svi su likovi uobličeni prema stvarnim osobama, oni koji nose radnju većinom kroz razgovor s njihovim obiteljima, a ostali kroz crnu kroniku. Zamjećivanje sličnosti s nekim medijski eksponiranim osobama nije slučajno. Nemam običaj pisati o izmišljenim događajima i likovima. Margaret Atwood kaže da u knjigama nema običaj pisati ništa što se nije dogodilo u stvarnome životu ili u noćnoj mori. Tako je i kod mene."

Još jedna neobičnost ovog romana je intertekstualnost. Svako poglavlje započinje stihovima poznatih autora, od Anke Žagar i Ivana Slamniga do Linkin Parka, očito pomno odabranima:

„Poglavlja počinju poezijom jer smo već spomenuti prijatelj i ja u početnom periodu njegova tugovanja razmjenjivali pjesme, i tradicionalne, i sasvim moderne. To su neke „naše“ pjesme. O tugovanju, odlasku, oproštaju i nadi."

Želim vjerovati da životi onih kojih više nema, a koji su preko svojih posrednika završili u ovoj knjizi, tako vraćaju dug na najljepši mogući način. Njihova bol i patnja ne smije biti uzaludna. 

Jezik i stil su prilagođeni mladim čitateljima, a autorica nas vješto navodi dajući nam nadu za sretnim završetkom. Ili mi se tako samo čini. Čitajući roman čak sam se ponadala da će glavni likovi naći svoje mjesto u obiteljima koje su ostavili iza sebe u golemoj tuzi, kao da, baš kao i likovi, ne shvaćam koliko je konačna bila njihova odluka da si oduzmu život. Velik dio romana posvećen je promišljanju o tome kako se osjećaju ožalošćeni, obitelj i prijatelji osoba koje su odlučile oduzeti si život. Ali vjerujem da će mnogima koji su u nekoj dvojbi, koji ne vide izlaz iz situacije u kojoj se nalaze i misle da su njihovi problemi nerješivi, ovaj roman biti putokaz:

„Najveće je bogatstvo ovoga romana što je došao do mnogo mladih duša, a neke su od njih bile duboko napaćene i na rubu odluke s koje nema povratka. Troje takvih mladih javilo mi se. Rekli su ono najljepše moguće - da ih je knjiga promijenila, potresla, osnažila - i odustali su od suicida. Želim vjerovati da životi onih kojih više nema, a koji su preko svojih posrednika završili u ovoj knjizi, tako vraćaju dug na najljepši mogući način. Njihova bol i patnja ne smije biti uzaludna. 

Napisala sam pet knjiga, ali ovo je ona zbog koje mi stalno dolaze poruke podrške, vlastita iskustva, želja za nastavkom borbe. Mnogo sam puta završila u suzama kad bi mi se javile majke čija su djeca digla ruku na sebe, ali „Između“ je spojila neka nespojiva srca, stekla sam ne samo vrijedne kritičare, nego i prijatelje s kojima me život inače ne bi bio spojio. „Između“ je moj štit i oružje, pokazatelj da je borba za mentalno zdravlje pravi put, da itekako ima smisla i da imam za koga pisati."

„Između“ je moj štit i oružje, pokazatelj da je borba za mentalno zdravlje pravi put, da itekako ima smisla i da imam za koga pisati.

Magdalena Mrčela pisala je već i za odraslu, ali i za tinejdžersku publiku. Evo što kaže o tome za koga je teže pisati:

„Većina se mojih knjiga može čitati u svakoj dobi. Međutim, po prirodi moga nastavničkog posla, knjige obično prvo završavaju u rukama starijih tinejdžera. Oni su mi najizazovnija i najdraža publika. Većina je mojih rukopisa prvo prošla kroz ruke mojih učenika. Nisam lišena njihove crvene kemijske olovke, ukazuju mi na slaba mjesta, ističu vrline, predlažu teme i zaplete, potiču me da pišem dalje. Silan je to vjetar u leđa. Naravno, ni odrasli ne zaostaju, vrlo ozbiljno shvaćam svaku sugestiju i kritiku, dobronamjerni su me savjeti učinili spisateljicom i osobom kakva sam danas. Na kraju krajeva, knjiga bez čitatelja mrtvo je slovo na papiru. A ja navijam za život, živost i stvaranje djela koja će mijenjati svijet."

Ovaj sjajan roman, ne samo da mijenja svijet, već spašava živote. Na kraju čitanja, vjerojatno ćete ostati s brojnim pitanjima, ali onima na koja sami trebati pronaći svoje odgovore, kakvi god oni bili.