Ankica Vučak: Dječja je knjižnica poput čarobne šume

Kada se 1981. godine otvorilo radno mjesto knjižničara u knjižnici "Beli kamik", nakon kratkotrajnog rada u knjižnici "Stari grad", s radošću sam prihvatila to radno mjesto i predano radila tamo sve do 1991.

Dječja je knjižnica poput čarobne šume, prepune stabala koja nude svoje plodove, a knjižničar(ka) dobra vila koja vodi i usmjerava djecu na tom putu. Ubrati sa stabla čarobne šume što više plodova cilj je svakog knjižničara.

Kako bih privukla i zadobila djecu u knjižnici, započela sam svoj animatorski rad, organizirala djecu u likovne i recitatorske grupe i provodila kvizove znanja, vodila razgovore o knjigama, postavljala razne izložbe za djecu, surađivala i dovodila u posjete brojne razrede i vrtiće. Naručila sam i društvene igre, što je djeci bilo novo i zanimljivo. Gostovali su kod nas i ugledni pjesnici i književnici.

Uloženi se trud isplatio: od skromnih tristotinjak članova broj se povećao na tisuću.

Nakon rada u "Belom kamiku", radila sam u ograncima "Zamet" i "Turnić", u kojima sam dolazila i danas još uvijek dolazim u kontakt s djecom, nastojala sam i nastojim raditi na njihovoj edukaciji i animaciji.

Zadatak mi je preporučiti djeci pravu knjigu uvažavajući njihove želje i potrebe.

Sretna sam što nam je u lancu korisnika dijete najjača karika, posvećujemo mu posebnu pozornost, nabavljamo sve više slikovnica koje svojom šarolikošću privlače one najmlađe, koji onda ozarena lica prevrću list po list i tako i nesvjesno usvajaju slike i prve riječi i šire svoje vidike. Pravi su pogodak pričaonice i igraonice za djecu.

Oni stariji uzrasti, školarci, dolaze u knjižnicu i često i po nekoliko sati borave u njoj, jer knjižnicu osjećaju kao svoj drugi dom, svoj "dnevni boravak", pišu zadaće i referate, čitaju časopise i knjige i prepričavaju svoje doživljaje.

Djeca ostaju djeca, izgubljena u čarobnoj šumi, ali usmjeravanjem i vođenjem dobrih vila, knjižničara, oni se sigurno kreću koristeći se najsuvremenijom tehnologijom za pretraživanje i tako pronalaze svoj pravi put.

Dunja Bogić: Od kinoprojektora do videorekordera

U Dječjoj knjižnici "Sušak" radila sam od 1987. do 1994. Za rad u toj Knjižnici vežu me lijepa sjećanja.

Iako je prostor tada bio neadekvatan, mali korisnici i njihovi roditelji te djedovi i bake rado su u nj dolazili. Tražila se školska lektira, čitali su se dječji klasici, s nestrpljenjem se očekivao svaki nastavak serijala Pet prijatelja.

Svoje slobodno vrijeme djeca su provodila u Knjižnici igrajući društvene igre, čitajući dječje časopise i enciklopedije, a i gledajući filmove, isprva putem kinoprojektora, a kad su nabavljeni televizija i video, onda i preko tih medija.

Stalne su bile izložbe novih knjiga, tematske te izložbe dječjih likovnih radova.

Posjeti vrtića, osobito waldorfskog, bili su uobičajeni, a i posjeti nižih razreda Osnovne škole Centar.

U Knjižnici su gostovali i dječji pisci poput Dubravka Horvatića, Damira Miloša i Tita Bilopavlovića.

Važno je napomenuti da je 90-ih godina Knjižnica bila mjesto okupljanja djece izbjeglica iz zadarskog zaleđa koji su bili nedaleko stacionirani. Uz knjigu, filmove, igru načas bi zaboravili svu težinu situacije u kojoj su se našli.

1993. u prostor Knjižnice ulazi Narodna čitaonica "Sušak". Djelovanje Knjižnice biva suženo, a ona se 1994. zatvara. Njezin cjelokupni fond s fondom Dječje knjižnice "Beli kamik" postaje temeljem novootvorenom Dječjem odjelu "Stribor".

Mirna Krišković: Što znači osjetiti dijete koje te otvoreno gleda svojim znatiželjnim očima

Moje iskustvo u radu s djecom u dječjim knjižnicama podosta je daleko, međutim, neka sjećanja ipak ostaju....

Moj rad u mješovitom ogranku Drenova, u kojem je prevladavala dječja populacija osamdesetih godina i vrlo kratak rad u dječjoj knjižnici Beli Kamik, pa zatim Stribor ostavili su trag i sjećanja na jedno drugo vrijeme i neku drugu djecu kojoj su sadržaji bili nešto drugačiji nego danas....

Prisjećam se prekrasne suradnje sa školom "Fran Franković" na Drenovi i njihovih dječjih radova vrlo lijepih kao redovna postava u knjižnici. Suradnja s tom školom i njihovim učenicima bila je izvan svih očekivanja. Djeca su dolazila s veseljem u knjižnicu i puno su čitala, a knjižničar je bio tu da im pomogne i da ih osjeti. Što znači osjetiti jedno dijete koje te otvoreno gleda svojim znatiželjnim očima - pa to je nešto najljepše i najveća motivacija za nas knjižničare koji smo u tom periodu radili s njima. Smišljali smo programe na svoj način, jest da nije bilo nekog koncepta kao danas, ali imalo je smisla, radosti i duše.

Čitanje slikovnica i priča djeci bio je prekrasan način da se potakne njihova znatiželja. Književni susreti koji su bili lijepi i topli uz prisustvo više razreda, uz nevjerojatna pitanja i za književnike pomalo začuđujuća, ali motivirajuća, tako da su ti susreti, koji možda danas izgledaju već pomalo deplasirano, ostali još dugo doživljaj toj dječici i o njima se još dugo i živo pričalo u knjižnici.. sve do sljedećeg novog susreta...

Gledanje videoprojekcija dječjih filmova tehnikom osamdesetih, veliko veselje i doživljaj za ondašnju generaciju djece.

Sve u svemu, jedno lijepo, jednostavno i toplo vrijeme osamdesetih godina mojeg rada s djecom.