Zato mi je Vjerno susjedstvo bio puno bolji roman od spomenutog jer... pa, imao je pravi završetak. No, koliko je ovo bolji roman od prethodnog? Ostaje da svatko odluči za sebe, mišljenja se razlikuju, svatko ima svoj ukus i tako to, ali kao netko tko jest napisao par sličnih naslova moram priznati da je ovo bio dobar hitac jer je pogodio metu.

Nije pogodio središte, nije čak došao ni blizu tome, ali je pogodio metu, što je... dobar znak? Uglavnom, long story short... ovo valja, ali ne valja, no opet, dovoljno valja da se ne može reći kako ne valja iako ne valja dovoljno da ne bude kako baš posve valja.

Eto, sada vam je sve jasnije, drago mi je da ste ovo pročitali, možete nastaviti dalje s vikend aktivnostima... Ili možda ne?

Uglavnom, roman prati Franka McKayja, macho žbira koji radi u macho odjelu i koji se jednoga dana mora vratiti u stari kvart jer se iznenada pojavio trag o njegovoj djevojci Rosie.

Rosie i Frank su bili par prije 20 godina i planirali su pobjeći zajedno i napraviti novi život i svašta nešto, ali Rosie se nije pojavila i Frank je otišao sam. Sada, povučen sjećanjima i nostalgijom (neću reći i osjećajima - na to ćemo se još vratiti) Frank mora otkriti što se točno dogodilo prije dvadeset godina.

Sada... ovo je krimić koji ima sadržaj kao da je napisan za mene; stariji zaboravljeni slučaj, povratak u rodni kraj, susreti sa starim licima, prtljaga koja dolazi s time. Mislim da nema bolje formule za dobar krimić. I ovaj ima jako dobru premisu, sjajno položene temelje za dobru misteriju, bezbroj mogućnosti da se napravi dobra istraga, dobra studija karaktera i osjećaj neke realnosti.

Ne igra na nekakvu prvoloptašku glupost, kao trenutačni štancerski trileri... mislim, ovo je fino posložen krimić koji je u teoriji trebao biti senzacija.

Bio je, dobio je nekakvu nagradu, ali sve je ostalo na teoriji. To je onaj dio da je dosta dobro pogodio metu.

Zašto nije pogodio središte? Pa, ako vam se ovo činilo kao dobra misterija, to će biti kratkog vijeka jer ovo je više drama o odnosima likova. To nije loša stvar, dapače, prtljaga sa starim prijateljima i bivšim ljubavima je uvijek dobar materijal za pisanje, ta isto sam iskoristio za vlastiti roman, Nestala.

Ono što je problem jeste što nas ti likovi ostavljaju ravnodušnima. Frank ima uobičajenu galeriju sporednih likova oko sebe i svi su oni inferiorniji njemu, svi su emocionalno i duševno kao propali, zakočeni su u rutini života i ispada da je on bio najpametniji kada je otišao, ispada da je pametniji i sada od svih njih.

Frank nije zabavan lik. U želji da ga dočara kao čvrstog muškarca, French odlazi u klasično pretjerivanje jer ne zna pisati muške likove. Frank je tako opasan lik, žestok, on ima karijeru kao žandar u najžešćoj jedinici, on je lik koji u 40-ima fura traperice i kožnu jaknu, on ima trodnevnu bradu, on je macho koji voli govoriti o samom sebi u radnji.

Postoje dijalozi koje izgovara tipa - Sinko, nemaš ti pojma što znači biti frajer ako nisi radio u toj posebnoj jedinici. A ja radim tamo i najbolji sam i najopasniji i sav taj jazz...

Frank nije dopadljiv lik upravo zbog toga što je preuveličani macho i to nije bila namjera jer kroz roman vidimo neke naznake osjećajnijeg karaktera, da ima neka žaljenja u vezi svojih odluka, ali ti su trenutci kratki i zaboravljivi.

Drugi problem je što debeli komad radnje leži na njegovom odnosu s Rosie. I oni, filmski rečeno, nemaju nikakve kemije. Rosie je ona savršena cura koju, iz nekih nepoznatih razloga, svi vole, svi su zaljubljeni u nju, svi žele biti blizu nje jer ima kvalitete gotovo svetice.

I po nekim dijalozima, djeluje miljama inteligentnije od njega. Njihova romansa, koja je trebala biti osnova romana, ispada ravna i bez pravih emocija i njezin nestanak ne donosi nikakav emocionalni put za našeg glavnog junaka jer on je isti kako na početku, tako na kraju - njezin nestanak ga uopće ne dira.

Frank kao da nema osjećaja naspram ničega, što je problematično ako idete prodati čitateljima ljubavnu priču. Dapače, on se pokupi i ode sam bez da je uopće pokušao doznati zašto nije došla na dogovoreni sastanak. To ima smisla samo radi radnje romana jer jednom kada se otkrije njezina sudbina, čitatelj može reći - A bio je tako blizu - i to je ono zbog čega kraj ima ponešto mlak rasplet.

Dakle, imamo tu romansu koja se vidi kroz seriju flashbackova i koja... pa, funkcionira usprkos nekoj banalnosti, imamo istragu u sadašnjosti koja nije prava istraga, ali nije tako ni loša.

Radnja vuče noge, opasno, zbog čeka su mi jasnije slabe ocjene čitatelja, i to je loša stvar kada dođete do kraja jer isplata nije najbolja, ne opravdava toliko razvlačenje.

Negativac priče, nazovimo ga tako, nije uočljiv na prvi pogled, ali ako znate čitati između redova, nije baš teško ni shvatiti o kome se radi. Dojam nekako podijeljen.

Likovi me baš nisu kupili, njihova veza isto tako, ali možda zato što volim ovakvu vrstu romana dajem mu bolje ocjene nego što stvarno zaslužuje.

Bilo kako bilo, barem je misterija riješena do kraja, a to je uvijek plus.