Oduvijek preferiram čitati dulje forme – što deblje romane – jer mogu zaroniti u neki drugi svijet, dobro upoznati njegove likove i njihove odnose, doživjeti njihovu klimu, isprobati jela koja kuhaju, potpuno se saživjeti s njihovim fikcionalnim životima.

Pripovijetke su mi prekratke – jer taman kad su me radnja i atmosfera zarobile priča je gotova i teško mi se s novom pričom prebaciti u drugi svijet. Kratke priče donedavno nepoznate američke spisateljice Lucije Berlin (1936-2004), objavljene u izdavačkoj kući Oceanmore pod naslovom Priručnik za spremačice, potpuno su nešto drugačije.

Sve su priče motivski povezane, često prikazuju iste likove iz raznih perspektiva. Uz autoričin tankoćutan senzibilitet, snažnu emocionalnost i empatiju prema gubitnicima koji žive s one strane američkog sna – taj me svijet zarobio do zadnje stranice.

Alkohol kao pokretač

Lucia Berlin čitatelje rastura hiper-realističnim i minimalističkim stilom, poput Čehova. Nema suvišnih riječi niti opisa, ali emocije kipe iz svake priče. Silno su duhovite, ali suptilno i pomaknuto, čak jezivo. Junakinja primjerice sjedi u praonici i čeka da joj se opere rublje, čitajući oglase i poruke na zidu: Glačanje $ 1,50 tucet, Bože, daj mi smirenost da prihvatim ono što ne mogu promijeniti ali i Novi dječji krevetić – beba umrla. Potmuli je to i crni humor, gorak smijeh kojemu zastaju suze u grlu, baš poput sluškinja koje ogovaraju gospodarice, primjećujući: Smijale smo se, ne bez gorčine.

Uz autoričin tankoćutan senzibilitet, snažnu emocionalnost i empatiju prema gubitnicima koji žive s one strane američkog sna – taj me svijet zarobio do zadnje stranice.

Priče se mogu čitati kao hommage teškim ženskim životima. Tu se pojavljuju žene na rubu, one koje moraju ilegalno abortirati, zarobljene u vlastitoj biologiji, alkoholičarke koje se ne uspijevaju odreći alkohola i čija želja za nabavom pića stvara pravu napetu dramu, žene nedovoljno obrazovane i previše ustrašene, stisnute životom da bi mogle shvatiti jednostavne preporuke liječnika ili one koje moraju kući tegliti mokro rublje iz praonice kući jer nemaju niti nekoliko centi za ubaciti u sušilicu.

Osim žena, literaturom Lucije Berlin defiliraju mnogi „nevidljivi“ – Indijanci, pijanci, sluškinje, oni polupismeni i zlostavljani, narkomani ili starci koji se više ne mogu brinuti za sebe, no tu su i mjesta skrivena od pogleda, ona u koja inače ne zagledamo, s kojima su nas u književnosti upoznali realisti – praonice, autobusne stanice, ilegalne klinike za abortus, mjesta izrabljivanja ženskog rada. Kao da je poslušala savjet francuske spisateljice i dnevničarke Anaïs Nin da je piščeva zadaća porušiti, a ne prihvatiti sve tabue.

Istiniti temelji

Piščeva je zadaća i gledati, obuhvatiti svu kompleksnost života. A oni koji najbolje primjećuju – to su obično gubitnici, oni neprimijećeni, kojima nepripadnost daje vremena jer se ne moraju stalno baviti dopadanjem i sudjelovanjem u zajedničkim ritualima: oni koji ne sudjeluju u dječjim igrama nego ih promatraju. Luciji Berlin bilo je to poznato – od djetinjstva se nosila sa skoliozom zbog koje je morala nositi vidljive proteze koje su je činile lakom metom za ismijavanje i šikaniranje. Bila je po mnogočemu autsajderica – žena, samohrana majka, spisateljica, alkoholičarka i često je radila loše plaćene poslove.

Većina je priča bazirana na događajima iz autoričina života. Ja volim preuveličavati i često pobrkam fikciju i zbilju, ali nikad stvarno ne lažem, piše Lucia Berlin u Priručniku. Mark Twain davno je napisao da je život neobičniji od književnosti, jer književnost treba ostati unutar određenih književnih konvencija da bi joj čitatelji povjerovali. Život nema takvih ograničenja i počesto ode u područje nadrealnog, samo je to teško riječima opisati, jer svodi se na osjećaj, riječ izvan okvira, ili pak „ono nešto“ što volimo zvati neobjašnjivim. Upravo su područje realnog, ponešto neobjašnjivog, sirovo životnog, a opet uzvišeno literarnoga, zahvatile ove priče.

U rukavicama za suđe, koje efektno ilustriraju hrvatski prijevod ove knjige, teško je okretati stranice, teško se nakon fizičkog iscrpljivanja koncentrirati na pisanje.

Dobra literatura – što ove priče svakako jesu – zrcali mnogoznačnost života. U slučaju Lucie Berlin pojmove književnosti i života valja višestruko razgraničiti. Jedan je onaj život koji autorica opisuje u literaturi, za koji će jedan od njezinih sinova reći „Mama je pisala istinite priče, ne nužno autobiografske, ali dovoljno su blizu tome“. Drugo je pitanje još uvijek u patrijarhalnom društvu specifično žensko a odnosi se na njezinu svakodnevicu. Uobičajena je to priča kreativnih žena koje su imale vremena za napisati pokoju priču ili zapis u dnevniku, ali su im ozbiljniji odsječci vremena za pisanje dužih formi ostali nedostižni.

U rukavicama za suđe, koje efektno ilustriraju hrvatski prijevod ove knjige, teško je okretati stranice, teško se nakon fizičkog iscrpljivanja koncentrirati na pisanje. Američko izdanje, također simbolično, prikazuje privjesak s jednim ključem – možda baš onim za vlastitu sobu koja je autorici nedostajala da bi više stvarala? To vjerojatno objašnjava izbor forme kratkih priča i činjenicu da ih na kraju ima toliko malo.

Od autoričine bi se biografije mogao napraviti film. Radila je kao srednjoškolska profesorica, telefonistica, službenica u hitnoj službi, spremačica, bila je dobar dio života alkoholičarka i sama odgajala četiri sina. Majka joj je vjerojatno počinila samoubojstvo, a sestra dugo umirala od raka. Sve su to motivi koji se u raznim varijacijama ponavljaju u ovoj knjizi.

Kako se radnja priča većinom odvija u ne-intimnim prostorima, nije čudno da se u njima osjeća žal za 'normalnim' obiteljima (u priči Ugrizi tigra hotel se junakinji čini topliji od doma). Jer dom je u ovim pričama mjesto traume, naslijeđene disfunkcionalnosti, alkoholizma i nasilja. Berlin progovara o psihičkom i fizičkom bolu, o majci koja je komunicirala nanoseći bol njoj i sestri, samo iz straha da one ne bi povrijedile nju. Alkoholizam, bolest sestre, disfunkcionalne obitelji koje uključuju alkoholizam i obiteljsko nasilje, želja za ljubavlju i prihvaćanjem provodni su motivi ove zbirke (Upoznaje me tata, reci da me voliš, zavapit će žena pri posjeti ocu u staračkom domu.)

Pozornost nevidljivima

U ponavljanju motiva može se prepoznati autobiografičnost „Priručnika“, ali možda još važnije – repetitivnost života samoga. Motiv obiteljskog nasilja, osobito nad ženama, podsjeća na film Dolores Claiborne američkog redatelja Taylora Hackforda u kojem junakinje jedna drugoj svako malo kažu Ponekad ženi ništa drugo ne preostaje nego da bude kučka. No u tom filmu, snimljenom prema priči Stephena Kinga, žene se bune i mijenjaju svoje okolnosti, dok su priče Lucie Berlin nekako fatalističke: žene su tu pomirene i s najgorim životnim prilikama. Priče su to o snalaženju, pronalaženje duha i šarma i u najtežim situacijama, o izvlačenju sa što manje ožiljaka (možda nije u praonici slučajno natpis Bože daj mi smirenost da prihvatim ono što ne mogu promijeniti?).

Priče Lucije Berlin zrcale upravo to – život je nepravedan, krvav, okrutan i težak ali istovremeno u njemu ima puno humora, ljepote i duha koje samo treba samo primijetiti.

Većina je priča ispričana u prvom licu, nije to za autofikciju neobično. Ali zanimljivo je da jedna priča tematizira pisanje u prvom i trećem licu, zaključujući da treće lice likovima daje dostojanstvo a priči privid neutralnosti, nukajući nas da nastavimo čitati da bismo vidjeli što će se dalje dogoditi. Za razliku od toga, tvrdi autorica, prvo lice priču čini banalnom i čitatelji joj s pravom ne vjeruju. Kako se ona za svoje priče odlučila baš za prvo lice, nameće se zaključak da zapravo nije pisala za publiku, već za sebe, da je nije zanimala tuđa procjena njezine banalnosti – jer pisanje je bio njezin način preživljavanja.

Patrijarhalno društvo nije stvoreno po ženskoj mjeri, nisu žene u njemu stvarale pravila nego su mu se oduvijek prilagođavale. Tamo gdje je društvo stvorilo poredak i „normalnost“ ili ono što se normalnim obično smatra, tamo gdje su ženama i drugim nepripadnima nametnute određene uloge, tamo je započeo i njihov odmak, njihova osobnost. Priče Lucije Berlin zrcale upravo to – život je nepravedan, krvav, okrutan i težak ali istovremeno u njemu ima puno humora, ljepote i duha koje samo treba samo primijetiti. Baš kao u američkoj uzrečici – život joj je ponudio kisele limune, a ona napravila slatku limunadu.

Ostavila je iza sebe stilski vrijedne i umjetničke priče u kojima nije iznijela velike zaključke i odgovore, opisavši samu prolaznost i „običnost“ života. Ali podsjetila nas je pritom da zastanemo, obratimo pozornost na nevidljive i suosjećamo s njima. Ostvarila joj se želja iz priče Motrište: Nadam se pak da će zahvaljujući zamršenim pojedinostima kojima se kanim poslužiti, ta žena postati tako uvjerljiv lik da ćete suosjećati s njom htjeli-ne htjeli.