„Svijetom književnosti vladaju proizvođači knjiga“, pisala je Dubravka Ugrešić u Zabranjenom čitanju. Zanimljivo je promatrati kako zadnjih godina na domaćoj književnoj sceni traje audijencija za najnoviju generaciju pisaca. Nakladnici tržištu kao svojevrsnom vrijednosnom arbitru prepušta da među piscima kao što su Jerko Mihaljević, Ante Zlatko Stolica, Igor Ivko, Dora Šustić, Luiza Bouharaoua, Kristina Gavran, Evom Simčić, Toni Juričić i mnogi drugi, iznađe koga će ustoličiti za novi glas generacije. Neki među nakladnicima, u duhu Hail Mary dodavanja, nastoje i stvoriti što je širu moguću bazu mladih pisaca pod pretpostavkom da se netko, jednostavno, mora proslaviti. I dok kritika više nije u stanju pratiti frenetičnu produkciju, publika još uvijek nije odabrala niti dodijelila priznanje novoj generaciji pisaca; u konačnici, razlozi su mnogobrojni te kompleksniji od toga, krenuvši od općenitog odmaka nove generacije od tradicionalnih kulturnih krugova, pa sve do nedostatne kulturne infrastrukture.

Zanimljivo je promatrati kako zadnjih godina na domaćoj književnoj sceni traje audijencija za najnoviju generaciju pisaca

Neovisno o ishodu audijencije, novi glasovi nastavljaju se pojavljivati. Jedan od zadnjih u nizu je Filip Rutić i njegov roman O neuspjehu i nebitnome (Fraktura, 2023). Autofikcijskog štiha, Rutićev roman progovara o isječku života dugogodišnjeg studenta sociologije koji, kako se bližimo kraju, indiferentno otpušta mogućnosti; neimenovanog junaka pratimo na relaciji Zagreb – Varaždin, kroz odnose s njegovom djevojkom Anđelom, prijateljima iz djetinjstva, Sašom s kojim radi na scenariju i drugim likovima iz zagrebačkih i varaždinskih noćnih, kavanskih života. Izostanak radnje u autofikciji dolazi prirodno, radije prepuštajući čitatelju da se fokusira na junaka. Rutić izigrava ideju privilegiranog pripovjedača jer neimenovani junak u nijednom trenutku ne inzistira na nekoj od identitetskih odrednica, radije birajući nemoć i postepeni pad u tragiku. Takvima radnja nije ni namijenjena; gubitnici nemaju radnju, već mogu samo kvazi - flâneurovski spajati generacijske urbane superstrukture, od studentske sobe do klupica i kafića gdje se otvara dijapazon mogućnost upisivanja generacijskih značajki; od nostalgije za obećanim, do generacijskih sukoba i centralizacijskih muka. Sve to svodi na to da se podcrta jedan od proizvoda društva uspjeha – gubitnik; posebice u trenucima kada se vuku paralele s njegovom djevojkom Anđelom koja (vjeruje da) zna kako će izgledati njena budućnost.

Upravo je budućnost upitna kroz cijeli ovaj roman koji odiše umorom, ali ne fundamentalnim umorom za koji će Handke napisati kako inspira, već svojevrsnim društvenim umorom, samotnim umorom koji isključivo dovodi do ciničnog infarkta duše; kažem ciničnog jer time protagonist prisvaja prosvijećenu krivu svijest, u sloterdijkovski integriranog asocijalnog tipa. Pretencioznost kojom roman odiše može odbiti čitatelja, ali je svojstvena junaku kojemu jedini kulturni kapital u društvu ostaju knjige koje nije pročitao. Sve to uvezuje se u junaku koji, iako odbija pogled kroz generacijsku prizmu, postaje upravo ogledni generacijski model: nezadovoljan društvenim statusom i okruženjem, nezainteresiran za bilokakav angažman u javnoj sferi, onemogućen za pokret unutar društva komoditeta.

Takvima radnja nije ni namijenjena; gubitnici nemaju radnju, već mogu samo kvazi - flâneurovski spajati generacijske urbane superstrukture

Kada sam sjeo na jednu kavu i rekao frendu što mi je trenutno na radnom stolu, reakcija je bila očekivana: „Opet netko plače u hrvatskoj književnosti.“ O neuspjehu i nebitnome ne otvara nova vrata u hrvatskoj književnosti, radije priključujući se aktualnim trendovima. Međutim, ono što ga uspijeva izdvojiti jest portret mladog gubitnika hrvatskog društva, gubitnika kroz kojeg možemo razaznati aporije studentskog života te trenutke koji ovo iskustvo, ipak, ne čine transgeneracijskim, već isključivo generacijskim.