Pohvala starosti zbirka je eseja o ne baš zahvalnoj i rado spominjanoj temi - o starosti.

U prologu književnik objašnjava zašto je djelo dobilo upravo ovaj naslov, zatim slijede poglavlja Fiziologija, Psihologija, Sociologija i Filozofija, dok epilog otkriva zašto je knjiga pisana sa stajališta muške starosti i kome je posvećena.

Kad sam imala 15 oni oko i preko 30 za mene su bili dan pred smrt, a danas su klinci koji se još zavlače pod trosjed. Kako godine mijenjaju perspektivu. Sve sam starija, uskoro stiže 58. rođendan, halooooo.....to nešto ne štima, ali ogledalo ne misli tako. Stroj za sada radi kao dobro održavani oldtimer, pa ćemo vidjeti.

Čitajući prvo poglavlje knjige "Fiziologija" smijuljila sam se iako realno opisane situacije mogu biti sve samo ne komične. Mogu biti bolne, frustrirajuće, ponižavajuće. Vrlo duhovito opisano je kako čovjek otkriva da u svakodnevne radnje, o kojima prije nije niti razmišljao, mora uložiti dodatni napor, čak i razmisliti kako provesti naum.

Poglavlje "Psihologija" razmatra kada počinje starost, kako svrhovito proživjeti ostatak života. Tu stvari postaju manje komične iako je književnik i ovo poglavlje izuzetno duhovito napisao.

Treće poglavlje je "Sociologija" - stariji ljudi do još ne tako davnih vremena imali su neupitan autoritet, danas je sve orijentirano na mladost, mladost, mladost i samo mladost, stariji su na neki način izgubili pravo glasa i obitelji ih stavljaju u istu kategorijom s malom djecom. I nitko više ne želi slušati priče o događajima i ljudima od prije 50 ili 70 godina, jer ih znamo kao izlizanu vinilku.

Kaže moj suprug kako se isključi i pusti svoju mamu da odvrti kazetu, a jedna mudra žena davno mi je savjetovala da samo svakih 15 minuta kažem "aha".

Ipak, izgleda da sam već jako stara ili rođena stara, jer "za svaku stvar i svaku pojavu iz svog djelokruga ja mogu kazati što se s njom događalo u prošlosti, dati kratak historijat".

Ovaj citat dopunit ću kako na taj način mogu o mnogo čemu govoriti te da mi je mlađi sin sred zagrebačkog aerodroma rekao kako nisam svakom loncu poklopac, nego i lonac i poklopac.

Za sada čuvam svoju još uvijek zadivljenu publiku - sinove, suzim im pretragu Googla.

Četvrto poglavlje "Filozofija" razmatra zašto uopće starimo, kako prihvaćamo starost, da li se i koliko mijenjamo. Neki dugo ostaju aktivni, drugi su bijesni zbog sve većih tjelesnih ograničenja, , treći se prepuste pa što bude, ateisti postaju religiozni i obrnuto, a moram priznati da sam puno toga i sama uočila kod starijih u mojem okruženju.

Ova knjiga najbolje je što sam ikada pročitala iz pera akademika Pavličića. Jednostavno, otvoreno, duhovito, s mladenačkim žarom iznosi teze i obrazlaže ih, ne ustručavajući se ponekad narugati samome sebi.

Ako se dobro sjećam, negdje sam pročitala kako je u pripremi Pohvala tijelu. Jedva čekam.