Sve je počelo s Marijom Jurić Zagorkom. Ovom bi rečenicom trebala započeti nenapisana povijest hrvatske popularne književnosti, koju možda nikad nećemo dočekati. Razlog je tome mali interes hrvatske književne znanosti za popularnu književnost, koji se u novije vrijeme ipak nešto povećao, no taj tip književnosti još uvijek nije dobio ravnopravan status s tzv. visokom/umjetničkom književnošću. A popularna je književnost važna ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što je zaokupljala pažnju velikog broja čitatelja.

Stoga, reći da je popularna književnost nevažna, značilo bi reći da su čitatelji nevažni, a to nije tako; naprotiv, čitatelji su jednako važna instanca književnog života kao pisci, a svakako važnija nego književni kritičari i znanstvenici. I kad bismo povijest hrvatske književnosti gledali očima tzv. običnih čitatelja, ona bi izgledala sasvim drugačije nego izgleda danas, kada se piše isključivo s pozicije književne kritike i znanosti.

Dakako da čitateljski interesi ne mogu biti jedini, pa ni najvažniji aspekt s kojeg bi se promatrala književna povijest, no smatram da i oni trebaju biti uzeti u obzir kao važan pokazatelj.

U svakom slučaju, kada bi se u književnopovijesna razmatranja uključili i čitateljski interesi, tada bi Zagorka imala sasvim drugačiji status u povijesti hrvatske književnosti nego ga ima danas. Štoviše, kao jedna od najčitanijih hrvatskih spisateljica morala bi biti uvrštena među najvažnije hrvatske pisce uopće. A u kontekstu popularne književnosti pripalo bi joj ne samo najistaknutije mjesto, nego i mjesto začetnice, kako je to u fiktivnom pismu Zagorki iz 1982. prvi jasno formulirao Pavao Pavličić, navodeći da je ona bila „prvi naš pravi autor masovne literature“.

Bilo je to prvo od šesnaest Pavličićevih pisama „slavnim ženama“, poslije okupljenima u knjizi Rukoljub (1995, 2001). Eto, barem je negdje Zagorka bila na prvom mjestu, kamo ju se u najnovije vrijeme, sasvim zasluženo, počelo stavljati i u kontekstu ženske i feminističke strane hrvatske književnosti. A bila je i prva hrvatska profesionalna novinarka itd.

Prvo mjesto Zagorki, dakle, pripada po različitim kriterijima i zbog toga mi je bilo izuzetno drago što je svoju ediciju ilustriranih biografija hrvatskih pisaca Tomislav Zagoda započeo upravo s njom. Riječ je o ediciji bogato ilustriranih knjižica ili edukativnih slikovnica u kojima se na jednostavan i zabavan način daje pregled biografija i djelovanja hrvatskih pisaca i spisateljica.

Do sada su izišle slikovnice/knjige o Marku Maruliću, Ivanu Gunduliću, Augustu Šenoi, Zagorki, Antunu Gustavu Matošu, Ivani Brlić-Mažuranić i Miroslavu Krleži.

Ovakav redoslijed slijedi datume rođenja spomenutih autorica i autora, koji ujedno čine svojevrsnu osovinu hrvatske književne povijesti, no po redoslijedu objavljivanja prva je bila – Zagorka. S obzirom na dosadašnji tretman u povijestima hrvatske književnosti Zagorka se na popisu hrvatskih književnih klasika uopće ne bi našla, a pogotovo takvi projekti ne bi započeli s njom.

Na prvom bi mjestu vjerojatno bio Marulić kao „otac hrvatske književnosti“, ili Krleža kao „najvažnijih hrvatski pisac“, dok bi se Zagorka pojavila negdje pri kraju, ako bi se uopće i pojavila. Spomenimo kao primjer ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti, u sklopu koje je od 1962. do 1995. izišlo gotovo dvjesto knjiga izabranih djela hrvatskih pisaca, a Zagoka nije došla na red. Isto se ponovilo i u drugim sličnim edicijama.

Svemu tome nasuprot stoji Zagodina edicija. Kada sagledamo do sada uvrštene knjige u nju, prema dosadašnjoj književnopovijesnoj praksi redoslijed objavljivanja trebao je biti obrnut – trebalo je krenuti s Krležom i eventualno završiti sa Zagorkom.

No, Zagoda se očito oslobodio utjecaja teških svezaka književnopovijesne literature. Pritom ne želim reći da Krleži ne pripada mjesto u vrhu hrvatske književnosti nego da bi u tom kontekstu trebalo pronaći mjesta i za Zagorku, kao što su ga Zagoda i neki drugi pronašli. Među njih pripadaju i Andrija Maurović i Norbert Neugebauer koji su još šezdesetih godina 20. stoljeća upravo Zagorkinu Gričku vješticu odabrali za transformaciju u strip (koji je ove godine, zahvaljujući Aliji Balti, po prvi put integralno objavljen), ili Roberta Knjaza koji je u svoj televizijski serijal Hrvatski velikani uz Nikolu Šubića Zrinskog, Ruđera Boškovića, Stjepana Radića, Nikolu Teslu i druge velikane hrvatske povijesti uvrstio i Zagorku. A o proizvođačima piva da i ne govorim.

Zagodina edicija započela je, dakle, sa Zagorkom, i to 2019. Knjiga je nosila jednostavan naslov Marija Jurić Zagorka, tekst je sastavio Zagoda, a ilustracije je izradio Dario Kukić. Sljedeći svezak bila je Ivana iz 2020. (o Ivani Brlić Mažuranić), za koju je tekst i ilustracije izradio Zagoda. Edicija se 2021. nastavila čak trima knjigama.

Za prvu, Šenoa, tekst potpisuje Zagoda a ilustracije Kukić, za drugu, Gustl (o Matošu), tekst i ilustracije potpisuje Zagoda, a za treću, Dživo (o Gunduliću), tekst i ilustracije potpisuje Igor Lepčin. Najnoviji svesci u ediciji iz 2022. za sada su Marul (o Maruliću), za koji tekst i ilustracije potpisuje Lepčin, te Fric (o Krleži), za koji tekst i ilustracije potpisuje Zagoda. Nakladnik svih knjiga je Zagodina Opus Gradna iz Zagreba.

A evo i nekoliko riječi o trijumviratu koji je izradio sve knjige. Tomislav Zagoda suvremeni je hrvatski pisac i akademski slikar, urednik, prevoditelj i izdavač. Do sada je objavio desetak knjiga, u rasponu od poezije i proze za djecu i mlade do satiričkih i kriminalističkih romana. Dugo godina radio je kao urednik u izdavačkoj kući Znanje, a danas vodi spomenutu izdavačku kuću. S engleskog je prevodio bookerovca Juliana Barnesa, krimiće Daniela Silve itd. Dario Kukić suvremeni je hrvatski ilustrator i karikaturist, a bavi se i animacijom i crtanjem stripova.

Ilustracije izrađuje pretežno za udžbenike i dječje časopise (Smib, Prvi izbor, Zvrk, Modra lasta), ali i za slikovnice i knjige (Sanja Pilić: Mrvice iz dnevnog boravka; Hrvoje Hitrec: Smogovci itd.). Radio je na animiranim filmovima Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Povratak profesora Baltazara itd. Stripove objavljuje u časopisima i novinama (Smib, Večernji list, Arkzin itd.). Igor Lepčin suvremeni je hrvatski redatelj, animator, pisac i ilustrator. Objavio je nekoliko SF knjiga za djecu i mlade. Režirao je animirane filmove iz serijala Inspektor Martin i Banda puževa.

Na koji način Zagoda i suradnici tematiziraju biografije odabranih autora prikazat ću na primjeru najnovije knjige, one o Fricu. Na tridesetak stranica velikog formata uz brojne ilustracije donose se vrlo kratki tekstovi o najvažnijim događajima, lokalitetima i osobama iz autorova života. Pritom svaku stranicu čini zasebno poglavlje, čiji su naslovi nerijetko ironični, poput Kriza iz Pariza, Urnebesne karmine, Medeni mjesec u Dugoj Rijeci, Drugovi na rubu pameti i slično. Biografija se prati od rođenja do smrti, pri čemu se uz privatni život prikazuje i društveno-politički i kulturni kontekst.

O brojnim kontekstualnim aspektima (mjesta, događaji, osobe itd.) donose se kratka objašnjenja, što knjigu čini pogodnom i za one koji nemaju potrebna predznanja.

Svi tekstovi u knjizi pisani su vrlo komunikativno i prije svega su, dakle, informativnog karaktera, a ponegdje probijaju i blagi humor i ironija. Potonje je izraženije u ilustracijama, koje s jedne strane sadrže tračak karikaturalnosti, a s druge su strane popraćene balončićima u kojima se nalaze iskazi ilustriranih likova, kao u stripu. Ti su iskazi redovito ironični, kao u primjeru dijaloga između Krleže i Josipa Broza Tita, u vrijeme tzv. sukoba na ljevici između dvaju svjetskih ratova, kada je Krleža oštro polemizirao s neistomišljenicima oko uloge književnosti u društvu: „[Tito:] Čuj Fric, valja li tebi itko?; [Krleža:] Druže Tito, baš nitko“. Implicitni ironijski komentari ponegdje probijaju i o kontekstu vremena, kao u poglavlju Komunistički raj, gdje isti akteri, ovaj put na Brijunima, razgovaraju o svojem bitno boljem položaju u poslijeratnoj Jugoslaviji: „[Tito:] Ajde reci Fric, što nam fali, ja imam Brijune, ti vilu na Gvozdu...“; [Krleža:] Ništa, druže Tito, ovo je kao u raju“.

Osim društveno-političkih i ostalih previranja u kojima je sudjelovao i ostalih biografskih podataka spominju se, dakako, i Krležina najvažnija književna djela pa se u svakom slučaju donosi – iako pojednostavljena – zaokružena slika njegova života i rada. Ta slika može poslužiti za prvo upoznavanje s nimalo jednostavnom biografijom jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca, ali može poslužiti i za njezino brzo i kratko sagledavanje onima koji su s njom upoznati.

A možda je najvažnije od svega to što Zagodin Fric ne djeluje tako ozbiljno i tako teško kako ga se inače prikazuje.

Velika je važnost, stoga, ovog izdanja u tome što će zasigurno doprinijeti popularizaciji Krležina lika i djela, pogotovo među čitateljima koji žele s Krležom uspostaviti prvi kontakt ili među onima koji nisu skloni čitati stručna djela. To je velika vrijednost i cijele edicije, koja hrvatske književne klasike prikazuje na neformalan, opušten i zanimljiv način, čime oni postaju bliži tzv. običnim čitateljima. Ne sjećam se sličnog projekta u povijesti hrvatskog izdavaštva pa ovaj Zagodin time još više dobiva na važnosti.