Od 1994. godine živi u Los Angelesu, radi kao scenarist te dopisnik španjolskih novina. Godine 2002. roman Sjena vjetra proglašen je knjigom godine, a na tragu te knjige objavio je 2008. roman Anđelova igra, roman Zatočenik neba 2011. te roman Labirint duhova 2016. godine. Grande finale tetralogije o groblju izgubljenih knjiga, po meni najbolji dio i najbolji prijevod. Književnik u priču uvodi još jednog ukletog književnika Victora Mataixa i njegovu obitelj, ali i crnog anđela Aliciu Gris.

Raspliću se konci povijesti obitelji Sempere, saznajemo koliki su utjecaj na obitelj, hotimično ili slučajno imali Julian Carax i David Martin, priča se zatvara kao prsten iako mi poneki dijelovi nisu baš 100% čisti kao npr. pitanje tko je bila ljubav života Juliana Caraxa ili nedostatno razrađen lik jedne od žena iz obitelji Sempere.

Skrušeno priznajem da sam prije zadnjih 100 stranica virnula kraj, tek toliko da mirno dišem, jer sam počela "navijati" za pojedine likove, baš mi je žao jednog od sporednih što nije sretno završio.

Fermin je u svojim govorničkim ispadima nadmašio samog sebe, koliko god roman bio tmuran uvijek se našlo ponešto što izaziva osmijeh. Barcelona je opisana kao tmuran, sablastan grad, bila sam tamo na oko pola dana, ljeti, ali pitam se da li je opis takve Barcelone zapravo opis života pod Francovom čizmom ili je Zafón iz nekog razloga ne voli.

Radnja tetralogije odvija se tijekom Francovog režima u Španjolskoj, ljudi su proživljavali jezive stvari, vjerujem kako je stvarnost bila još gora jer život nadmašuje svaki roman.

Na žalost, bilo je i još uvijek postoje takvi režimi, prestrašno je i zamisliti što ljudi proživljavaju, u kakvim patnjama žive, koliko ljudi strada ne zbog eventualnog sukoba s režimom nego zbog osvete nekog susjeda ili znanca zbog najbizarnijih stvari.

Roman Labirint duhova potražite na policama Gradske knjižnice Rijeka.