Ponukan trenutnom situacijom u kojoj je cijeli svijet u izolaciji, u kojoj su države zatvorile granice, a ljudi zaključali vrata, odlučio sam sebi zadati izazov da napišem osvrt o knjizi koja je na mene ostavila trajan dojam. Gledajući u medijima kako se ljudi tuku da bi kupili zadnju rolu wc papira, kako stoje u beskrajnim redovima i gomilaju zalihe hrane dok u drugom dijelu svijeta tisuće ljudi umire od gladi, u meni se javio strah i zabrinutost da kao ljudi nismo mnogo naučili iz svoje krvave prošlosti, osim da se radnja ponavlja, iznova i iznova, a da se samo uloge i scenariji mijenjaju. Podsjetio me je taj osjećaj na jednu knjigu koju sam pročitao još kao tinejdžer.

Kako je knjiga Zar je to čovjek Prima Levija djelovala na jednog tinejdžera, i to s prisjećanjem skoro dvadeset godina nakon čitanja? Prihvaćam se toga dok je jedan od izazova na društvenim mrežama što vještije žonglirati toaletnim papirom ili praviti grudnjake od njega. Dobra knjiga ostavlja trajne uspomene, dojmove, asocijacije misli, novu atmosferu pomiješanu djelovanjem svijeta knjige s našim svijetom.

 

Knjigu Zar je to čovjek u elektroničkom formatu možete posuditi ovdje. 

Bilo je to prije dvadesetak godina, možda osamnaest, ali to sada i nije toliko bitno, tko to može točno memorirati. Tinejdžer, koji uvijek teži tome da bude buntovan i sve dovodi u pitanje želi biti frajer, ostaviti dojam u društvu, zadiviti neku curu, napiti se, učiniti neku glupost, eto voli čitati i knjige. Na preporuku Richeya Edwardsa, pokojnog člana Manic Street Preachersa došao je na red Zar je to čovjek. Ne budu uvijek dobre preporuke koje nam daju umjetnici koje cijenimo, ali ovaj put je to bio pun pogodak. I danas bivši tinejdžer smatra tu knjigu jednom od najboljih koje je ikad pročitao, ravnu kvalitetom ili barem blizu klasicima kao što su Zločin i kazna i Proces. Pročitao sam ju samo jednom i zato pišem ovaj osvrt prije nego li ju krenem čitati drugi put. Neka ti dojmovi ostanu upamćeni, a novo čitanje će donijeti ponavljanje činjenica i upotpunjavanje starih dojmova i neće tinejdžer, danas knjižničar u svojim tridesetima, htjeti napisati osvrt na nju barem sljedećih deset godina.

Pokrećemo društvenu igru i pozivamo vas da prihvatite izazov: okrenete se po vlastitoj kućnoj biblioteci (ili po sjećanju) i napišete svoj osvrt na neku knjigu koja je na vas ostavila dojam, takav da ju pamtite i nakon petnaest ili dvadeset godina.

Što reći o samom sadržaju knjige, a da se puno ne otkrije? Ovdje će pomoći zaborav koji se događa s godinama. Radnja se odvija u Auschwitzu, najozloglašenijem nacističkom logoru za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Imena ljudi u knjizi su zaboravljena, osim autorovog koji je preživio taj logor. Sačuvano je nešto mnogo važnije, a to nisu činjenice o Auschwitzu koje se izlizano spominju u gotovo svim spominjanjima toga logora i svim kritikama, osvrtima ili kratkim anotacijama ove knjige. To jesu opisi života u logoru i sitna, dubokoumna zapažanja ljudske psihologije u tim teškim uvjetima, ali i ljudske psihologije bez obzira na uvjete, kao i one snalažljivosti spretnih ljudi koji čvrsto stoje na ovome svijetu i onih manje pažljivih kojima razna sanjarenja, nesigurnosti ili kakve druge tegobe možda prođu u normalnim uvjetima, ali u logorima smrti budu zgaženi poput mrava.

Zna se tko je bio odgovoran za taj i slične logore i tko je naređivao mučenja i ubojstva, ali to nije u prvom planu knjige. Unutar toga svijeta ljudi su se grupirali, trgovali, vodili ljubav, dok su oko njih spavale stotine ljudi, tijela uz tijela. Pojavljuju se živopisne ličnosti. Neke su toliko odvratne da ih mrziš čitajući knjigu, neke voliš, prema nekima si ravnodušan. Sve kritike spominju da Levi piše ovu knjigu nikoga ne osuđujući, ali tinejdžer je ipak osjetio da je možda ipak najoštriji prema onim Židovima koji su uspjeli doći do neke pozicije u njemačkoj hijerarhiji zapovijedanja. To nisu bile visoke funkcije, ali su zato ti Židovi često bili brutalniji prema svojim sunarodnjacima nego li njemački vojnici zato da se, naravno, dokažu “glavnima“ i eventualno spase svoju kožu.

Ima tu i opisa njemačkih vojnika koji zapravo ne žele zlo zarobljenicima, ali iz straha obavljaju svoj posao, a neki im i pomažu. Naravno ima i onih koji ljude šalju u smrt ili ih tjeraju na sramotne radnje, muče ih i ostalo što možete zamisliti da se događa u logoru. Unatoč tim zlim radnjama, naglasak knjige je na ljudima koji ostaju ljudi i u tim uvjetima te žive život dok su živi – voleći se, mrzeći se, udružujući se, trgujući (npr. duhan) i sve ostale svakodnevne radnje.

Sada je najbolje stati s detaljima kojih se bivši tinejdžer pokušava sjetiti da ne otkrije previše vama, koji ćete nakon ovoga osvrta odmah početi čitati knjigu ili prihvatiti izazov i napisati svoj osvrt na neku knjigu pročitanu prije petnaest ili dvadeset godina. E pa, sretno vam!