Na usamljenom mjestu

Jednog dana izgubit ćeš sve. Ništa te neće pripremiti za taj dan. Ni vjera... Ni religija... Ništa. Kada netko koga voliš umre, spoznat ćeš prazninu... Uvidjet ćeš kako je to biti potpuno i beznadno sam. Nikada nećeš zaboraviti, ni udijeliti oprost. Usamljeni obično ne govore tako otvoreno i intimno kao James O'Barr u ovoj knjizi. Pa, ako ništa drugo, zapamti ovu pouku iz "Vrane": Razmisli što imaš za izgubiti...
Ako si netko tko nema ništa za izgubiti, onda si već ovdje... I tvoja pouka je mnogo teža.
Sjedio sam pored svog prijatelja Jamesa tijekom mnogih stripovskih konvencija i slušao njegove djelomično istinite odgovore na pitanja: "Odakle ti ideja za 'Vranu'?" i "Zašto si napisao ovu priču?" Uvijek bi spomenuo nešto o tome kako je sve utemeljeno na istinitoj priči - nečemu što je pročitao u novinama, o mladome paru ubijenom u Detroitu.
Govorio bi i o utjecaju poznatih velikana stripa kao što su Will Eisner i Vaugn Bode. Ponekad bi pričao o inspirativnim utjecajima glazbenih grupa Joy Division, The Cure, Big Black ili Pitch Shifter. Toliko odgovora i objašnjenja, ali samo polovica cijele priče. James je napravio ovu knjigu jer je umro iznutra, ali je uvidio da i dalje diše. "Vrana" dolazi iz neke usamljene pustoši iznad bola, tuge i riječi. Knjiga koju držiš, za Jamesa je predstavljala mjesto kamo je pohranio svu ljutnju i bijes koji je osjećao nakon što mu je voljena osoba bila oduzeta... To je pokušaj pronalaska sklada i pravde tamo gdje ih nema... Jer za neke stvari ne postoji oprost... Apsolutno nikakav. S tom teškom činjenicom je nemoguće naučiti živjeti.
Događaj - izdvojen trenutak u vremenu koji te doveo do ovog usamljenog mjesta - ne može biti oprošten, bez obzira koliko neizbježan bio. Oduzeo je budućnost i završio sve. Sve osim jednog: emocionalne inercije povezanosti. To je zauvijek i to je sve što ti je ostalo. Uči iz toga. Utječi na to. Pristupi tome. James je napisao ljubavno pismo nazvano "Vrana". Najljepše ljubavno pismo koje sam ikad pročitao. San. Viziju. Stvarno mjesto za pronaći nešto što je bilo izgubljeno.
U Attanasijevom predgovoru pronaći ćeš citat u kojem piše: "Ruka nije ništa drugačija od onoga što stvori." Ne postoji uvod koji bi bolje odgovarao "Vrani". Ova knjiga je Jamesova ceremonija... Poruka meni i tebi. Slušaj pažljivo...
John Bergin
Kansas Citty, 1993.
Preveo Tomica Leljak

Ovim riječima počinje predgovor stripa koji je, osim što je postao nezaobilazno štivo mnogih stripofila, potaknuo cijeli niz stripova i knjiga. Također je poslužio i kao predložak za istoimeni film u kojem je tragično stradao Brandon Lee, sin Brucea Leeja. I teško da postoje bolje riječi kojima bi se mogla opisati srž „Vrane”, Jamesovog iskupljenja koje je, prije svega, posveta izgubljenoj ljubavi. Memoar ispunjen sablastima i utvarama koje čitatelja odvode u najmračnije zakutke beznađa: stranputice svega što je oskvrnuto i izgubljeno.

Mnogi će se "Vrani" vraćati tijekom onih dugih, naizgled beskrajnih, samotnih noći, dok vlada tišina i osjećaj nepremostive otuđenosti od ostatka svijeta; ozračje koje savršeno pogoduje zlokobnoj atmosferi stripa – očaju, boli i ludilu čiji atrocitet kazuje samo jedno: za neke stvari nema oprosta.

Neki će pak čuti jednu od mnogih pjesama iz stripa i odmah osjetiti neodoljivu želju da ga, ako već nemaju vremena za čitanje, barem nakratko prolistaju. Neki su i sami prerano izgubili osobu koja im je bila vrlo bliska pa će se čitanjem „Vrane” zaputiti stazom vlastitih uspomena. Što se mene tiče, svi ovi razlozi podjednako vrijede.

Iako, prije svega, ono što me iznova vuče čitanju „Vrane” jest Jamesov talent kojim je prenio tugu, mržnju i nemoć koje je osjećao prema svijetu, napučenom s toliko zla i nepravde da se katkad čini kako je jedini način na koji ih možemo savladati - ili makar privremeno potisnuti - upravo ovdje, na papiru. Izbaciti sve frustracije, ljutnju, bijes i očaj, Svu strahotu neumoljivog kaosa koji nas razdire i ruši barijere našeg razuma. Jedino tim putem možemo pronaći vlastiti mir ili, ako ništa drugo, uvjeriti sebe „da ne može kišiti zauvijek”.

Vrana je Jamesov pandemonij u koji je pohranio i oživotvorio svoje najcrnje misli i slutnje. Posredstvom Erica Dravena katalizirao je gnjev, mržnju i apsolutni izostanak oprosta, nanizavši krvoprolića koja su svakom stranicom poprimala sve tegobnije, razornije i manijakalnije razmjere. A sve to u potrazi za onim što je toliko dugo tražio i što mu je oduvijek izmicalo: iskupljenjem.

Očito, inspiracija koja leži iza stvaranja ovog stripa odraz je bespomoćnog gnjeva i krivnje koje je James u to vrijeme osjećao. Ideju za priču dobio je nakon što je njegovu zaručnicu, Beverley, pregazio pijani vozač. Njena smrt potegnula je najbolnije pitanje s kojim ostaje suočen netko u njegovoj situaciji: A što da sam...? Naime, bezbrižan mladić kakav je tada bio, James je zaboravio platiti osiguranje za auto. Tog sudbonosnog dana nazvao je Beverley, kako bi ju zamolio da ga pokupi s posla. Stradala je na putu do auta.

Shrvan ovim tragičnim događajem, James se pridružio marincima kako bi utišao nemir koji ga je trgao i gurao prema rubu. Prema bezdanu. Naposljetku, kako bi se suočio s demonima koji su ga opsjedali, stvorio je mjesto u kojem su oni postali ranjivi, dajući im lice i pretvorivši ih u „lutke od mesa” koje hrle u zasluženo smaknuće. A to je uradio takvom gorljivošću da je tijekom stvaranja bilo trenutaka u kojima je, umjesto traženog olakšanja, osjećao kako ovaj strip - pandemonij čijim se užasima okružio i obeznanio - samo pojačava autodestruktivnost koja ga je odavno zaposjela. U potrazi za iskupljenjem prepustio se pogibeljnoj inerciji, koja je na papiru oživotvorila njegove najmračnije misli.

"Pisanje "Vrane" na kraju mi nije uopće pomoglo. Mislio sam da će biti katarzično, ali svaka stranica koju bih napisao činila me, ako ništa drugo, suicidnijim. Kako je priča odmicala, stvari su postajale sve gore i sve mračnije. Svaka je stranica ponajprije bila ispunjena čistim bijesom, a manje ubojstvima. Bio sam u još gorem stanju kada sam završio knjigu."
- izvadak iz intervjua (1994.)

Osim tragedije koju je i sam proživio, jedan od poticaja za stvaranje „Vrane” bio je i novinarski članak o ubojstvu mladog para u Detroitu, a zbog zaručničkog u vrijednosti 20 dolara. Taj događaj je također dobio svojevrsnu posvetu na stranicama "Vrane".

Crtež je pak nešto najbliže savršenstvu što ćete ikad vidjeti. Jer crtež je život, u svoj njegovoj surovosti i ljepoti. Sve emocije - od gnjeva, tuge, ljubavi, sućuti, usamljenosti pa do mahnitog ludila i neutažive želje za osvetom - prenesene su tolikim intenzitetom da nerijetko prođu minute prije negoli uspijete odvratiti pogled od pojedinih vinjeta. Sinergija pripovijedanja i vizualnog izražaja istog trena vas uvuče u Vranu i natjera da svjedočite svijetu koji je proizašao ravno iz pjesme Detroit Rock Cityja, a vi ste za volanom i u posvemašnjoj histeriji jurite ususret pogibiji.

Jamesovo životno djelo nezaboravnim i originalnim čini i to što je „Vrana” mnogo više od stripa. Ovo je Jamesov dnevnik s ubačenim pjesmama, kako njegovim tako i tuđim, koje savršeno prate priču za koju se već na samom početku može naslutiti da snagu crpi iz stvarnih događaja; iz ljudi koji upotpunjuju naše živote, a na koje mi - zbog nemara, posla, sebičnosti, straha - ponekad ne obraćamo pozornost. Izbjegavamo ih jer se bojimo osjećaja koji će, prije ili kasnije, tražiti žrtvu.

Netko je jednom primijetio kako smo se u modernom svijetu potpuno ogradili jedni od drugih, zarobljeni iza stakla, čelika i ambicija. Toliko nam nedostaje dodir da se uokolo sudaramo jedni s drugima, samo kako bismo nešto osjetili. Kako bismo se podsjetili da smo živi.

I upravo ovdje počiva srž „Vrane”. U Jamesovom obraćanju nama, njegovom pokušaju da nas potakne da razmislimo o onome što imamo, ponajprije o osobama koje su nam važne, iako njihovo prisustvo često uzimamo zdravo za gotovo. Nije sramota pokazati da nam je stalo jer uzajamnost je jedino dobro koje povezuje ljude. Jedino što opstaje.

Ukratko, "Vrana" predstavlja rekvijem izgubljenoj ljubavi; pomirenje sa smrću, gubitkom i onim hladnim, samotnim mjestom koje se stvorilo niotkuda i koje ništa više ne ispunjuje. Ovo je Jamesov dnevnik, njegovo spasenje, utočište, pakao i izgubljeni raj, gdje se mržnja i ljubav, osveta i iskupljenje, život i smrt stapaju u bezvremensku posvetu – oproštaj od voljene, ali i poruku oprosta i nade svima koji su spoznali gubitak, i uvidjeli koliko svijet može biti nasumičan, nemilosrdan i okrutan.

Kako je John Bergin rekao u svom inspirativnom predgovoru, ovo je Jamesova posveta nama. Zato slušajte pažljivo...