Za ljetno čitanje preporučila bih knjigu španjolskog pisca Carlosa Ruiza Zafona, Marina. Moram priznati da sam Marinu posudila prvenstveno zbog toga što je imala lijepu naslovnicu te da sam na početku bila malo skeptična, no već u prvih par stranica moje sumnje bile su otpuhane originalnom temom i Zafonovim predivnim opisima Barcelone. Posebno mi se svidjelo to što je Zafon jednako dobro karakterizirao sve likove u knjizi bez obzira na to bili oni glavni junaci ili tek čovječuljci koji se spominju u dva poglavlja. Marina se ističe i po tome što je Zafon konstantno šetao između stvarnog i fantastičnog svijeta te mi je mnogo puta bilo teško dokučiti u kojem se svijetu trenutno nalazi.

“Te mi je noći Mijail rekao da on misli da nam život svima priskrbi nekoliko rijetkih trenutaka čiste sreće. Katkad je to samo nekoliko dana ili tjedana. Katkad godine. Sve ovisi o našoj sudbini. Uspomena na te trenutke prati nas zauvijek i pretvara se u zemlju uspomena u koju se pokušavamo vratiti ostatak života, bezuspješno.” 

Marina je knjiga koja vas neće ostaviti ravnodušnima te će vam svakako dati materijala za razmišljanje u kasnim večernjim satima.

„Što će ti sva geografija, trigonometrija i aritmetika svijeta ako ne naučiš misliti svojom glavom? To te ne nauče ni u jednoj školi. Nije u programu.” 

Preporučila: Dora Stipanić, 15 godina

„Kakva je to znanost koja može čovjeka poslati na Mjesec, a ne može staviti komad kruha na stol svakog čovjeka?”