Dugo očekivano finale sage o Groblju zaboravljenih knjiga napokon je stigao na naše police! Sjena vjetra bila je pravo otkriće, meni bila i ostala jedna od najdražih knjiga. Anđelova igra možda malo slabija, ali i dalje dobra, Zatočenik neba tako-tako. Nisam znala što očekivati od Labirinta duša, a sudeći po silaznoj putanji kvalitete bilo me je pomalo strah, no Groblje zaboravljenih knjiga me vuklo poput magneta i nije bilo šanse da opet ne zaronim u njega čim sam se dočepala posljednjeg nastavka.

Knjiga je, za početak, ogromna. Možeš ubiti čovjeka s njom, trebaju ti oružni list i kariola ako je planiraš nositi po svijetu. Naši susjedi Srbi su je pametno podijelili u dva toma, a mi se, eto, moramo boriti s ovim monstrumom.

Što se tiče onog što se nalazi među koricama ,kičasti jezik i priča su pomalo "over the top", u maniri pravog gotičkog romana, sve je mračno i tajanstveno, obavijeno maglom i hladnim kišnim kapima (a ja mislila da je Barcelona sva sunce, more i sangria!).

Zafon je još jednom ispleo kompliciranu priču punu preokreta, mračnih tajni prošlosti, turobne atmosfere, tajanstvenih napuštenih kuća, likova ispunjenih bolnim uspomenama... Sve ono zbog čega ga volimo. 

Ulovi Labirint duhova na našim policama.