Oda čovjeku koji je živio u Podgorju, zapis stanja naseljenosti morske strane Velebita
Velebit se zovem, junak sam ti pravi
Kamen-krunu nosim na ponosnoj glavi.
Da istinu kažem baš mi dobro nije
Mene sunce pali, studen vjetar bije.
Sunčana mi žega kosu poharala
Zelenu mi bradu bura obrijala.
(Isječak iz pjesme Velebit Vladimira Nazora.)
Na veliko zadovoljstvo publike Ana Lemić je, uz pomoć Ivana Brlića iz Ogranka Matice hrvatske u Gospiću te Damira Konestre iz Riječkog planinarskog saveza, predstavila svoju knjigu Sela i stanovi na Velebitu: svjedočanstva života od nastanka do nestanka u našoj Narodnoj čitaonici. Knjiga je istoga dana bila predstavljena u Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci uz sudjelovanje akademika Petra Strčića, Tihomire Stepinac Fabijanić, Sanje Holjevac i autorice Ane Lemić, no to nije umanjilo odaziv javnosti.
Ova je knjiga zapravo oda čovjeku koji je živio u Podgorju, svojim rukama klesao kamen za stanove, preživljavao uz škrtu zemlju i malo vode, živio u suživotu s prirodom, u mnogočlanim obiteljima uz hraniteljicu kozu. Ljubav je vodila autoricu da podigne spomenik ljudima toga kraja, ovjekovječena je u reprezentativnoj knjizi koja je bogata sadržajem, faktografijom, fascinantnim fotografijama. Posvetila je dvadesetak godina svoga života ovom cilju, žrtvovala dijelom i vlastito zdravlje, zadužila se kreditom kako bi ostvarila svoj cilj. Uspjela je i na tome joj možemo samo čestitati. Zahvalnost joj iskazuju ljudi porijeklom iz toga kraja jer su zabilježeni tragovi njihovog rodnog zavičaja. Četrdeset tisuća Podgoraca ima samo u Rijeci. A ima ih i u ostalim mjestima Hrvatskog primorja, u Kanadi, Australiji i svuda po svijetu. Nebriga države za taj kraj kumovala je raseljavanju stanovništva. Njihov način života bio je posramljen u nekim vremenima. Bez razloga. To Podgorci znaju i mogu biti ponosni na svoje porijeklo. Oni to i jesu, neke smo imali prilike vidjeti i na ovom predstavljanju.
Na velikom području Parka prirode Velebit dopušena je izgradnja samo u gabaritima postojećih nastambi koje su skromnih veličina. Uz nepostojanje ili zapuštenost putova i odumiranje malobrojnog starog stanovništva, nemogućnost gradnje jedan je od razloga daljnjeg zapuštanja ovoga kraja. Još je u Planinama Petar Zoranić opjevao ljepotu Velebita. Planinari je znaju, cijene i rade na očuvanju staza. Ljepota ovoga kraja nosi se u srcima, samo što je sve manje ljudi uopće poznaje. Ova knjiga dobar je otpor zaboravu i podsjetnik da na tom otporu i dalje valja raditi.