Piše Cvjetana Miletić

 

Na ki je mod Ivo Jardas Matijašev volel svoj kraj pokazal je va zbornike "Kastavština", ku mu j' svojni tiskala Matica hrvatska.

Ta jubav bila je nemerjiva i vekovita.

I danas se to vidi po saken sloviće s kemi je zapiševal i slagal bogatiju svojga kraja va svojen vremene. Knjigu nan pustil va dotu pa se sad i mi š njun štimamo.

Kad je Ivan Jardas zapiševal, ni mislel da će knjiga - se ča bude stareja bit i vredneja - a posebe ni mislel da ćemo ga jedan dan hvalit. On je samo otel zapisat domaći zajik, kanat, navadbi i užanci da se ne pozabe. A modernizacija je fanj tega potrla, zitisnula i uničila.

 

Danaska mladi živeju va preše i malo je vremena za smešice, ćakuli, otepanja i svetovanja.

Zato nan je knjiga Iveta Jardasa zlatni položak.        

Ov put od Iveta Jardasa povedalo se pul Ronjgi. Pred kućun drugega Ivana, onega od muziki Ivana Matetića Ronjgovega.

Za života bili su susedi, učiteli i prijateli.

Bili su, danaska bimo rekli, svetlićo ko j' pejalo z starega va novo vreme. Oba dva su bili Ivani, obeh su zvali Zvane, a saki je va svojen dele ostal božanski dobar i nepozabjen. Jedan je zapiševal besedi, užanci, navadbi i živjenje sakidajno, a drugi navrezal noti i pjesmi, zapiševal naš folklor da se ne zatare.

Pred trejset let urejena je Matetićeva kuća na Glavice.

Va njoj je danaska Ustanova Ivan Matetić Ronjgov. Spreda kuće, kot va jardine, posajene su rožice i postavna dva vela kvadra od kamika i na njih stavne glavi od kamika. Ona Matetićeva dobro se drži, a Jardasovu su bili ukrali. Zaš i kako, još se ni doznalo. Od onda j' grdo i žalosno bilo gledat prazan sklesani kvadar na ken je stala Matijaševa časna glava.

Čekalo se neko vreme da će se morda nać al glava al tat. Ma niš od tega. Pa se dela ćapal rečki majstor od kamika, akademski kipar Zvonko Kamenar i storil novu glavu Ivana Jardasa. Sad su Ivani, al kako bimo mi va Kastafšćine rekli, žensoti opeta skupa. Saki na svojen meste, kako ča su i svojni stali. Po lete mej rožicami, po zime ih sneg pokriva.

Za videt kako je Zvonko Kamenar odbavil svojo delo i kuntenti ča Jardasovo mesto više neće bit prazno, prišli smo h Ronjgon tu večer. Čuda nas z seh kraji.

Prvo su nas pozdravile sopeli.

Onda je besedu od dela zrekal kipar Zvonko Kamenar, a za ten po užance ravnatelj Ustanovi Darko Čargonja. Se dobro poželel nan je i načelnik Općine Viškovo Goran Petrc.

 

Na kraje je svoji spomeni na barbu pročital treti Ivan.

Ov treti Ivan preziva se isto Jardas i neput je Ivanu Jardasu, starejemu. I on je Matijašev. Tako su se na kupe našli tri Ivana, tri žensota. I sigurno je seh trih jenako razveselila sopnjada krčkeh sopac.

Sledić niže, Matetićevoj kuće pul boka, stavne su jene nove i drugačije sopeli. Drvene. Storil ih je Rajko Srok. "Vela sopela sviri već miljari lit..." Do nje se štima i mala. A kad čovek stori korak za naprvo poć pul njih, taka se jedan aparatić, upale se svetla i oglase se sopeli z Matetićevun muzikun.

Gledan gore Matetića i Jardasa.

Vreme dažjeno. Kapju suzi nebeske. Pasujen pul teh sopel kad mi namisal pride Berto Lučić. On ih je obeh poznal i obeh volel. Jušto ovdeka jeno leto kad smo sedeli pod brajdun povedal mi jenu kastafsku. Da j' prišal neki vanjšćak v oštariju h Betotu, sel za stol i naručil neš za popit. Va to da j' nutar prišal i jedan grajan. A kako su grajani vavek za sebe misleli da su boji i vredneji od vanjšćaki i ov je put grajan otel pokazat da j' on sledić zgora tega prišlića. Ma vanjšćak se ni dal hitat pod nogi pa mu j' brzo neš nelepo odgovoril. I beseda na besedu, bome su se na kraje i poprškali. Kastavac trdoglavac ni otel popustit pa onako jadno reče temu vanjšćaku: "Znate ča, gospodine, od nas dveh jedan je tovar, jas nisan, a van saka čast!"

Sreća da je potle Jardasa i Berto se neš zapisal.

 

Ov put red je reć i besedu dve od barbi Zvaneta, al Iveta Jardasa Matijaševega.

Rojen je 1888. leta na 15. dan meseca žetvenjaka pul Marčelji. Redital je čudan put od živjenja. Brusile su ga i dodelevale sakakove nevoji. Najprej je finil pučku školu va Sveten Mateje i Delavsku va Kastve, a od mića je pomogal ocu delat na zemje, va palerije i va šumah Gorskega kotara. Kot mladićac je šal va Meriku, ma va rudnikeh ugjena ni našal bojo živjenje. Srce ga vuklo nazad va domovinu i čin je čul da se va Kastve otprla učitelska škola vrnul se. Već je imel 21 leto, kad je šal va školu. A kad je dobil svedožbu zrelosti prvo je delo dobil va Martinčićeh pul Grožnjana.

Tu je po nagovore dr. Matka Laginje počel zapiševat narodne pjesmi, štorije i užanci, a kako je bil veli rodoljub to je za rojendan Vjekoslava Spinčića na školu obesil hrvasku banderu i finil va pržun.

Kašneje je delal kot učitel, upravitel al inspektor, kako je kade rabilo.

Do Prvega rata va Sv. Mateje i na Kantride, potle va Međimurje, Dubravice, Dugen Selu, Jastrebarskom, Zagrebe i va Lokvah... A potle Drugega rata va Zagrebe se do penzije.

Tu dofinjuje svoje pisanje i zapiševanje po ken će ostat zapamećen.

Raneje je pisal va "Istarskoj danice", "Jurine i Franine", "Istre", "Radoste", "Pionire", "Sloge", va "Zvoneh"... Matica hrvatska mu 1953. tiska čakavske crtice "Kitica Mažurani", a 1957. leta i zbornik "Kastavština". Kašneje je objavjena knjiga "Po Grožnjanskom krasu", a 1971. Ivan Jardas je postal zaslužan grajan Buja. Umrl je 1978.

S knjigun "Kastavština" za sakega je Kastavca Ivan Jardas postal besmrtan.

Va njoj je zapisano pol veka kastafskega živjenja i se ča se va to pol veka promenilo. Sam Jardas ovako je napisal: "Starinske užanci i navadi mlaji svet zaničuje, a va nekeh seleh se j' starina posema dešvala. Pomalo se niči i naš lepi domaći zajik. Zato j' dobro, da se baren zapiše dokle j' ča, aš drugačije će se čuda tega zavinovek poničit."

Da se i njigovo delo ne poniči Ustanova Ivan Matetić Ronjgov je 1994. leta kot svoj Zbornik broj 3 tiskala pretisak "Kastavštine". Urednici su bili Zoran Kompanjet, Berto Lučić, Darinko Munić, Ljubomir Petrović, Petar Strčić i Vinko Tadejević, ki je bil i glavni urednik, a kot izdavači knjigu potpišuju neput Ivan Jardas i ondašnji ravnatelj Dušan Prašelj.

 

Sad neš i od tretega Ivana.

I on je Matijašev od Marčeji, a rod starejemu Ivanu Jardasu, kastafskemu učitelu. Stareji Ivan je barba, mlaji neput, a kako nose isto ime i prezime i oni su žensoti.

Potle čuda čuda let opet su skupa.

Pul Ronjgi na Glavice si tri žensoti. Mlaji Ivan Jardas s puno je jubavi povedal od svojga barbi, sako toliko ga pogledeval onako z boka i sako je toliko z golun rukun pogladil on kamik, a glas je drhtal... Od jubavi, od zimi, od pogutnuteh suz...

Si su oni svojemu kraju dali ono najlepje ča imaju - jubav, velu i čistu, vekovitu.

I ostat te, kako j' to Zvane Matijašev zapisal, kad je govoril od našeh judi keh je kunfin delil: "Kastafci z jenu i drugu stran žice /su/ Kastafci i niš drugo lego Kastafci i ustat te Kastafci za vinovek, amen."