„Sahara je moje drugo more“ rekla je Mejrema Reuter na predstavljanju svoje knjige „Libija, priča o ljudima“, na kojem se, u našoj Narodnoj čitaonici u četvrtak, 25. travnja okupilo mnoštvo šarenih, nasmiješenih i zainteresiranih ljudi.

Ono što me prvo iznenadilo jest zaogrnutost prostora u mističnu atmosferu. Naime, na zidovima su bile fotografije egzotične Libije, prelijepa Mejrema nosila je kaftan pješčanih boja, a glazba je bila prigušena, intrigantna, čarobna, plemenska. Splićanka Mejrema, usporedivši Saharu s morem, ispričala nam je svoju priču o Libiji, ali i o svom životu.

Libija se nalazi na sjeveru Afričkog kontinenta. Po površini je 17. zemlja na svijetu, ali zbog Sahare, zemlja ima tek oko 5 i pol milijuna stanovnika te je to čini jednom od najslabije napučenih zemalja svijeta. U Libiji postoje gradovi u kojima se živi u urbanim sredinama, ali znatan dio stanovništva i dalje živi na nomadski način. Taj nomadski način života Mejrema nam je približila ispričavši nam nekoliko priča iz svoje knjige.

Najviše me se dojmila priča o dječaku Maliku. Malik je prvi put u životu vidio plastičnu igračku kada je upoznao Mejremu i ta je igračka bila, vjerovali ili ne, jedan maleni balon. Kroz priču o Maliku ispričala nam je kako se zbližavala s djecom kroz igru na njihovom vlastitom teritoriju, u „najvećem pješčaniku svijeta“. Nasmijalo me to što je rekla da joj je Malik, na pitanje što bi želio da mu donese pri idućem susretu, u pijesku nacrtao sunčane naočale!

Očarala me i priča o ženi koja radi maslo na otvorenoj vatri, u mješini. Iako je Libija vrlo bogata naftom i prirodnim plinovima, žena svejedno mora raditi takav težak posao. Mejrema je ispričala da je toj ženi donijela kremu za ruke i utrljala joj je u ruku, te su njih dvije komunicirale bez riječi. Nakon te priče izvadila je frulu na kojoj je svirala glazbu za koju su joj ljudi na njenom putovanju kroz Libiju govorili da ih liječi. Zvali su je doktoricom, ostavljali joj datulje i mlijeko ispred vrata njenog šatora (koji joj je bio dom svih godina u Libiji).

Vidjeli smo fotografije ljudi, mjesta i gradova koje je posjetila te video koji je snimila s djecom u jednoj libijskoj školi. Ta djeca nisu znala pjevati jer je vladajući režim zabranjivao pjevanje i posjedovanje glazbala, pa su stanovnici u strahu zakopavali glasovire u voćnjake i vrtove. Došavši u Libiju raditi s djecom, najprije je morala, kako je rekla, otkopati sve glasovire. A otkopala ih je mnogo! Fotografija slike nacrtane na zidu spilje prije 15 000 godina ostavila je poseban trag u mome srcu. Ona prikazuje muškarca kako pere kosu ženi; mnoštvo je bliskosti, nježnosti i poštovanja utkano u taj čin.

Toplina kojom Mejrema zrači obuzela je i sve nas, pa se predstavljanje knjige pretvorilo u razgovor među istovrsnima. Mejrema nam je dala vulkansko kamenje i pustinjsku ružu da osjetimo Libiju u našim rukama. Neke je priče Mejrema ispričala, neke glasno pročitala, a mnoge ostavila za neke druge, skore naše susrete. Već u srpnju, na otvorenju izložbe tih predivnih fotografija koje svjedoče o njenom doživljaju Libije. A zatim smo se rastali, prepuni uspomena na čarobnu Libiju i Mejremu, ženu prepunu dobrih priča.