U petak 15. 10. u 18 sati u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka održat će se književni susret s Pavlom Pavličićem i Julijanom Matanović. 

Rezervacije mjesta su obvezne i primaju se na mail prijave.programi@gkri.hr. Ažuriranje 12. 10. u 13:21: Sva mjesta su rezervirana te nije više moguće izvršiti rezervacije. 

Autore, intelektualce, profesore (...) Pavla Pavličića i Julijanu Matanović gotovo i ne treba predstavljati, dovoljno je prošetati policama knjižnice s njihovim radovima te vidjeti koliko i kakvih naslova se na njima nalazi. Riječ je vjerojatno najpoznatijem paru hrvatske književne scene, a upravo oni stižu i u Gradsku knjižnicu Rijeka, kao dio otvorenja Mjeseca hrvatske knjige u našem gradu. Teško možemo zamisliti veću poslasticu za iskusne knjiške sladokusce.

Pavao Pavličić je hrvatski književnik, književni znanstvenik, scenarist i prevoditelj (Vukovar, 16. VIII. 1946). Studij komparativne književnosti i talijanskog jezika završio 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. i doktorirao temom iz područja metrike. Od 1970. zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje je od 1985. redoviti profesor, a od 2017. profesor emeritus. Od 1997. redoviti je član HAZU. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2015).

Pavličić je u književnost ušao s naraštajem tzv. fantastičara. Naslovna priča prve knjige kratkih priča Lađa od vode (1972) može se pročitati i kao programatski tekst naraštaja. U kratkim pričama Dobri duh Zagreba (1976) donekle je napustio fantastiku i otkrio zanimanje za kriminalistički žanr. Književna ga je kritika od tada počela doživljavati isključivo kao pisca kriminalističkih romana, premda se iz njegova bogatoga proznog opusa, što ga čini stotinjak naslova, može izdvojiti manji broj romana napisanih u toj žanrovskoj tradiciji (Plava ruža, 1977; Stroj za maglu, 1978; Umjetni orao, 1979; Press, 1980; Pjesma za rastanak, 1982; Rakova djeca, 1988; Mrtva voda, 2003; Krvnik u kući, 2004; Zmijska serenada, 2005; Žive igračke, 2009; Krvna veza, 2014; Crveno pile, 2014; Tajno ime, 2015; Tri petka u travnju, 2015; Hladna fronta, 2016; Štićena osoba, 2019). U ostalim romanima, od Večernjeg akta (1981) do Muzeja revolucije (2013) i Bakrenih sova (2018), Pavličić prepleće nekoliko žanrovskih tradicija. U knjizi novela Kako preživjeti mladost (1997), tematizirajući vlastite literarne početke, poseže za elementima fantastičnoga. Neovisno o prevladavajućoj žanrovskoj jezgri pojedine njegove proze, uvijek je vidljiva autorova briga za čitatelja. Ona je posebno tematizirana u knjizi Rukoljub (1995), pismima upućenima slavnim ženama iz kulturnog života ili junakinjama poznatih književnih djela. Svijest o prijmu teksta razlog je zbog kojega Pavličić kroz svoju zanimljivu priču redovito progovara o velikim književnim temama: pitanju umjetničke originalnosti i autorstva (Večernji akt), pitanju odnosa umjetnosti i zbilje (Krasopis, 1987; Koraljna vrata, 1990; Pokora, 1998), dobra i zla (Koraljna vrata, Škola pisanja, 1994), umjetnosti i smrti (Diksilend, 1995) te zaborava i pamćenja (Nevidljivo pismo, 1993; Zaborav, 1996). U 1990-ima Pavličić je u svoje pismo uveo i snažnije autobiografske trenutke (Šapudl, 1995; Kruh i mast, 1996; Vodič po Vukovaru, 1997; Bilo pa prošlo: autobiografski zapisi, 2011; Narodno veselje, 2013). Oni nisu novost u njegovu pripovijedanju, potječu iz prvih priča, objavljenih 1968 (Suncokret i Dar govora), memoarskoga zapisa Dunav (1983) i romana Trg slobode (1986).

Pavličić je i autor nekoliko vrlo zapaženih knjiga feljtona te romana za djecu (npr. Trojica u Trnju, 1984). Istaknuo se i kao filmski scenarist, prilagođavajući vlastita djela ili pišući originalne scenarije. Uglavnom je surađivao sa Zoranom Tadićem, tvoreći jedinstveni redateljsko-scenaristički »tandem« u hrvatskom filmu (Ritam zločina, 1981; Treći ključ, 1983; San o ruži, 1986; Orao, 1990; Treća žena, 1997). Prevodi s talijanskoga (Italo Calvino).

Julijana Matanović je poznata hrvatska spisateljica i književna kritičarka koja svoje književne uspjehe postiže pisanjem romana za odrasle i djecu.  Po završetku studija Julijana Matanović se okrenula znanosti i teoriji te pisala stručne knjige. Suautorica je knjige kritičkih čitanja “Četiri dimenzije sumnje” (1989.), a ostale stručne knjige koje je napisala su “Manirizam i barok” (1991.), “Barok iz suvremenosti gledat” (1992.), “Ivan Gundulić” (1993.), “Prvo lice jednine” (1997.), “Lijepi običaji” (2000.), te rasprave i eseje o povijesnom romanu “Krsto i Lucijan”(2003.). U koautorstvu s Reine Marquerite Bayler objavila je knjigu “Kobni korak” (Zagreb 2003.), a u koautorstvu s Majom S. Franković je objavila prozu “Završen krug” (Rijeka, 2005.).

Njezin prvijenac “Zašto sam vam lagala” (1997.) imao je 15 izdanja. Ostale beletrističke knjige koje je napisala su: “Bilješka o piscu” (2000.), “Kao da smo otac i kći” (2003.), “Laura nije samo anegdota” (2005.),  zatim 2008. godine “Tko se boji lika još “, “Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka” (2009.), “O čemu ti to govoriš” (2010.), roman za mlade “One misle da smo male” (2010.), “Cic i svila” (2011.), “Samo majka i kći” (2012.), “Božićna potraga” (2012.), “sumnja.strah@povijest.hr”(2012.) “I na početku i na kraju bijaše kava” (2014.).

Julijana Matanović je 2010. napisala roman za mlade u koautorstvu s Ankom Dorić “One misle da smo male” koji je doživio čak pet izdanja i bio nagrađen brojnim nagradama za najbolje prozno djelo za djecu i mlade u toj godini. 2015. godine napisala je i drugu knjigu za mlade “Rečeno-učinjeno”, a dječji roman “Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom” je izdala 2017. Jedna od najpopularnijih knjiga Julijane Matanović je “Zašto sam vam lagala” za koju je dobila književnu nagradu Josip i Ivan Kozarac. Za svoj književno kritičarski rad spisateljica je 2004. nagrađena od strane hrvatskih književnih kritičara nagradom Julije Benešić. Nagradu Kiklop je dobila 2009. za prozno djelo “Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka” i 2011. u kategoriji knjige za djecu i mladež za roman “One misle da smo male”, a taj roman je još nagrađen nagradom Anto Gardaš DHK-a, nagradom Mali princ u Tuzli za najbolju dječju knjigu u regiji i nagradom Biser mudrosti od Europske udruge raka maternice ECCA.

Knjiga “I na početku i na kraju bijaše kava” dosegla je nakladu od 10 000 primjeraka i nagrađena 2014. nagradom Ksaver Šandor Gjalski za najbolju proznu knjigu godine, nagradom Josip i Ivan Kozarac za najbolje prozno djelo godine, nagradom fra Martin Nedić Zaklade Terra Tolis za najbolju knjigu godine i nagradom grada Zagreba 2015.

Susret je sponzorski podržala Ina. 

logo-INA