Izložba starih fotografija, pisama i dokumenata organizirana je s dva temeljna cilja.

Prvo, da nas podsjeti na tisuće i tisuće naših predaka koji su u izrazito teškim vremenima krajem 19. i početkom 20. stoljeća hrabro krenuli u daleki i potpuno nepoznati svijet. Tamo su se nadali boljem životu kako za sebe tako i za one koje su ostavili doma i kojima će nastojati redovito slati dio svoje zarade. Novac je stizao u Bribir ali su naši predci po svijetu ostavili svoje zdravlje, pa se mnogi nikada nisu uspjeli vratili u rodni kraj. Zato je uvijek potrebno imati na umu njihovu žrtvu i sve što su učinili za opstanak i ostanak svojih obitelji na prostoru Vinodola.

Drugo, izložba ima za cilj potaknuti  prvenstveno moju ali i mlađe generacije da kod kuće (u ormarima, podrumima i tavanima) potraže stare fotografije, pisma, svjedodžbe, diplome, osobne dokumente i brojne druge predmete koji su pripadali njihovim predcima. Dio tih slika i dokumenata već su požutjeli i nažalost oštećeni. Zato ih valja što prije preslikati/skenirati i pohraniti u digitalnom obliku. Pretpostavljam da bi gradski muzeji trebali biti ti koji bi trajno čuvali ovu izrazito vrijednu povijesnu i kulturnu baštinu. Međutim, što učiniti u manjim sredinama gdje ne postoje lokalni muzeji, kao ni stručne osobe koje bi sačuvale i obradile ovu vrijednu građu. Nesumnjivo su županijske institucije te koje bi trebale stajati na raspolaganju ovim manjim lokalnim zajednicama.

Konačno, podsjetio bih posjetitelje ove izložbe da sam izloženu građu prikupio u suradnji sa šest bribirskih obitelji. Možete li zamisliti kako bi izgledala ova izložba  da su u prikupljanju građe sudjelovale sve bribirske obitelji (cca 600)? Nadalje, kod ovakvih inicijativa uvijek se pojavljuje financijsko pitanje. Svaki učenik danas znade skenirati i obraditi stare fotografije/dokumente i potom ih elektroničkom poštom dostaviti na dogovorenu adresu radi arhiviranja i kasnije uporabe. Cijena je dakle zanemariva. Nedostaje samo dobra volja, sustavan pristup i suradnja jedinica lokalne i područne samouprave kako bi se spasila ova vrijedna povijesna građa, koja sve više propada obzirom na uvjete u kojima se čuva.

Miljenko Dorić, sveučilišni profesor u mirovini

Prof. dr. Miljenko Dorić rođen je 1950. godine u Bribiru. Od 1993. do 2003. godine bio je predsjednik Županijske skupštine Primorsko-goranske županije, a od 2003. do 2011. godine zastupnik u Hrvatskom saboru. Tijekom dva mandata u Saboru bio je članom našeg izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. U navedenom razdoblju pored ostaloga, bavio se proučavanjem načina na koji se u Europi nastoji sačuvati kulturna i povijesna baštinu na razini lokalnih zajednica. Danas, kao sveučilišni profesor u mirovini. gospodin Dorić nastoji iskoristiti svoje iskustvo da ukaže na brojne neiskorištene mogućnosti kojima možemo sačuvati uspomenu na svoje pretke i time obogatiti našu kulturnu i povijesnu baštinu.

On je godinama prikupljao rukotvorine (stoljnjake, posteljinu, podloške i goblene) te ih darovao etno-zbirci u sastavu bribirske knjižnice. Tako je vlastitim primjerom pokazao na koji se način trebamo odnositi prema vrijednim rukama i umijeću naših baka koje su heklale i štikale predmete koje danas malo tko znade izraditi. Mjesto za ove izvorne rukotvorine su nesumnjivo naše muzejske zbirke, kako bi buduće generacije kao i naši turisti, mogli u njima uživati.

Zatim je profesor Dorić krenuo prikupljati predmete (stare fotografije, pisma, svjedodžbe, diplome i osobne dokumente) bribirskih iseljenka koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća krenuli trbuhom za kruhom po cijelom svijetu. Sve prikupljene predmete je uslikao/skenirao i pripremio izložbu pod nazivom “Bribirci po svitu”. Zbog protuepidemijskih mjera (Covid 19) ovu izložbu vidio je ograničeni broj građena tijekom protekle dvije godine. U manjim grupama izložbu su vidjeli članovi udruge umirovljenika, članovi akademske zajednice, povratnici iz inozemstva i članovi njihovih obitelji te neki članovi Općinskog vijeća Vinodolske općine. Nakon ukidanja protuepidemijskih mjera gospođa Renata Garbajs voditeljica Hrvatske matice iseljenika – podružnice Rijeka obratila se g. Doriću i predložila mu da se njegova izložba postavi u Rijeci, a zatim i u drugim gradovima Primorsko-goranske županije, s ciljem da se na isti način pokuša i u drugim mjestima trajno sačuva uspomena na one ljude koji su omogućili opstanak i ostanak naših Primoraca, Gorana i Otočana na rodnoj grudi zahvaljujući novcu pristiglom od naših iseljenika.