Radeći u dvije smjene, odavno je bilo potrebno iznaći način da kolegicama iz suprotne smjene ukratko prepričamo dan koji smo orno započeli u sedam ujutro. 

Naravno, mogli bismo posegnuti za suvremenijom tehnologijom – praksa slanja internih mejlova također je nešto što se svakodnevno usavršava – ali poruke imaju gotovo nadnaravni način da dođu baš do one osobe kojoj su namijenjene, i to baš u onom trenutku u kojem su namijenjene – na početku smjene. A imaju i onaj intimni podtekst koji mejlom nekako izostane. 

Poruke ostavljamo na svakojake načine. Na papirićima na tipkovnicama. Na loše izrezanim komadima škarta po stolovima. Po samoljepljivim (da ne kažemo post-it) šarenim komadićima nerecikliranog papira. Još malo pa ćemo posegnuti za crvenim ružem na ogledalu (ili još bolje – na ekranu računala!) ili za dimnim signalima. (U slučaju nekih od naših rukopisa – uključujući, priznajem, rukopis niže potpisane – dimni signali možda bi bili i razumljiviji!)

U jednom trenutku poželjela sam početi čuvati zabavne poruke – da ih se prisjećam u danima kad se pojavljuju samo one neinspirativne i suhoparne – ali radom u knjižnici već skupljamo i previše papirnatih otpadaka, tako da se više isplati pamtiti ih i osmišljavati nove, još kreativnije.

Neke od šifri u porukama, ugrubo prevedene, mogle bi biti:

Smajlić kao sastavni dio komentara na stolu u tehničkoj obradi = Bila sam dobre volje dok sam omatala ovu enciklopediju, i želim to prenijeti i tebi koja sjedaš za stol nakon mene

Broj iskaznice s identom knjige = molim zadužiti! (Po mogućnosti na taj članski broj. Ako se dogodi zabuna, pa... pišite jasnije poruke! Khm.)

Samo naslov = vjerojatno se prevodi kao neka od varijanti na "zagubljeno, molim potražiti".

Bilo što, ako završava infinitivom = napraviti to, po mogućnosti što hitnije!

Poruke s riječima "paziti na", poruke koje imaju samo jednu riječ napisanu velikim tiskanim slovima = poruke bez roka trajanja, koje, po mogućnosti, treba ostaviti negdje na vidljivom mjestu, kao podsjetnik na zadatke koji se ponavljaju. (Naravno, što bolje izložimo poruku, to prije zaboravimo na nju – ali čovjek se uvijek može nadati.)

porukice

A da u svojim komunikacijskim zavrzlamama ne zaboravljamo na korisnike pokazujemo redovito na vratima odjela i ogranaka, pokušavajući vam sa što manje riječi prenijeti bitne podatke (izložba o tome i tome otvara se tada i tada, Tko prvi, njemu klub, ZaKi je pao pa molimo za strpljenje i tako to).

Ovog ljeta, pak, pripremili smo poseban izbor poruka upravo za vas – u obliku mićih zadačića koje dobijete uz svaku petu knjigu. Poruke nekih od njih sasvim su jasne – družite se, čitajte, pričajte o pročitanom, nekima vas motiviramo na (inter)akciju, nekima na kreativnost, a neke smo ostavili vama na interpretaciju – štogod s njima učinili, dobro učinili. Sve što smo željeli njima postići je – izmamiti vam osmijeh na lice, podsjetiti na značenje malih pažnji.

Proširiti prostor radosti primanja intimnih poručica i izvan naših internih krugova.

PS. Hvala spisateljici Alice Kuipers za inspiraciju pri osmišljavanju naslova.