Priča o kraju i početku godine već je odavno zastarjela (ipak smo na internetu – prošlo je punih jedanaest dana od promjene datuma na knjižničarskim pečatima u "2015.", već je to stara vijest), a opet nismo stigli pokriti baš sve čime se knjižničari bave u ovo krasno, smrznuto, snježno i sunčano zimsko vrijeme. (Ovaj… o kojoj točno zimi pričamo? Možda smo malo zastranili u neke prošle, bijele i zimske zime...) Dok ćemo neke teme s promjenom datuma ipak ostaviti za iduća radna razdoblja (poput zastrašujuće, tek šaptom promrmljane riječi otpis), nekima se još stignemo zabaviti u ovo vrijeme povratka na posao, ponovnog uhodavanja u radni raspored i dovršavanja zaostataka s kraja godine.

Jedan od zaostataka, barem za neke od nas, jesu i razne statistike proteklih dvanaest mjeseci – statistike posudbe, statistike naplate, statistike posjeta programa, statistike održavanja programa... iznenadili biste se što se sve broji u knjižnici, osim samog broja knjiga kojima smo ukrasili svoje police.

Eh, sad, stvar sa statistikom i zbrajanjem svih tih detalja koji radna mjesta znače jest sljedeća – prema našoj skromnoj procjeni, da poželite pronaći osobu koja voli slagati statistiku, bilo koje struke, morali biste se pošteno naraditi. Naravno, profesionalni statističari svih vrsta i funkcija ovdje su značajna iznimka – i moramo priznati da im se nemalo divimo. (Možda biste mogli na nas prenijeti barem djelić svog entuzijazma – ma samo mrvicu – da nam olakšate život? Bili bismo vam vrlo zahvalni...)

Nama ostalima, običnim smrtnicima s alergijskom reakcijom na brojeve u bilo kojem formatu i funkciji, ne preostaje ništa doli snalaženja kako znamo i umijemo, pa, ako treba, i rukama i nogama.

Za nas, tu je…

Ručno brojenje… jer ni knjižničari ne mogu sve obaviti na kompjuteru, neovisno o tome što se trudimo. Pa onda novčiće, papiriće, crtice i brojke brojimo ručno, koliko god puta treba. Pa još jednom. Ako ne štima (ako je kraj radnog tjedna i ako nam je mozak prekuhao od korisničkih upita ili tipkanja članaka ili slaganja knjiga ili dešifriravanja sitnog tiska na uputama za posao), onda proslijedimo kolegici pored nas da ona još jednom zbroji i podijeli, za svaki slučaj, da izbjegnemo mogućnost obične ljudske pogreške. (I knjižničari su samo ljudi.) Ako sve funkcionira u stvarnosti kako i na papiru, svi sretni i zadovoljni. Ako ne, čeka nas...

Provjera brojki u kompjuteru… ako imamo sreće da se stvari koje brojimo mogu provjeriti računalno. Pa onda listaj po ZaKiju, traži tablice kojima si zadnji put ušao u trag tamo negdje krajem prošle godine (prošle prošle godine), šalji mejlove drugima koji bi možda mogli znati gdje se točno nalazi taj podatak, kopaj još malo, tipkaj i pusti računalnom mozgu da računa umjesto tebe. Zatim ispisuj još jednom sve što se ispisati da, bilo na malom, bilo na velikom printeru, broji, škilji, nabavi nove naočale, sve u rok službe. Ako kompjuter zakaže (ili ako nema struje), tu je i...

Zbrajanje brojeva na mobitelu… za svaki slučaj. Jer nemamo za svakim radnim stolom računalo, jednako kao što ne možemo baš uvijek naći kalkulator baš kad  nam treba. Tako da izvlačimo svoje fensi pametne telefone (da, postoje knjižničari koji idu ukorak s vremenom) ili svoje stare, neuništive prijenosne ciglice (khm, ovaj… pa, neki od nas bolje se snalaze na kompjuteru nego na mobitelu), povlačimo se za interne, oflajn radne stolove i marljivo ukucavamo brojčice u nadi da će nam zbroj (ili razlika) biti po volji. A ako ni tada nešto ne štima, preostaje nam...

Joker “zovi” – na sve strane. Jer ako točne brojke ne znamo mi, znat će kolegica. (Ili će bar znati u kojoj točno tablici, zakopanoj duboko iza sedam foldera i sedam fajlova, trebamo potražiti podatak.) Ako ne zna ona, znat će njena kolegica. Ako ni od nje nema pomoći, možda šefica zna. Ako ne zna ona, znat će njena šefica… i tako dalje. Naime, rad u velikoj firmi (a GKR, prostornim uvjetima usprkos, i nije baš malena knjižnica) ima i neke prednosti – a jedna od njih jest da uvijek možeš tražiti pomoć kad ti treba. Pa i ako se radi o nečem toliko banalnom kao što je zbrajanje. Ili oduzimanje. (Nemojte da se upuštamo u priču o množenju ili dijeljenju. Jutro je.)

Za neke od nas, ulazak u knjižničarsku struku bio je nastavak višegodišnjeg životnog cilja izbacivanja matematike iz osobnog života – a za druge, knjižnica je bila tek korak dalje nakon škole ili studija prirodoslovnog usmjerenja. Srećom, na istom smo radnom mjestu – i s istom životnom namjerom, a ta je ne samo da nam korisnici iz knjižnice izađu sa smiješkom već i da se mi, na kraju dana (ili polugodišta, ili godine) smiješimo nad brojkama koje štimaju. A ako ne štimaju, tu je uvijek drugi dan – za ispravljanje, ponovno računanje, prilagodbu tablice, izradu nove tablice, nadu da jednog dana više ništa nećemo morati brojati na ruke. Uostalom, s novim danom dolaze i nove radne pobjede – a tko smo mi da se bunimo protiv toga?

Fotografije: Daniand George

Tagovi: Knjižničarstvo