Gdje početi ili prestati s pohvalama danskog televizijskog stvaralaštva - prvo nas je osvojila intriga Ubojstva, pa političko-životna snaga Brigitte Nyborg, odnosno Borgen - središte moći, a onda je uslijedio Most. No na stranu pitanje zašto od nas ne previše veća Danska može napraviti na samom danskom jeziku nešto tako kvalitetno i globalno konkurentno, dok mi konstantno odlazimo Stipi u goste i na piće u Nad lipom 35. Ovdje ipak želimo reći nešto o knjižnicama - nešto što je Most u nekoliko sekundi izrazio možda bolje, slikovitije, snažnije i javnije nego bilo koji znanstveni rad o istoj temi. I dobro da je tako.

Most je prije svega kriminalistička serija. I ne, nema veze s tradicijom povučenom iz Leša u biblioteci Agathe Christie (to imamo u drugom tekstu ;) ), već je veza s knjižnicama simbolična, ali indikativna.

Dogodilo se ubojstvo, no nije ubijen bilo tko već predsjednica gradskog vijeća Malmöa Kerstin Ekwall. Čak ni samom metodom to ne bi bilo obično ubojstvo – tijelo žene pronađeno je na polovici mosta koji spaja Malmö i Kopenhagen. Istražitelji nisu ni svjesni da je istina još strašnija, ali nećemo do kraja kvariti užitak gledanja...

“Htjela je uvesti plaćanje članarine”

U prvom razgovoru s udovcem, političarkinim suprugom u Malmöu, inspektorica se raspituje je li pokojna možda imala kojeg opasnog neprijatelja ili donijela koju spornu odluku. Suprug se prisjeća da je htjela uvesti naplatu (ne samo povisiti članarinu, već uvesti naplatu!) članarine u narodnoj knjižnici, na što sama inspektorica burno reagira tvrdeći da je to potpuno glupo jer bi se tako samo povećale neprihvatljive razlike.

Naravno, članarina nije motiv za ubojstvo. Članarina ni u jednom mogućem svemiru ne smije biti motiv za ubojstva. Ali ovaj neobičan isječak kriminalističke serije, inteligentna reakcija inspektorice, da je korištenje narodnom knjižnicom u švedskom Malmöu besplatno (...) sjajan su povod da još jednom utvrdimo gradivo i preispitamo vlastite želje, potrebe (ili sl.; ambicije mi ne idu baš u ovaj kontekst).

Htjeli bismo Silicijsku dolinu, ali...

U svim strategijama, ciljevima, programskim dokumentima, birokratskim spisima, stručnoj literaturi (...) narodna knjižnica nikada nije običan, samoodrživ i profitabilan biznis. Svrha postojanja knjižnica nije profit, već otvorenost, dostupnost, socijalna osjetljivost i sve ono ostalo tako lijep izrečeno u tim strategijama koje gotovo nitko nikada dubinski i ne pročita...

Novac je nepresušno potreban, ali “samo” kao ulog u kvalitetu usluge. Činjenica da novac nije cilj sam po sebi, već je to služenje interesima javnosti, ne znači da knjižnice nemaju svoje poslovanje, troškove, račun održivosti... Besplatno se stoga ne omogućuje kao kupovina političko-društvenog mira ili običan “poklon”, već civilizacijska razvojna razina opravdana dosegnutom kulturom, obrazovanjem, ekonomijom... To možda u današnje vrijeme vrijedi ponajviše jer govoriti o društvenom kapitalu preračunatom u onaj pravi, a koji knjižnice generiraju gotovo je izlišno. Pogled skrećemo na primjere fascinantne prakse - Palo Alto. 

Bismo li voljeli imati svoju “Silcijsku dolinu”? Možda ipak treba početi od ulaganja u temelje.

Malmö i Rijeka - analogija koja (ne) funkcionira?

Skandinavske su nam zemlje po mnogo čemu uzor - govorimo o sjajnim norveškim socijalnim politikama, švedskim knjižnicama, finskom obrazovanju i knjižnicama, sada i o danskim serijama... Daleko od toga da u interpretaciji postoji cijeli niz statističkih zamki, ali ponekad su i mitovi, onda kada su pozitivni, zapravo poželjni. Samo što skandinavski gradovi i njihov standard nisu običan mit.

Pritom na primjeru iz Mosta valja reći da su Malmö i Rijeka po mnogo čemu slični gradovi. I Malmö je nekad bio brodogradilišno-industrijski gigant dok novu osnovu razvoja pokušava pronaći u ekonomiji znanja i sveučilištu. Analogija je mogla biti potpuna, ali naravno staje ako na ičem drugom onda baš na knjižnici. Malmö je svoju središnju knjižničnu zgradu značajno nadogradio još devedesetih radom danskog arhitekta Henninga Larsena, a većina gradskih turističkih vodiča reći će da je to jedan od gradskih objekata koji svakako treba posjetiti.

Gledajući Most prolaze nam pred očima slike naše vizije - želimo Gradsku knjižnicu Rijeka koja pruža najbolju moguću uslugu u modernom prostoru, nove naslove, kvalitetnu literaturu, dnevni boravak za mlade, koja prednjači u novim tehnologijama, koja je “treći prostor”, informacijsko središte, motivira stvaralaštvo... I da, “mali” detalj - nema članarinu za građane jer društveno-političko-ekonomska sredina shvaća da je to najbolji način za najveći mogući “povrat investicije”.

Do tog trenutka jedini “most” koji živi u našoj realnosti hrđavi je spoj ciglene zgrade i H-objekta u kompleksu bivše tvornice šećera, duhana, motora, (kreativnosti?) Rikard Benčić.