Živiš u zabludi - slike iz normalnog života
Svaka čast glumcima i ekipi na trudu i predstavljanju oblika umjetničkog izražavanja približenog mladima, nevezanog uz tradicionalne institucije kazališta, približene svakodnevici i prostorima i temama koje okupiraju upravo mladi dok izgrađuju vlastito normalno, koje često to više nije.
U petak, 3.5. održana je premijera Teatra Kluba mladih Rijeka. Pred mnogobrojnom publikom predstavljen je rad glumačke skupine pod redateljskom palicom mladog Ivana Žunabovića. Dobri glumci i kvalitetan tekst nasmijali su publiku te osigurali da se Teatar Kluba mladih predstavi u najboljem svjetlu.
Predstava, znakovito naslovljena "Živiš u zabludi - slike iz normalnog života", propituje upravo pojam normalnog i normativnog te pojam smisla života u kontekstu današnjeg tranzicijskog društva u Hrvatskoj, no i znatno šire. Mantra koja se pojavljuje u predstavi, "Ja sam normalan...", pokretač je ogoljenja normalnog kao problematičnog i izrazito uskog koncipiranja stvarnosti. Slika obiteljskog života s reklame, prekrasne žene i radišnog muža, rastapa se u stvarnosti koja je surova te nimalo idealna.
Ono što je predstavljeno na van, predstava koju bračni par igra pred očima kućnih prijatelja, iza kulisa javnog života ostavlja gorak i siv ton svakodnevici privatnog. Ideju kako je normalno biti oženjen, imati stan, podizati kredit i krvavo ga otplaćivati, opremati stan i sebe novim proizvodima te igrati predstavu savršenog života pred drugima, redatelj dovodi u pitanje očitim raspadom slike "normalnog" građanina. Što je uopće normalno i kako uvesti normalno u vlastitu performativnost na unutra i na van, pitanja su koja se provlače kroz samu predstavu. Koliko je normalno zapravo normativno, koliko je propisano i očekivano te kako se čovjek može osjećati unutar uloge normalnog ili unutar uloge onoga koji tvori svojevrstan otklon od norme, kao što to čini lik Tee, prijateljice "normalne" supruge? Je li normalno igrati na kartu zdravog obiteljskog života koji je očito samo privid ili je normalno izgledati drugačije, piti, biti sam i nesređen? Je li išta od toga normalno? Što je uopće normalno? I zašto normalno kada ni ono ne garantira kvalitetan život što je evidentno iz raspleta predstave?
Glumci su odradili uloge na prilično kvalitetan način. Skučen prostor i nedostatak prave pozornice bili su pomalo ograničavajući, no u skladu s prostorom predstava je ispunila očekivanja. Kombinacija glume i videa zanimljiv je spoj koji daje nešto novo glumačkoj sceni, iako je postalo pomalo uobičajen način prezentacije ideje ne samo u sklopu Teatra Kluba mladih, već i Ri Teatra u sklopu Kalvarije. Oživljavanje glumačke scene te ovakvog tipa umjetnosti u kojem sudjeluju mladi, neafirmirani glumci, mladi autori i umjetnici daje nadu u proširenje kreativnosti mladih, trenutačno prilično uspavane, koji u situaciji kakva jest rijetko pribjegavaju neplaćenim i kreativnim oblicima izražavanja iz talenta i ljubavi, s predznakom volonterski.
Svaka čast glumcima i ekipi na trudu i predstavljanju oblika umjetničkog izražavanja približenog mladima, nevezanog uz tradicionalne institucije kazališta, približene svakodnevici, prostorima i temama koje okupiraju upravo mladi dok izgrađuju vlastito normalno, koje često to više nije.