Čitao sam Mishimu, njegove »Ispovijedi maske«. Ne mogu reći da sam i pročitao tu knjigu iako sam dospio u čitanju do zadnje rečenice. Probijajući se kroz taj tekst nisam bio oduševljen, a toliki su mi nahvalili upravo to Mishimino djelo. »Žudnja za ljubavlju« i »Rodoljublje« više su mi se svidjeli. Naslućivao sam majstorstvo.  Mishiminu spisateljsku vještinu. Zanimao sam se za njegov lik i djelo. Marguerite Yourcenar napisala je i knjigu o tom Japancu. Knjigu »Mishima ili vizija praznine«.

Na hrvatskom ta knjiga ne postoji. Mishima je bio samouvjeren čovjek. Reklo bi se da nije gubio vrijeme. Glumio je, bio majstor  kendoa, pisao je romane, pripovijetke, drame, pisao je za kazalište kabuki, režirao. Bio je opsjednut zapadnom kulturom. Gdje god bi pogledao vidio bi Grčku. Onu antičku Grčku. Mishima je posljednji samuraj. Zaista. Svijet je napustio počinivši ritualni seppuku, nakon neuspjelog pokušaja vojnoga puča. Paul je Schrader snimio film o Mishimi. Vidio sam taj film. I tu je priča bila zaključena, moj doživljaj Mishime. Kao pisac nije me se bio nešto dotakao. Više je ostajala u meni ta svijest o neobičnome čovjeku, hrabrom i pomaknutom, renesansnom. 

A onda sam pribavio još jedan njegov roman (na rasprodaji knjiga), kojega sam dugo vremena smatrao nedostupnim (u knjižnici ga ne možete posuditi). Riječ je o naslovu »Šumor valova«. Kakav je to samo naslov! Negdje svojedobno pročitah i očito upamtih, mada se ne sjećam gdje, kako je naslov pola knjige! Taj naslov, to je naslov pjesnika Ivana Slamniga, koji je knjigu i preveo s engleskoga. A na engleskom knjiga se zove »The sound of waves«. Japanski original je » Shiosai«. Oba ta naslova, neka mi bude oprošteno lošija su od onog  Slamnigovog! »Šumor valova«. Sve je tu rečeno. Čitava knjiga stoji u tom naslovu. Čitajući to malo (samo obimom teksta) remek-djelo upravo su valovi ti koji nas nose kroz Mishimine  cizelirane rečenice. Krećemo se kroza tekst uzbibani, i tek nas ponekad uzburkani vali ponesu do sidrišta:  slijedeće poglavlje. 
Taj šumor valova, to su slike  Chaboutéovih valova, iz strip albuma »Ribari nove zemlje«. Za razliku od drugih Mishiminih djela, ovo nije doživjelo ekranizaciju. Yasujiro Ozu mogao je snimiti film po ovome djelu. 

Knjiga ima bijeli hrbat. Korice su u plavim linijama što predstavljaju valove. Boris Dogan opremio je knjigu. Izdanje je od Zore iz godine 1958., a četiri godine ranije knjiga je dobila nagradu Shinchosha. Internet mi otkriva da mom primjerku nedostaje ovitak.

Priča romana je jednostavna. Kao što nisu Dafnis i Hloja znali što ih je snašlo kada im se dogodila ljubav, tako ne znaju ni Shinji i Hatsue, ljubavnici »Šumora valova«. Negdje je rečeno da se snaga pisca ogleda u njegovom (piščevom) umijeću da iz banalnog i svakodnevnog napravi umjetnički vrijedno, a to jest slučaj s ovim romanom. Voljeli se Shinji momče i Hatsue djevojče. Ili kako kaže Danilo Kiš: »Svaki susret između muškarca i žene započinje kao da je to prvi susret na svetu. Kao da nije bilo od Adama i Eve naovamo milijarde takvih susreta.« Jedan od takvih susreta je i susret Shinjija i Hatsue. I još je to jedan od ljepših takvih susreta. U surovom, punom odricanja životu otoka, udaljenom od modernizacije koja je zatekla Japan, događa se njihova priča. 
Knjiga je to koja mi je pojasnila veličinu Mishiminog dara, tako općeg dara koji ima vrijednost u svakome zakutku ove planete, a opet tako japanskog. Vidim Yukija kako ispisuje znakove japanskog jezika perom (pisao je perom) kao da slika neku japansku gravuru, tehnikom Ukiyo-e!!
Ima jedna divna potpuno nevina scena kada Shinji, sklonivši se od oluje, a došavši na zakazan sastanak skida odjeću i pali vatru. Ostavivši da mu se odjeća suši, on zadrijema. Kada se probudi ugleda isto tako razgolićenu Hatsue. I ona je pokisla uslijed oluje i proloma oblaka, putem. Zapovijeda mu da zatvori oči. Ne smije je gledati tako nagu. Ipak sram je napušta kada se i on potpuno razgoli. Nagi oni stoje, a između njih gori plamen, preko kojeg se promatraju. »Vatra je bila među njima, zauvijek«, piše Mishima. To je divna metafora. A metafora je literatura. Ništa se ne dogodi, koitus je izbjegnut jer zaključuju da se to ne smije prije braka. Tijela jedva da im se dotaknu, ali je taj prizor jači i erotičniji od tolikih slavnih erotskih i pornografskih prizora iz povijesti književnosti. 

Mishima se služi čisto književnim sredstvima, sve je podloženo literaturi u ovome djelu, a opet toliko životno i stvarno.
Da bi izbjegao patetiku i da ne bi napisao isključivo ljubavni roman, Mishima poseže za ironijom. Od toga da Hatsue bude nasilno obljubljena od strane  Shinjijevog neprijatelja  Yasua, spašava je jedan stršljen. Komična je to scena, a stršljen postaje ni kriv ni dužan svojevrsnim junakom. Tako je izbjegnuta  Hlojina sudbina.
Pero i mač bili su Mishimina oružja. Perom je stekao slavu, od mača je stradao. Ali Mishima je pisao ponekad i mačem, sijevne ta oštrica i u ovoj knjizi, krv zalije stranicu. Opis stradanja  Shinjijevog oca dobar je primjer kako piše Mishimin mač. Ali uglavnom je pero to koje vodi priču. To da je pero jače od mača Mishimin slučaj potvrđuje.
Po pročitanome, odložio sam knjigu. Ali me doživljaj nije napuštao. To je velika literatura, kada vas potpuno obuzme jedna knjiga. Od sada neću biti imun na šumor valova. Slušat ću ga, i uvijek će me podsjećati na priču ovoga romana.