U nedavnome istraživanju koje je Huawei proveo nad hrvatskim slušateljstvom ne bi li doznao navike i glazbene preferencije, većina je kao omiljene žanrove navela (ne, nisu cajke!) rock i heavy metal. Ako se zna da je ponajveći dio ispitanika stariji od 46 godina to baš i ne čudi. Ali, ne čudi i da su baš oni pristali ispunjavati online anketu. Tâ, posrijedi je dobna skupina koja i najviše troši na glazbu, od kolekcioniranja vinila do krstarenja Europom po rock-koncertima. Priznajem, prepoznajem sebe u toj kategoriji.

Stoga mi je i drago što se na policama knjižara pojavljuje sve više (auto)biografija rockera i metalaca. Sve one mogu se naći u specijaliziranoj zagrebačkoj knjižari Rockmark, koja ima i pripadajuću izdavačku djelatnost. U posljednje dvije godine objavili su zanimljive naslove izvođača koji su višestruko nastupili u Hrvatskoj.

Posrijedi su Dave Grohl (lani je dvaput nastupio s Foo Fightersima u Puli), Bruce Dickinson koji je valjda milijardu puta projezdio pozornicama Hrvatske s Iron Maidenom i Lemmy Kilmister koji je prvi put bio na ovim prostorima 1965. s grupom Rockin' Vickers (primio ga je u Beogradu i drug Tito), uključujući i Kino Partizan u Rijeci, te Kinoteku u Zagrebu, a kasnije još desetak puta s Mötorheadom.

Indikativno je da su dvije od tri knjige kreirane u koautorstvu s prekaljenim rock novinarima s time da Grohl ima biografiju, dok su Dickinson i Lemmy složili autobiografije.

Grohlove evolucije

Tako je dubinski uvid u karijeru Davea Grohla može doznati iz biografije Foo Fighters, Nirvana i druge (ne)zgode koju potpisuje Martin James. Već sam naziv dokaz je kako autor puca na široki krug publike, a kad se zna da potpisuje i biografije Mobyja, Fatboya Silma i grupe Prodigy, onda je jasno da je riječ o profesionalcu koji sigurno neće fanovski pristupiti kreiranju biografije.

Doduše, unatoč naslovu, knjiga je više prilagođena istinskim fanovima Grohla i Foo Fightersa, negoli publici koju zanima njegova transformacija iz bubnjara Nirvane u predvodnika novih rock-generacija. Sasvim pedantno, kao da je riječ o prospektu neke korporacije za izlazak na burzu, James nabraja raznorodne verzije svake pjesme koju je Grohl snimio, na kome je singlu plasirana i koje su verzije singlova objavljen u pojedinoj zemlji. Osobito u drugom dijelu knjige, nakon početnih (ne)uspjeha Foo Fightersa to je ono što koči čitalački flow, osobito stoga što se štivo sastoji od raznovrsnih dijelova prikupljenih iz javno dostupnih izvora. Pritom ne doznajemo kakav je, zapravo, Grohl, kako funkcionira u pojedinim situacijama, a privatni život tek je ovlaš spomenut.

S druge strane, sasvim je detaljno razrađeno kako je nenametljivi i miroljubivi fan washingtonske punk scene postao jedna od najvećih današnjih zvijezda rock-glazbe. Upravo taj prvi dio, u kome se opisuju njegovi počeci i razvoj do dolaska u Nirvanu je i ponajbolji dio biografije, prilično uzbudljiv osobito zato jer otkriva razmjere široko postavljene američke punk scene u drugoj polovici osamdesetih koja je bila sve samo ne komercijalna i prihvatljiva širem krugu ljudi.

Također, ova biografija otkriva intenzivnu Grohlovu bitku za svaku poziciju na sceni no ne otkrivajući pritom tajne lakoće kojom on to postiže. James to opisuje tako da secira svaku pjesmu koju je snimio i govori gotovo o svakom koncertu koji je Grohl odsvirao. Kako bi sve stavio u određeni kontekst, onda s velikom strašću opisuje punk-scenu pridajući joj, zapravo, veću važnost negoli što ona ima.

Posve suprotno, autobiografija Brucea Dickinsona Čemu služi ovaj gumb?, zapravo, zanimljivija je u svim ostalim dimenzijama osim inicijalne dimenzije pjevača Iron Maidena. Riječ je o bandu koji je akcelerirao hard rock oslobodivši se pretjeranih solaža, ali je činjenica da band od eponimnoga albuma iz 1980. naovamo gotovo nimalo nije napredovao, pa su, zapravo, vrhunac njihovog djelovanja njihovi koncerti: osim uvijek spektakularnog showa, u glazbenom smislu ozračju mita odgovara samo bis. No, Iron Maiden je očito tim koji pobjeđuje, pa se pritom repertoar ne mijenja, samo povremeno momčad.

Ono što nedostaje u knjizi jest opis nevjerojatne fanovske baze banda. Na njihovim koncertima rijedak je svat koji nije odjeven u bandovsku majicu s tipičnim logotipom i likom monstruma Eddieja, njihovim zaštitnim znakom. Slično je i s AC/DC, ali na njihovim koncertima će sigurno trećina posjetitelja doći u majicama Hard Rock Cafea s raznih strana svijeta, nisu svi uniformirani u majice s logotipom banda.

Hrabrost ili ludost?

Nevjerojatna eruptivna energija koja izbija iz svakog retka autobiografije Čemu služi ovaj gumb pokazuje kako je posrijedi multipraktik koji u sve što ga zanima ulazi prilično minuciozno i pritom priča završi trijumfalno. Tako opisuje kako je postao profesionalni pilot Boeinga 757, a danas takve mrcine vozi za potrebe svog banda, svuda po svijetu. Jedino što na avionu nema oznaka klasičnih avio-kompanija nego je preko cijelog trupa ispisano ime njegovog banda.

Poglavlje U vatru odnosi se na njegov posjet okupiranome Sarajevu. Nakon što je Metallica odbila poziv da održi koncert u Sarajevu ('Da sam njihov menadžer, i ja bih odbio', piše Dickinson), Bruce i band odlučili su otići, a da to nisu prijavili svome menadžeru. Tad je ganjao solo-karijeru i odlazak na područje gdje lete pravi meci bio mu je izazov. Stigli su vojnim čarterom u Split, no bojnik UN-a odbio je pustiti ih. No, zahvaljujući Bosancu, Reutersovom kamermanu, uspjeli su ući u sarajevsku ratnu zonu i svjedočiti čeličnom duhu okupiranih Sarajlija. Bili su jedini etablirani strani izvođači koji su uspjeli ondje održati koncert i očito je to nešto što je Dickinsona najviše dojmilo, pa je to poglavlje knjige i najbolje.

Ono što je najbolje u ovom tercetu knjiga definitivno je autobiografija Iana Lemmyja Kilmistera White Line Fever koju je napisao u suradnji s Janiss Garza i koju je dovršio u rujnu 2002. godine. Steffan Chirazi nadopisao je svu dodatnu faktografiju i dojmove koji slijede do njegove smrti, u prosincu 2015. godine.

Knjiga počinje predgovorom Larsa Ulricha, osnivača i bubnjara Metallice koji je odlučio napraviti band pošto se ispovraćao po sebi u Lemmyjevoj hotelskoj sobi gdje je došao kao najvjerniji fan banda. A uvod počinje sa zgodom koju Lemmy ovako opisuje:

'Ukrcao sam se tako na avion u Los Angelesu – New York baš i nije blizu. U džepu sam imao pola litre Jack Danielsa: uvijek mi pomaže pri triježnjenju.' Svaka sljedeća rečenica i zgoda sve je luđa i nevjerojatnija i otkriva sve razmjere sintagme seks, drugs & rock'n'roll. Lemmy je sinonim za svo troje. Ne čudi što je toliko puta inzistirao na tome da ne svira heavy metal ili hard rock, nego upravo rock'n'roll.

Čitalačka poslastica

Kako kaže, doživio je rođenje rock'n'rolla iz prve ruke, gledao je uživo prve bandove koji su svirali r'n'r i čekao je po mjesec dana da ploča na 78 okretaja koju je želio stigne u lokalni dućan.

Potpuni odmetnik od svih konvencija na 250 stranica juri kroz svoj život tutnjajući na svakoj stranici kao i njegov najglasniji band na svijetu. Grmljavina rockerskog stada u nevjerojatnom šutu adrenalina prava je čitalačka poslastica koju je Janiss Garza izvrsno stilski dotjerala. Toliko snage, energije i humora zaista se ne može baš naći u autobiografijama; Lemmyjeva je potpuno suprotna od introspekcijske depresivne ispovjedi Brucea Springsteena Born To Run (Profil), Posrijedi je razorni rečenični vatromet!

Glazbu se može izvrsno doživjeti ne samo slušajući je, nego i čitajući o njoj. Danas, nažalost, nema periodične publikacije koja bi slušateljima omogućavala da dublje proniknu u nečije glazbeno stvaralaštvo. Srećom, sve češće biografske knjige ipak će upotpuniti onu značenjsku dimenziju glazbe. Barem kod nas iznad 46.