Planet majmuna američki je znanstveno-fantastični film iz 1968. godine, snimljen prema scenariju Michaela Wilsona i Roda Serlinga. Temelji se na istoimenom francuskom romanu iz 1963. godine autora Pierrea Boullea. Film može biti predmetom brojnih filozofskih rasprava, polemika o evoluciji, kao i rasprava o sudbini čovječanstva. Poticanje na preispitivanje vlastite razine tolerancije, potencijalne sklonosti diskriminaciji i predrasudama, najveća su vrijednost ovog filma.

Cinični astronaut Taylor (Charlton Heston) napušta Zemlju u potrazi za nečim boljim nego što je čovjek. Nakon pada svemirske letjelice u jezero na planetu u dalekoj budućnosti, trojica astronauta nailaze na skupinu primitivnih nijemih ljudi. Nedugo zatim, otkrivaju da planetom vladaju majmuni, dominantna bića koja su evoluirala do razine ljudskog govora i inteligencije. Ljudi su divlja stvorenja koja majmuni čuvaju u kavezu te im predstavljaju izvor zabave i služe za znanstvene pokuse. Psihologinja Zira i kirurg Galen, pripadnici majmunske vrste, počinju pokazivati interes za Taylora smatrajući da on pokazuje znakove inteligencije za razliku od ostalih ljudi na planetu. Iako cinik i mizantrop, Taylor, kao jedini inteligentni čovjek na planetu, postaje braniteljem ljudske vrste. Na samom kraju, vraća mu se sposobnost govora, a majmunima preostaje ispitati evolucijska uvjerenja, ljudsku prirodu i porijeklo postanka svijeta. Posljednja scena prikazuje ostatke Kipa slobode, a Taylor shvaća da je nepoznati planet zapravo Zemlja u post-apokaliptičnoj budućnosti, uništen od posljedica kataklizme.

Iako snimljen prije gotovo pola stoljeća, Planet majmuna preispituje temeljne ljudske vrijednosti, progovara o važnim pitanjima povijesti ljudske vrste i važnosti razumijevanja bića s kojima dijelimo planet, pa ga i danas možemo smatrati aktualnim.

Život u modernim gradovima, kako ga definira Morris Desmond u svojoj knjizi I čovjek je životinja: moje gledanje na ljudsku vrstu, nalikuje na ljudski zoo. Iz užurbanosti, stresa, zagađenja, nesnosne buke, nedostatka slobodnog vremena i ostalih karakteristika svojstvenih urbanoj sredini proizlazi priroda ljudske agresivnosti. U takvom okruženju, ljudi postaju apatični, autodestruktivni i asocijalni te sve više nalikuju na životinje zatvorene u kavezima.

Betonska džungla, kao sinonim suvremenog gradskog života, prikazuje život u njegovom pravom smislu. Borba za opstanak, držanje koraka s konkurencijom, težnja za boljim društvenom statusom ili rješavanje temeljnih egzistencijalnih problema postaju osnovna misija svakog pojedinca. Suradnja, pomaganje i razumijevanje drugih, kao i aspiracije usmjerene ka dobrobiti zajednice u današnje vrijeme sve više postaju presedani, a ne pravilo. Superiornija je ona ljudska životinja koja je jača, beskrupuloznija, moćnija i sposobnija postići svoj cilj, dok druga, kojoj to ne uspijeva, postaje tek rob sustava ili pojedinaca.

Postavlja se pitanje - je li degradiranje ljudske vrste svrstavanje čovjeka u životinje? Svakodnevno smo svjedoci kako je često čovjek čovjeku vuk, a njegova težnja za nadmoći i moralna izopačenost sve prisutnija. Najveća ljudska dostignuća iz područja tehnologije, medicine, ekonomije, politike sredstva su čovjekovog načina preživljavanja koja mu nikako ne daju prednost pred životinjama. Nikola Visković u knjizi Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji piše da životinje ne razumiju specifični ljudski jezik, ali isto tako čovjek ne razumije bezbrojne i nepoznato nam složene jezike životinja, kao izraze njihove racionalnosti, pa stoga, kaže Montaigne, imaju one jednako razloga da nas smatraju glupima kao što mi njih nazivamo. Descartesovu paradigmu o temeljnoj razlici čovjeka kao duhovnog i životinje kao mehaničkog, odnosno isključivo nagonskog stvorenja književnica Brigid Brophy, kao zagovornica otpora ljudskoj prepotenciji na šaljivi način ističe Ja obično vjerujem da sam, zbog svoje vrste, pametnija od, recimo, jednog goluba. Ali ja shvaćam da bih u testu inteligencije koji bi sastavio golub ja ispala budala.

Uz iznimne jezične vještine koje čovjek posjeduje ipak postaje sve asocijalniji i usamljeniji, a često smo empatični samo prema bićima koja govore. Jezik se doživljava kao sredstvo izražavanja misli, a njegovo odsustvo nerijetko se smatra odsutstvom inteligencije. Istraživanja su pokazala da je među bićima koja neverbalno komuniciraju moguće utvrditi prisustvo ili nedostatak inteligencije. U knjizi Komuniciranje sa životinjama: kako se intuitivno povezati s njima, Margrit Coates piše kako životinje razmjenjuju informacije držanjem tijela, vokalizacijom, gestama i radnjama, kako s drugim životinjama tako i s ljudima, pri čemu uvijek u odnosima prema životinjama treba imati na umu da smo i mi životinje. Jezik često može biti prijetnja, a u čestim slučajevima nije važan pokazatelj inteligencije i moralnih vrijednosti. Ponekad bi bilo dobro da smo zaštićeni od posljedica pojedinih govora. Riječi su suvišne u izražavanju emocija, manje je više pokazuje se kao vrlina velikih govornika, a svakodnevna izloženost verbalnom terorizmu u medijima i brojne nesuvisle izjave kvaziintelektualaca dokaz su kako verbalne ekpresije nisu uvijek odraz zavidnih intelektualnih sposobnosti.

Ljudski život u velegradima osuđen je na zatvoreničke uvjete, a kada si u kavezu i ponašaš se kao zatvorenik. Omogućavanje slobode otvara neslućene mogućnosti, a prilike za kreativnost i napredovanje su neiscrpne. Mentalna degradacija čovječanstva posljednjih godina pripisuje se smanjenjem primarne potrebe za preživljavanjem. Kolika je odgovornost interneta za trenutnu situaciju, najbolje opisuje u knjizi Vi niste gadget: manifest, njezin autor Jaron Lanier "Umjesto da računala i internet budu moćna sredstva za učenje i istraživanje te izražavanje kreativnosti, oni svoje korisnike sve više pretvaraju u gomilu otuđenih, anonimnih jedinki ugrađenih u golemi, sveobuhvatni um - košnicu za koji više ne vrijede ni moralni ni građanski zakoni. Ljudi su konzumacijom interneta, a naročito društvenih mreža, počeli zanemarivati sebe u realnoj verziji te se prilagođavaju umjetno dizajniranom digitalnom modelu samih sebe, koji ih prisiljava da svu raznolikost ljudskog iskustva predstave kroz strogo ograničene ponuđene opcije."

Popularnost filma Planet majmuna posljednjih desetljeća je neupitna. Njegovu kultnom statusu doprinosi činjenica da su od 1970. do 1973. godine snimljena čak četiri nastavka, a nakon toga i dvije televizijske serije. Redatelj Tim Burton također pridonosi povećanju interesa za ponovnim gledanjem prvotne verzije. Njegova ekranizacija iz 2001. godine nastojala je preslikati original, ali bez obzira na napredak tehnologije i specijalnih efekata, nije uspio nadmašiti izvornik iz 1968. godine. Na policama Gradske knjižnice Rijeka možete pronaći Planet majmuna: postanak u kojemu je prikazana arogancija ljudske vrste u punom svjetlu. Genetskim inženjeringom nastoji se razviti inteligencija kod majmuna, pri čemu ekperimentiranje rezultira borbom za premoć između ljudi i majmuna. Posljednji film iz navedenog opusa koji je dijelom naše filmske zbirke, snimljen je 2014. godine pod nazivom Planet majmuna: revolucija u kojemu prijeti izumiranje ljudskog roda zbog smrtonosnog virusa. Skupina preživjelih ljudi očajnički pokušava pronaći izvor struje te u šumama pronalaze razvijenu zajednicu inteligentnih majmuna.

Koliko su kolektivna euforija i sveopća komercijalizacija kroz brojne verzije filma, njegove nastavke, TV serije, stripove, pa i sami predložak pridonijeli širenju ideje koje film propagira, kao i promicanju kulturološke i evolucijske svijesti, nije moguće procijeniti, ali sigurno je da pomiču granice i zagovaraju propitkivanje teorija o superiornosti ljudske vrste.

Američka zoologinja Dian Fossey radila je osamnaest godina na proučavanju gorila u Ruandi i Kongu, te se u potpunosti asimilirala s njihovim prirodnim staništem, a o svojim iskustvima napisala je i knjigu pod nazivom Gorile u magli. National Geographic angažirao je fotografa Georga Campbella, koji ju je snimao od 1968. do 1972. godine. Za boravka ondje, Fossey objavljuje rat krivolovcima, a nekolicina njih biva uhićena i osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. Ubijena je 1985. pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Izniman dokumentarac Neukroćeni život gorila, pruža vam fantastičnu mogućnost da upoznate jedinstveni odnos čovjeka i majmuna. Dokumentarni film Odiseja vrste, odvest će vas u svijet naših najranijih predaka. Priča počinje prije osam milijuna godina, što se smatra prekretnicom u diferenciranju velikog majmuna od prvih praljudi.

Jedna od društveno najangažiranijih knjiga na našim policama bez sumnje je Ishmael: pustolovina uma i duha Daniela Quinna. Kako je poznata činjenica da knjige mijenjaju živote, a posljedično i sve ono što nas okružuje, mogli bi se složiti kada bi naše police bile ispunjene većinom knjiga ovakvog i sličnog sadržaja, svijet bi sigurno postao bolje mjesto. Preko Ishmaela, Quinn preispituje povijest naše civilizacije, rasvjetljuje pretpostavke i filozofije koje su bit mnogih globalnih problema. Piščev stil i intrigantni dijalozi o razvoju planete i čovjeka zaokupljaju pažnju čitatelja i navode ga na razmišljanje. Koliko smo hrabri oduprijeti se onome što smo godinama smatrali jedinim istinitim i ući u istraživanje nečega što se stoljećima smatra nevažnim? Naći najbolja rješenja za spas planeta i udaljiti se od ustaljenih paradigmi kako bi spoznali i spasili sebe, okosnica su romana koji nas i samim podnaslovom vodi u tu pustolovinu uma i duha. Potraga za učiteljem koji drugačije gleda na stvaranje naše povijesti dovela je mladića do gorile od kojeg on dobiva novi pogled na svijet. Znanstveno-tehnološko doba kojem svjedočimo, puno je neodgovorenih pitanja, od kojih si neka postavlja i sam autor: “Ako nestane čovjek, ima li nade za gorile?“ i „Ako nestanu gorile, ima li nade za čovjeka?“.

Ukoliko još niste, za zakoračiti na Planet majmuna i pogledati taj izniman film još uvijek nije kasno. Krajnje je vrijeme da se prestanemo ponašati, figurativno rečeno našim ljudskim žargonom kao „majmuni“ jedni prema drugima i svu energiju usmjerimo na treniranje čovječnosti kako bi naša budućnost postala, ako ne bolja, svakako podnošljivija. Tri mudra majmuna japanski su kipovi koji simboliziraju načela vođenja dobrog života. Ne govori zlo, ne gledaj zlo, ne slušaj zlo, riječi su koje idu uz figuru tri majmuna od kojih jedan pokriva oči, drugi uši, a treći usta. Izreka prevedena s japanskog glasi: mizaru (ne vidim), kikazaru (ne čujem), iwazaru (ne govorim). Simbolički, za sam kraj, kao misao vodilja za naše buduće odluke i djelovanje imajmo na umu da nam tri majmuna poručuju da smo ono što mislimo, govorimo i činimo.