Nekad sam mislio da se svijet sastoji od intelektualnih pojedinaca kojima je moguće dobronamjernom logičkom intervencijom promijeniti i unaprijediti razmišljanje. Nekad sam mislio da to mogu učiniti sam nekim novinarskim tekstom, kvalitetnom polemikom „oči u oči“, prijateljskom razmjenom mailova, forumskim postovima, komentarima na Facebookovoj mreži, ponašanjem u praksi. Pokušavao sam, na mnogo različitih načina, razumijeti ono što ljudi uglavnom ne mogu shvatiti.

Smatrao sam da mogu to učiniti zbog toga što mi je spomenuto uglavnom uspijevalo u uskom krugu pametnih i mladih ljudi kojima sam se ciljano, a opet ne do kraja svjesno, okružio. Napravio sam tipičnu pogrešku i mislio da cijeli svijet funkcionira kao ti određeni ljudi. Jedan od razloga moje zamisli bila je i činjenica da mi je mnogo ljudi reklo da sam im samom svojom pojavom i ponašanjem pokazao da je u životu moguće gledati u raznim smjerovima, iako to isprva nisu mislili. Još uvijek to donekle smatram vrijednim pristupom, jer mogu nabrojati poveći broj onih koji su od tog mog pristupa imali, i još uvijek imaju, koristi. I u principu mi nije žao.

Međutim danas je drugo vrijeme. Ne bih se više toliko davao u sve te polemike. Ne bih smatrao pametnim i vrijednim pažnje svakoga tko imalo tako na prvi pogled izgleda, jer sam shvatio da je mišljenje zaista "kao šupak." Svi ga imaju i obično smrdi. Ovime ne psujem, nego samo citiram Clinta Eastwooda, molim lijepo.

Učinio sam korak dalje te shvaćam da se mišljenja uglavnom ne stvaraju polemikom, već nekim od oblika vrijednosne indoktrinacije. I ne mislim pritom samo na konzervativce i klerike, iako su oni najočitiji primjer toga. Mislim također i na liberale koji su čitav svoj svjetonazor, a ponekad i identitet, izgradili isključivo kao obranu od konzervativaca i klerika te obrambeno reagiraju na svaku njihovu provokaciju, čak i onda kad time potpuno promašuju poantu, kao i bilo koju ideju za koju bi se vrijedilo boriti. Događaj koji se zbio prošle nedjelje najbolji je mogući primjer rečenog.

Na referendumu sam podržao liberalnu struju, ne zbog toga što je pametna, nego zato što je drukčija. Drukčija je usprkos vlastitoj volji i svijesti. Da je ta struja imalo svjesna svog položaja i svojih stvarnih potencijala, nitko iz te struje ne bi izgubio ni minutu života na polemiku s drugom stranom, oko nečega što nikome, ni u jednoj varijanti, zapravo ne donosi niti posebnu korist niti štetu. Liberali nisu izgubili na postotak, nego su izgubili u onom trenutku kad su priznali "definiciju braka" kao nešto vrijedno borbe, vrijedno potrošenih riječi i kartica teksta. U tih nekoliko sumanutih tjedana nije bilo moguće nikome objasniti da se time ne treba zamarati, a razlog tomu je izlaženje takvog stava iz okvira "liberalnog načina razmišljanja" prema kojem liberalizam postoji samo zbog jedne svrhe – borbe s konzervativizmom, pa makar i oko obične riječi. Prema nekoj logici stvari, ne prepasti se baš svake konzervativne mušice znači izdati ideju. Tipičan hrvatski liberal je samim time osoba koja gubi vlastito ja, u momentu kad napusti poziciju žrtve. Zbog toga tipičan hrvatski liberal spremno zauzima tu poziciju, čak i onda kad je jedini ulog obična riječ izmišljena od strane klerikalaca, koja danas više ni njima samima nije uvijek od velike važnosti. Više puta je u javnosti uočeno da među prvacima desnice ima više razvedenih ljudi nego na konvenciji SDP-a ili Zelene stranke. Nekim čudom, iz toga nitko nije zaključio da to "ljudsko pravo" i ta "sveta tradicija" više nije bitna, ni onima koji sad i po Ustavu na nju imaju monopol. Čak ni ta činjenica našim liberalnim žrtvama nije bila dovoljna da više ne obraćaju pozornost. Nije li liberal koji mjeru svoje slobode svodi na pravo korištenja izlizane klerikalne semantike zapravo i sam konzerva?

Iz svega spomenutog shvaćam budućnost. Svijet se ne sastoji od pojedinaca širokih svjetonazora, nego od unaprijed definiranih tabora s unaprijed zadanim stavovima, vođama i rivalima. Oba tabora svoj jedini smisao vide u antagonizmu s onim drugim te su uloge počinitelja i žrtve jasno podijeljene. Svojevoljno napuštanje tog nametnutog dualizma liberalima je jednako nezamislivo kao i konzevativcima homoseksualni brak.