Kasni je noćni sat petka. Završio je novi slučaj inspektora Gentlyja, na ekranu protječe neka nova skandinavska kriminalistička serija, u lijevoj je ruci mobitel po čijem ekranu klizi palac, a oko pregledava leteću “lajnu” Twittera…  “Riposa in pace Umberto Eco. Piacere nostro.” ispisuje @romanbold. U život se mora uključiti i druga ruka. Uzima se laptop i uključuje Google. Pojmovi pretraživanja su “Umberto Eco, Death, Died”. Prvi članci pokazuju da je smrt Umberta Eca novi “internet hoax” o smrti slavne osobe. Datum tih članaka je 18. 2. 2016., a sada su krenule prve minute 20. 2. 2016.. Na Wikipediji se pojavljuje datum smrti 19. 2. 2016. Kroz par minuta datum smrti na Wikipediji nestaje. Živ je? No tvitovi “Riposa in pace” se nastavljaju. Na Wikipediji se opet vidi i datum smrti. Članak o smrti Umberta Eca stiže na stranice Corriere della Sera, Reutersa, Guardiana, BBC-a. Smrt postaje istina i stvarnost. Činjenica. Preminuo je Umberto Eco, čovjek kojemu je teorija konstruiranja i život “činjenica” bio život. I njegov kraj morao je biti jedna mala i kratka igra informacijama.  

U narednim danima o Ecu će se pisati na razne načine i iz raznih kuteva. Nije pjevač, pa ga nećemo slušati na radiju kao što smo nedavno velikog ljubitelja knjiga i čitanja Davida Bowiea na čijoj listi 100 knjiga koje obvezno moramo pročitati nije niti jedan rad ovog talijanskog autora. Pisano će ponavljati već poznate činjenice o njegovim semiološkim teorijama, analizama komunikacije, vještom pretakanju znanstvenih spoznaja u romane koju su uvijek bili nešto više od uobičajenih trilera ili krimića. Inoslav Bešker imat će možda i kakvu osobnu anegdotu. “Književna groupie” Pavle Svirac prozborit će nešto o Ecu s Čadežom uz bocu jeftinog vina i posvađat će se sa Stojkom koja ipak više voli Mirka Kovača. Preko ogromnog broja članaka samo će se preletjeti na hiperaktivnoj vremenskoj crti Facebooka i nikada ih se neće otvoriti ni pročitati. Jednako tako i ovaj….

Njegove znanstvene riječi zanimale su samo neke, strogo interesno usmjerene, ali romani mnoge… Eco je čovjek kojeg su voljeli i mediji i intelektualci, posebno kulturološke provenijencije - jedni jer je savršeno pokazivao kako se radi komunikacijski posao (“Nulti broj” čitajmo kao priručnik bilo čijeg uredničkog posla…), a drugi jer se izdizao iznad trivije i svoje likove gradio kao urednike, profesore, knjižničare (...) stavljajući im suptilno u usta, čak i kroz vic, najsloženije semiološke teorije.  

Eco pripada i autorima o kojima se puno piše, koji su mainstream, o kojima “svi sve znamo”, ali njihove knjige često ne pročitamo… Znao je to i Eco te nije slučajno upravo on razgovarao s Pierreom Bayardom o njegovoj knjizi “Kako pričati o knjigama koje nismo pročitali”. Naviknuti na Instagramovih 15 sekundi i Vine loopove neće imati živaca za gledanje razgovora dva intelektualaca.

Njegove knjige bit će sljedeće dane nešto više posuđivane, a ni inače ne miruju. Uz nadoknadu svega što nismo pročitali ili se želimo prisjetiti pažnju treba skrenuti i na “Republiku”, časopis za književnost koji se iz knjižničnih periodika ne može posuditi, ali može koristiti u čitaonicama. Godine 1988., neposredno prije nego će naš komunikacijski prostor metaforički eksplodirati društvenim reformama i sukobima, a neke prave eksplozije postati i činjenice u stvarnom životu, pod uredničkom palicom Velimira Viskovića broj za rujan i listopad Društvo književnika Hrvatske posvetilo je upravo Ecu. Morana Čale Knežević i Tonko Maroević napravili su izbor originalnih tekstova kao i suradnika koji su autora analizirali. Kao triviju recimo da je u istom broju Ivo Sanader napisao kritiku "Mediteranskog brevijara" Predraga Matvejevića pod nazivom “Mit o Mediteranu”. Svoj besplatan primjerak sigurno je dobro proučio i shvatio kakav treba biti život činjenica…  

“Model čitatelja”, “O krizi krize razuma”, “Inventura inventara”, “Balkan i stvarnost”, “Lukavi um povijesti”, “Kako da se upoznamo?”, dio su većinom kratkih i čitljivih promišljanja koja su se tada našla pred hrvatskim čitateljima, mahom pred intelektualnom zajednicom koja je čitala “Republiku”. U nekima je Eco mudar, u drugima, poučan, a u trećima duhovit. I tada posebno poučan: “Prije par mjeseci podvornici  su mi došli reći da nema toaletnog papira. Rekao sam im neka ga kupe. Sekretarica mi je rekla da raspolažemo samo fondom za materijal koji podliježe inventuri. To me navelo da primijetim kako novi toaletni papir doduše možemo unijeti u popis inventara, ali da toaletni papir, iz razloga u koje sad ne bih dublje ulazio, ima tendenciju da propada, a kada jednom propadne, nestaje s popisa inventara. Sazvao sam komisiju biologa da bih upitao kako bi se u popis inventara unio već korišteni toaletni papir. Odgovorili su mi da je to moguće, ali uz goleme ljudske žrtve.”

I zapisuje pomalo zloslutno (zloslutno iz našeg pogleda na činjenice 20. 2. 2016.):  

“Čestitam Sovjetskom Savezu na bezbrižnoj proslavi Prvog maja. Sigurno znate dosjetku o čovjeku koji zadovoljno silazi stubama i još se jednom okreće liječniku: Kako ste ono rekli doktore? Jarac? A doktor će na to: Ne, rak! Protagonist ove dosjetke edipovski nastoji sam sebi sakriti istinu.”, Lukavi um povijesti, 1986.   

“Međutim, ja vjerujem da stvarnost negdje postoji. Vjerujem, naprimjer, da je istina da se u Černobilu dogodila nesreća i da sam ja zbog toga primio dozu zračenja od koje mogu za deset godina umrijeti od raka. Na dan kad umrem ta će smrt biti stvarna, iako će biti sporno je li za to kriv Černobil, ili zračenja koja su godinama lebdjela zrakom, ili manja nesreća koja se dogodila u Njemačkoj, ili jednostavno činjenica da jedem povrće zagađeno pesticidima.” Balkan i stvarnost, 6.7.1986.

Umberto Eco preminuo je 19. 2. 2016. godine. Nakon borbe s tumorom. To je sada stvarnost.