Kao prvo - tko još nije neka zaviri u knjige U potrazi za blagostanjem i Pronađeno blagostanje Igora Dude. Secirajući razne aspekte ex-Yu svakodnevice Duda svoje analitičko-istraživačke vrhunce doživljava objašnjavajući fenomen nastanka godišnjeg odmora - možete li vjerovati da se Jugoslavene tj. Hrvate na neki način zapravo trebalo učiti godišnjem odmoru? Iznenada dodijeljeni godišnji odmor (uz njega i vikend) bili su razdoblje kada se ide na selo, gradi vikendica te u svakom slučaju još nešto dodatno radi…

Danas je sve drugačije - nitko nas odmoru ne treba učiti, a i napresušno nam je potreban s obzirom na fascinantnu stresnost i najbanalnijih poslova. Dokolica se potpuno promijenila i to nam je posebno drago s obzirom da se dobar dio nje počeo identificirati s čitanjem. Godišnji odmor je sve češće u općoj percepciji ono razdoblje godine tijekom kojega pročitamo nešto više knjiga, nadoknađujemo propušteno, lovimo konce s novim i starim hitovima, trendovima… Ne opsjedaju nas tako baš u lipnju i srpnju stotine preporuka čitanja obično pod premisom “knjige za plažu”. (Često tako razmišljam pročita li netko doista te preporuke i još važnije koliko one uistinu dosegnu svoje čitatelje). Iako je odgovor do kojega sam, u intimnim razgovorima s “Malim Ja” u glavi došao, potvrdan, nekako mi se važnijim čini vratiti unazad i onda s najbližom okolinom podijeliti što se doista pročitalo, osjetilo, saznalo....)

E sad treba biti realan - ljeto je, a uz to ovo je bilo i prevruće pa ne ispadne baš sve savršeno kao idealistički zamišljen ljetni čitateljski život u kojem pod palmom pijemo koktel od kokosa, okrećemo stranice i osluškujemo valove.
 
Ili nas ponese zabava pa mamurluk preuzme cijeli sljedeći dan, a želudac traži kisele feferone…
Ili odbijanje sunca od bijelih listova na plaži muči oči do neizdrživosti….
Ili nas ubode osa pa imamo alergijsku reakciju i jurimo do ambulante…
Ili uleti kakav dodatni posao, a treba nekako popuniti budžet za jesenske sajmove knjiga…
Kako god, dosta se toga mora poklopiti ne bi li nastao čitanjem ispunjen godišnji. Ove godine, zapravo prvi put u radnom vijeku, imao sam tu sreću pa dok ona još traje da podijelim s vama što se je pročitalo, a možda netko pronađe i nešto za sebe. Naravno, zaboravite na palmu, koktele, šum mora. Ovo je ambijent raznih soba i kreveta, klupica uz asfalt, autobusa…

Ljeto je počelo s grčkom dramom koja je ujedno bila i naša (iako mi to često tako ne osjećamo) - hoće li postojati euro, EU, na kojim temeljima… Jedna od najspornijih ličnosti cijele drame bio je grčki ministar financija Yanis Varoufakis. To je jedan od likova o kojima svi imaju neko mišljenje i stav iako se uglavnom naklapa prema površnim medijskim opservacijama te obično zanemaruje da je to akademski profesor s velikim iskustvom u korporativnoj sferi i vrhunski ekspert za teoriju igara. Globalni minotaur je knjiga u kojoj Varoufakis pokušava objasniti globalne ekonomsko-financijske procese posljednjih sedamdesetak godina ne bi li shvatili srž današnjice i poteze svih uključenih aktera. U suštini to je relativno razumljivo predočavanje složenih gospodarskih procesa, ali ipak dok počne o zatrovanim derivatima više niste sigurni jeste li na dobrom putu i razumijete li sve. Vrijedi izdržati - nakon čitanja puno toga o funkcioniranju globalne ekonomije postaje to bez uplitanja neuvjerljivih teorija zavjere i sl… Varoufakis je pisao ovu knjigu dok još nije bio ministar pa je ona otprilike bila i polazište programa s kojim je i ušao u vladu. Stječe se dojam da je i iz vlade ispao jer od knjige nije odstupio niti se ogradio.

Još prošlo ljeto preporučili smo da treba prevesti knjigu o prosvjetiteljstvu Wicked Company Philipa Blooma. Ona još čeka svoj red, ali od istoga autora prevedene su Vrtoglave godine. Bloom je pravi moderni povjesničar profesionalac - porijeklom iz Njemačke, a danas nastanjen u Los Angelesu. Jedan je od onih i s publicističkim spisateljskim darom pa povijesnu temu zna uobličiti u nešto čitljivo i kada je pred vama 700 stranica. A tema s kojom se ulovio ukoštac nije banalna ni jednostavna - izvori suvremenog svijeta detektirani u prvih 15 godina XX. stoljeća. To je tip knjiga koje izrazito volim jer je u njih upakirana povijest, povijest umjetnosti, filozofija, sociologija, čak i psihijatrija… Bloom duboko ulazi u svijet prije Prvog svjetskog rata koji je ubrzavao poput sve popularnijeg automobila i tako naglo da je ubrzo sletio u dvije duboke provalije svjetskih ratova. No kao što se kaže u najavama senzacionalističkih medija - ništa više nije bilo isto… U svakom slučaju prilično solidna knjiga, a na temelju nje nastat će i poseban PNG iako imam ozbiljnih zamjerki o kojima će vrijediti pisati.

Vjerujem da smo svi bar jednom pročitali neki krimić, a koji su njegovi principi otkrivaju Principi krimića Igora Mandića. Priznajem, na Mandića sam slab u svakom pogledu, a posebno na njegove mnogobrojne zbirke kolumni koje je pisao na sve strane. I Principi krimića su zapravo zbirka nečega što je nastajalo osamdesetih kao na tekućoj vrpci i to kao uvodnici romana izdanih u Vjesnikovoj ediciji kriminalističkih romana Tragovi. Podcjenjivanja roto kriminalistička literatura u Mandiću ima iskrenog branioca koji cijelom djelu zahvaljujući uvodnicima daje intelektualistički začin iz kojeg možemo nešto i naučiti. Također, poželite napisati svoj kriminalistički roman...

Jedna od knjiga koja je obilježila 2014. godinu je Črna mati zemla. Kristian Novak pobrao je s njom vrijedne nagrade, lijepe riječi i preporuke, a s obzirom da sam i osobno vezan uz Međimurje svi preduvjeti za dobro iskustvo su bili tu. Hm da… Dobar dio knjige je na međimurskom kajkavskom, ali opet ne toliki da bi ostalo nečitljivo govorniku. Ono što vas doista drži da se probijete i kroz dijalekt koji ne razumijete u potpunosti je neizvjesnost priče. Nije to ni emocionalno gledano laka knjiga, posebno kada se zna da sve strašne stvari koje se u njoj događaju mogu biti istinite u bilo kojoj sredini, ne samo u Međimurju.

Još jedan medijski tip na kojeg sam dosta slab je Jurica Pavičić pa kada u knjižari na sniženju naletite na njegove Vijesti iz Liliputa za samo 19,99 kuna, normalno da se odlučite na izdatak koji je jednak jeftinim japankama za plažu. A vredniji. To je zbirka tekstova iz devedesetih objavljivanih u najrazličitijim novinama i časopisima. Pavičića pratimo kao mladog elokventnog autora koji ulazi u razne pore društva i fenomena tih neobičnih godina. Svakako dobra knjiga za shvaćanje određenih procesa, ali i prepoznavanje naivnosti u koje smo lako upadali i do danas se iz njih nismo izvukli.

Drago Hedl je novinar iskusan u crnoj kronici pa mu je ulazak u svijet pisanja krimića bio prirodan. Nastala je tako Ispovjedna tajna, i to kao nastavak prvijenca Izborna šutnja. Novinar Stribor nalazi se na novom/starom zadatku potrage za spregom kriminala i politike, a iako nam je sve skupa previše i poznato u stvarnosti jedva čekamo najavljeni treći dio kada bi trebao uslijediti pravi rasplet.

John Dunning, taj neobični ljubitelj starog radija, stvorio je i jednog od upečatljivijih ljubitelja knjiga, Cliffa Janewaya, bivšeg detektiva koji postaje pasionirani antikvar prvih izdanja. Knjižarevo obećanje treći je nastavak serije, a kao i u prethodna dva, junaka pratimo u potrazi za starim knjigama i krivcima za neočekivane smrti… .

Svake godine bar jedan novi naslov o Tesli krasi izloge knjižara. Mnogi od njih nisu vrijedni previše pažnje, ali rad Bernarda Carlsona Tesla svakako jest. Napokon u rukama imamo nešto što nije skup senzacija, tračeva o Teslinom životu, nekritičko glorificiranje… Kao rijetko koji rad ovaj doista ide u tehnološko-znanstveni aspekt Teslinog rada bez želje da ga omalovaži, glorificira ili ogovara....

Svi znamo za maniju za skandinavskim krimićima pa sam i ja potegao za nečim sa sjevera, čisto da bude u trendu… Pročitan je tako Iscjelitelj, finski krimić Anti Tuomainena. Ništa spektakularno, ali korektno. Iskreno, najzanimljivija je sama premisa i ambijent radnje, a čini ga apokalipsa uzrokovana globalnim zatopljenjem. Ambijent Helsinkija je pun izbjeglica i to strašno podsjeća na nesretnu stvarnu priču o izbjeglicama ovoga ljeta. Moram primijetiti i da na ovom izdanju piše da je nagrađeno raznim lovorikama, a s obzirom da to piše na svim izdanjima skandinavskih krimića počinjem se pitati koliko tih nagrada uopće postoji...

Vrhunsko razočaranje ljeta s dozom bijesa izazvao mi je treći svezak Socijalne povijesti knjige u Hrvata Aleksandra Stipčevićeva. Čitatelj bi pomislio da je to ozbiljan znanstvenik koji gradi smisleno i ozbiljno, ali očito naši akademici imaju stalnu potrebu za svađom s poviješću i ne mogu se odmaknuti od osobnih preferencija ili trauma.. Zašto sam toliko razočaran bit će detaljno elaborirano u novom tekstu. U svakom slučaju šteta, jer ovo je luksuzno izdanje te nemamo svaki dan priliku pisati povijest naše knjige.

I za kraj prikladno jedna priča o kraju - Kraj novina, dnevnički zapisi Josipa Pavičića. Nisam neki poseban ljubitelj samog autora ili rada njegove izdavačke kuće, ali volim ulaziti u povijest domaćih medija, posebno onih nestalih, pa je ovo prvorazredan izvor. Naime, riječ je o dnevniku koji sadrži i posljednje godine Vjesnika u srijedu, fenomenalnog tjednika koji je postavljao nove standarde domaćeg novinarstva da bi potonuo izmrcvaren ondašnjim političkim interesima…

Naravno, uz sve tu su bili i stripovi s kioska, točnije Dylan Dog… Ljeto donosi prilično izdanja pa je u redu provesti godišnji odmor u borbi s nekakvim zombi duhovima.