Devetnaesti je srpanj, svibanj ili lipanj, neki od rascvjetalih mjeseci, večer je, sunce je već zašlo za koru. Kora je ili pomrčina, tako je zovemo jer na ovome dijelu to je ono što određuje noć i dan. Ona rotira. Beskrajna potomstva militantnih supervizora danonoćno grebe da opraše i neutraliziraju preostale dijelove bukoličke samosvijesti. Nisam siguran, vjerojatno je i gornji punkt već osvojen, ujutro ćemo provjeriti. Nas dvoje. Prilika da zaronimo još jednom. A možda i posljednje gluhonijemo spuštanje samo s okusima i mirisima davno oguglale gungule. Onda i nije bilo strano roniti i svraćati konstantno u bezimene vlažne labirinte gdje sumorni građani, šutljive prirode u bijelim najlonskim vrećicama pod pultovima oblika masivnih drvenih stolova opasanih gvozdenim božicama i njihovim genocidnim oblinama guraju kreaciju. I bila su to krajnje iradirajuća iskustva, bolna i prožeta životnim nektarima dok u istome trenutku milijarde olupina brodova putuje u tvom smjeru zapaliti sve preostalo.

Klijentela prije ove neutralizacije bila je svakakva, ali oni sumorni građani šutljive prirode bili su i više nego zadovoljni. Djece tada nije bilo, za njih su u vlažnim labirintima planove i nacrte izrađivali najeminentniji arhitekti tog vremena, kruži i priča da su to najveće pijanice i gluperde, ovisnici o tvarima i najveća poslastica bila im je stvoriti plač, suze koje granatiraju mikronske čestice kaki prašine i tako se filtriraju, čine izvore, izvori rijeke, a rijeke ne svojom voljom odlaze umrijeti u plitka i tamna mora. Nikada nismo saznali, nas dvoje. Sumnjam da hoćemo, jer biblioteka koja se nalazila unutar nas, nestala je olujne noći one kada je sve krenulo da se neutralizira. Postoje fragmenti razbacani po kozmosu, mahom skriveni u nebulama i unutar skrivenih centara rotacije pojedinih planema, daleko i uopće van našeg dosega, dio je sastavljen ali trajno kastriran unutar našeg sjećanja koje, znam da je apsurdno, pokušavaju povratiti. Sjećanja pokušava povratiti tim inženjera, nije nužno bojati se kako nisu predani svom poslu, samo najveći im je problem motivacija i manjak tuge i gubitak razuma kako bi razriješili taj kvar, uništili koru i pokrenuli rotaciju. Radionica im je na tajnoj lokaciji koju neutralizatori pokušavaju otkriti i koja je skrivena unutar sedam od onih milijun i kusur raspuhanih knjiga iz biblioteke. Siguran sam da su sigurni i da ih neće pronaći, jer tko će uopće išta čitati.

Nas dvoje kratili smo dane slušanjem zavijajuće kazete, presnimljene ploče nekog izvođača, album 2112 na jednoj strani. Drugu stranu rijetko kada slušamo, zapravo ni ne sjećamo se kada smo je posljednji put slušali, ne priliči atmosferi, ali čuvamo je za dan kada izađemo iz ove bezizlazne situacije. Nekoć smo, imali mnogo kazeta, sve su nestale, jedino ova trenutno postoji barem je jedina za koju mi znamo. Jednom smo i naletjeli na zdanje koje se činilo punim pogotkom, kroz prozore smo vidjeli privatnu biblioteku, hi-fi uređaj, u krug postavljene fotelje i ljude kako sjede i čitaju, slušaju i upijaju, koncentrirani. Kada smo pokucali nitko nije otvarao, nitko nije činio ništa da nas uvede unutra, to nas je isprovociralo pa smo primili kvaku i potiho ušli unutra. Naišli smo na smrad, lažnu nadu i putovanje u nepovrat. Bio je to okrugli stol, reklo bi se malih zaluđenih pijuna, ribica ili ljudi, uokolo se prostirala biblioteka propagandnih knjiga nekakve korporacije nalik na one self-help psihologije, u hi-fi uređaju bile su dvije kazete, na našu radost na polici bilo je kazeta koliko i knjiga…ali sve su bile bijele i kada smo ih pokrenuli pričale su stvari o uspjehu, ostvarenju snova i kako se izgraditi, steći prijatelje i sve ostalo. Depresivno i grozno.

Ovi ljudi kao što se može pretpostaviti bili su mrtvi, vesele facijalne ekspresije, osušenih poput suhih smokava očiju uperenih u štivo spasa, poput nekakve nastrane mrtve sekte koja adorira svetu knjigu a ista nikada nije uvedena niti u jedan katalog bilo koje knjižnice na svijetu, niti je došlo do njenog probitka u svijet izvan kruga. Zatim smo se našli unutar dugog hodnika, treperavo osvijetljenog, prljavi sag pod nogama i oko nas prastare tapete s nekakvim orijentalnim ornamentom. Nismo znali odrediti što je kraj, a što početak. Samo smo koračali naprijed, nečujnih koraka, svu buku stvarale su zujeće svjetiljke na zidovima. Ti si čovječe stao pred jedna vrata sobe i mahnito pogledavao lijevo, desno, gore, dolje, plačljiva izraza lica, zgrčenih šaka. Pitao sam te što ti je, ali kao da smo bili u vakuumu i nisam se čuo, nisam niti mogao doprijeti do tebe. Kada sam potrčao, i sam sam ostao zabezeknut pred jednom sobom čija se šesta stranica odlomila i brzo izgubila u dalekom kraju hodnika. Ne mogu razaznati, lijevom ili desnom. Rešetke su se spustile, po prugastim zidovima stotine slika koje nas prikazuju, od samih početaka, novih godina i nekakvih ljetovanja pa sve do uplakanosti toliko groteskne i manjkave da sumnje poskakuju unutar ovojnica koje su ostale van svega.

Ti imaš dlakava prsa i one su pokrivene, veo ti na glavi vijori na memla-vjetru pokidan i star…držiš sliku sebe, vršiš teror nada mnom…stojiš na stolici, s omčom oko vrata i zoveš me da ti dođem. i koliko god se trudio, ti uvijek se samoubiješ. Pa sam i odustao nakon nekog vremena, razmislio i shvatio da se netko nama poigrava, i ja ću to privesti kraju. Tvoj zadatak je večeras, u svako od postrojenja, njih deset, odnijeti po jednu stranicu kalendara slučajno ukradenog iz jedne mehaničarske radionice. Zaboravio sam ti reći da su im žene neutralizirane. Nadam se da si već uvidio važnost svog zadatka, nama ostaju dvije stranice, svakome dvije, ako ćemo kao do sada surađivati i izmjenjivati svake večeri sliku, uspjet ćemo i sam znaš. Sada idi i daj sve od sebe ne prepuštaj se čarima slika, ne otvaraj omotnice i ne pokazuj višak prilikom predaje. Sada zamisli kraj, nije li lagan i krhak, baš poput ucjene koja je stavljena na misao svega, pored ugnjetavane čistoće što se probija u vjetru plavetnih kitova, pliva…