- Idemo? - pogleda u zrcalo i potraži potvrdu u malom licu stisnutih usnica. Nos crven od suza i mraza, oči dva dugmeta izbrušenog antracita. Potonulo u nabore kaputića, s narančastom kapom natučenom do obrva, sȃmo lice niti odobrava niti se protivi, prsti jedva vire iz rukava ovijeni oko stranica sjedalice, glavica kimne, jedva primjetno, pa se trzne kada on doda gas.

Prije nego što se automobil dokotrlja do znaka STOP gdje se njihov neasfaltirani odvojak spaja s glavnom cestom, ona se nagne nad dijete, on je prati u retrovizoru, pa ga krene razodijevati, zapličući rukave kaputića u remenje sigurnosnog pojasa, tako da u jednom trenutku izgleda kao da pokušava zagrliti hobotnicu. To je, međutim,ne spriječi da obrati pažnju na cestu gdje upravo u tom trenutku naiđe Marić, susjed, u svom kombiju koji je služio kao pokretna biljna ljekarna, a s njim u kombiju i njegov sin, nezaposleni profesor povijesti, čak im stigne i mahnuti, čak se stigne namrgoditi na njega jer im on nije mahnuo, a planirao je, ali se ona namrgodila prije nego što je dospio realizirati svoj plan; zato on promijeni plan, odluči, pun nekakve ustajale žuči, jezerce je to koje se ne giba, e, sad baš neću, pa ti misli što god te...

... uzeo ljekovito bilje kao krunski dokaz postojanja Boga. Jer zašto kamilica, zašto matičnjak, zašto majčina dušica… Ili kanabis… Ne zajebavaj, dobro, eto, ako baš hoćeš ili kanabis, zašto bi bilo koja biljka sadržavala nešto što treba ljudskom tijelu? Zato što se tijekom stotina tisuća godina ljudsko tijelo prilagodilo određenim biljkama, a te biljke drugim čimbenicima u svom okolišu. Možda su razvile ljekovita svojstva da sebe obrane od svih onih mikroorganizama koji napadaju i nas. Gdje ti tu vidiš bilo kakvu potrebu za Bogom? Ali zašto… Bog ovdje jednostavno nije potreban… Dobro, jeb'o te, je l’ mogu ja nešto reć’? Ali zašto… Je l’ mogu? Zašto, recimo, kamilica želi živjeti, zašto bi se branila od bilo kakvih mikroorganizama, zašto bi... da, da, da, smij se ti, ali... da, da, samo se ti smij... dakle, kamilica... dobro, prekini se više smijati, ceriš se tu, boga ti, k'o neki... zašto kamilica uopće želi živjeti? A? 'Aj ti meni to objasni, i ako želi živjeti, koju joj razliku predstavlja ako živi tri tjedna, ili tri dana? Kako... Zato što je svjesna Boga, zar ne? A zašto, jeb'o te, ne, zašto ne? Zašto bi inače živjela? Ništa na ovom svijetu nije samo od sebe, ni ti se nisi sam od sebe rodio, nego sam se ja, da prostiš, ispustio u tvoju mater, pokoj joj duši, kao što se i moj otac ispustio u moju mater i tako dalje, i tako dalje, sve do početka svijeta... Kada se Bog ispustio u našu mater... Ih, što ga sereš, al' dobro, na određeni način se može to i tako reći, hoću reći, ništa na ovom svijetu nije samo od...

... ne bi na put – ovo bude izgovoreno toliko tiho da ne zvuči kao ultimatum, ali dovoljno glasno da bi moglo polučiti nekakvu reakciju.

            No reakcija izostane. Ni od njega, ni od nje ni riječi. Najgore su te izostale reakcije, dijete je već dovoljno odraslo da zna to, da je sposobno prepoznati težinu tišine. Tišina je teška, masivna, glomazna. Teža od težine možda je tek jedino...

- Gle, što je to nacrtano na onom reklamnom panou? Što je to, ha?

... digresija.

Dijete nevoljko proviri preko ruba ovratnika da odmjeri pano koji je odmah zatim ostao za njima.

            - Slon. 

... da nema kruha od toga, ali od čega danas uopće i ima? Od kruha? Od kruha kruha?

- Pizda ti! – u zadnji tren cimne upravljač ulijevo, ali ne propusti dlanom raspaliti po sireni. Sijeda glava koja se nazirala kroz otvoren prozor crnog mercedesa nije se ni pomaknula; lice, mlohavo, bezizražajno, gleda, bleji, tko si ti?

A tko si ti? Ti si rata kredita, ti si račun za struju i vodu i grijanje, internet, telefon i mobitel, ti si naknada za slivne vode, ti si odvoz smeća. Koliko god ih u glavi premetao, ti si onaj račun ili dva koje redovito zaboravljaš zbog čega ukupan trošak koji predstavljaš nikada nije točan ni konačan. A onda se pokvariš, jedan dio tebe otkaže, pregori, padne i razbije se i trošak raste. Ti si onaj beskućnik koji je odlučio u deset godina prikupiti milijun dolara tražeći od svakog prolaznika po dolar. Na raspolaganju ti je tri tisuće šesto pedest dana. Ovisno o tome koliko spavaš, na raspolaganju ti je pedestosam tisuća i četiri stotine sati, ili nešto preko tri i pol milijuna minuta. Dakle, svake tri i pol minute moraš naići na nekoga tko će ti dati dolar. Jeb'o te dolar! Milijun kuna bio bi sasvim pristojan pothvat. Poseban ti je izazov kako sročiti svoj zahtjev. Treba li to biti zahtjev ili molba? Ako je predug, gubiš dragocjeno vrijeme; ako je prekoncizan, gubiš naklonost potencijalnog dobročinitelja. Ali tvoj problem nije isključivo formalne prirode: ljudi ne žele znati da im milijuni cure kroz prste. Ako si iskren i svakome od njih pristupiš s pričom o milijunu koji pokušavaš prikupiti, sva je prilika da će ti odbiti dati taj svoj jedan usrani dolar ne bi li te omeli u tvom naumu. Recimo da je prosječni očekivani životni vijek prosječnog dobročinitelja osamdeset godina. Od tih osamdeset godina, u prosjeku je šezdeset godina u prilici dati dolar bilo kojem nasumičnom beskućniku koji ga zaustavi na ulici. Ako dobročinitelj živi u većem gradu, koristi javni prijevoz i hoda barem dvije stotine metara, svaki dan ima barem pet prilika razmotriti želi li ovome ili onome beskućniku dati dolar, kunu, lev. Šezdeset godina je dvadeset i jedna tisuća i devet stotina dana. To je skoro stodeset tisuća prilika da se daruje dolar. I jednako toliko prilika da se uštedi dolar. Eto, dakle, gdje je tvoj milijun: čuva ga deset škrtaca!

Gle, onog guzonju kako u rikverc isparkirava iz svoje velebne garaže. Sve komotno i natenane, cijeli bi svijet trebao stati da ga propusti. E, nećeš majci. On doda gas i još jednom zatrubi.

A ti? Tko si ti? Najzanimljivija stvar u vezi s tobom je što ti se zaručnica zove Fani Dolar. To je zgodan detalj da se spomene kada se bratimiš s nekim preko kavice ili čašice, pod uvjetom da sugovornik raspolaže rudimentarnim znanjem engleskog. Pod uvjetom da Fani nije s vama. Je, je, hihihi, to joj je pravo ime... Oči ti se toliko cakle da se sugovornik ubrzo pita koji je uopće razlog da se želiš vjenčati s nesretnicom. Kužiš? Fani Dolar! Hahaha... sm-smiješni... hahahahaha... Koji je razlog da se jadnica želi vjenčati s tobom? Hahaha... Kažeš im da joj je to jedini način da pobjegne od svog prezimena. Jer ti se prezivaš Krleža i svatko odmah prizna da je to nenadjebivo prezime. Ne znaš tko ga se više boji, oni koji su ga čitali ili oni koji nisu. Jebemti, to je bio čovjek, to je bio pisac – zamisli, izazivati strahopoštovanje kod onih koji nikada nisu otvorili nijednu tvoju knjigu. Jedina mana tvog prezimena leži u tome što ti neizostavno moraš pročitati sve što je on napisao. U rijetkim trenucima, samo ponekad, popustiš i poželiš da imaš neko normalnije prezime. Jer niste čak ni rod. Ali ti tegliš nešto od njegove monumentalnosti. Nekakav veliki, brončani, grgurninski palac. Ili ušnu resicu, oblu, tustu, poput Budine. Teret je to pod kojim koljena klecaju kada se nađeš pred nekim krležologom. Imaš osjećaj da će isti tren, kada im se predstaviš, iz unutrašnjeg džepa sakoa izvaditi skalpel i zarezati u te kao u nasukanu ulješuru. Zato započinješ razgovor samo s osobama koje imaju primjetne fleke na odjeći. Izbjegavaš čitanja, promocije knjiga, tribine – nije baš da ti to predstavlja naročit teret, konačno, koliko truda zahtijeva neodlazak na predstavljanje novog kola Stoljeća hrvatske književnosti. Ali, svejedno, izvjestan strah postoji, postoji nekakva teleća bojazan koja te preusmjerava u radničke birceve, mahom uz glavne prometnice. Najsigurnija su mjesta pred kojima je parkiran kamionet s dva reda sjedala natovaren mješalicom za beton. Još ako je drevni, plavi tamić. Kada ga ugledaš, trnci uzbuđenja uspnu ti se uz kralježnicu. Ono je mravinjak, a ti si naoružan pištoljem na vodu. Ili bakinim povećalom. Potrebno je strpljenje koje samo umnaža očekivani užitak: najprije se elegantno poput pliskavice ubaciš u razgovor – Dobro si mu rekao, pizda mu materina, ako ima za bakrene oluke onda ima i za dva kubika šljunka!; zatim ga preuzmeš – ... i onda kažem ja njemu, koji kurac nisi predvidio bolju izolaciju, za pet godina kada ti fasada počne otpadati meni ćeš jebati mater, a lijepo sam ti rekao...; nedugo potom počne grlena razmjena osobnih detalja, dna praznih čaša lupaju o drvo šanka kao sudački maljevi – Stari mi je iz okolice Varaždina, a stara je, o' tamo – pa mahneš rukom... 

... samo pojačava dojam da nemam vremena. Konjica juriša na moj vrat i sad će se, na, strovaliti na mene, i podivljala će me kopita, ne, neće me preskočiti, možda prvi, ali drugi i treći red me sigurno gaze, gnječe, čereče. Obrušavaju se i koplja sa zatrovanim šiljcima, umočenim u otrovnu tekućinu od koje je smrt spora, u grčevima, u neutješnoj usamljenosti. A toliko toga treba još napraviti. Pograbljati lišće da može nicati mlada trava, oprati suđe, i zašto mi ono nemamo perilicu posuđa? Ah, da, jer smo ekološki svjesni pa štedimo vodu, ili nam je kuhinja premala pa ništa više u nju ne stane? Rublje treba u sušilicu, čeka još od jučer, samo da se nije usmrdilo. Najgore je misliti, složiti u glavi tablicu s popisom svih zadataka u danu, i gotova sam, smrznula se kao zastarjeli hardware na kojeg su nakalemili novi software, previše podataka u premalo memorije. Glava se puni ugljičnim monoksidom i implodirat će u papreno zrno panike pa kroz lijevu bjeloočnicu van, a onda će dotrčati dijete i reći: Mama, igraj se sa mnom! A ja ću se opravdavati, da ne stižem, da mi pomogne. Zašto vičeš, mama? Ne vičem. Nisam ja mama koja viče. Samo dižem glas da me čuješ. Predobro čujem. Dijete pokriva uši ručicama kao školjke čiju bi sedefastu nježnost neka opaka škrapa mogla razderati, zguliti, upropastiti. Treba odgovoriti na emailove, koji se kote kao glodavci, a da ih nema, onda bi plakala da te nitko ne treba, naravno, da, 'ej, ti, javi se ti na telefon. Razgovaram na mobitel, imamo dvije poruke, ti se javi. Ma, nek' nazovu kasnije. Možda je banka, za ono što smo tražili. Ghhh. Pa onda on buši, svrdla, lijepi, tata-mata, majstor za sve, kako li smo se fino podijelili, tko će skočiti do mesnice?

Ne, stvarno, kao da tisuće patuljaka svojim debelim malim nožicama pleše po mojim plućima i igra lastik među rebrima, pa ugnjavi trbuh kao plastelin i umijesi šahovske figure od masnog tkiva. Kao da sam šetlandski poni u cirkusu, čššš, pucne bič i znam da moram poskočiti, brže, brže, inače će po sapima, po vratu, razderati kožu, zasjeći. Kao vozač bolida kojemu je stao motor, a svi zuje mimo njega, ekipa koja treba pogledati što je s njim na suprotnom je kraju piste, nedostižna pomoć.

Pa mi ti, povrh svega, povrh te nakaradne vožnje na raspomamljenoj balerini, škripave klimave sjedalice klate se na vjetru kao poderane gaćice na crvene točkice, dođeš s viješću da ti je pauk pokupio auto, naš auto, ne tvoj auto, opravdavaš se da su nehumani, da si zakasnio samo deset minuta, da su mogli vidjeti dječju sjedalicu, mogli su se smilovati, ti, oni, ljudi-pauci, otrovni, koji samo rade svoj posao, kako si i sȃm rekao. Koliko? Petsto kuna. Sramota. Pa i je, sramota je. Tvoja, naravno. Moja, naravno. Nema dovoljno parkirnih mjesta u centru grada. Trebali bi gradski oci... Nemam vremena za opravdanja. Nismo toliko bogati da možemo kršiti zakon, treba oprati pod i zvati električara, parlafon ne radi, ah, da, zaboravio sam, terase treba očistiti, maknuti onu kramu s njih, proljeće će, imam valjda pravo sjesti malo na sunce na vlastitoj terasi ili ću se morati naguravati s tvojim biciklom i ispuhanim kobasicama zakrpanih guma. Nauči dijete da posprema svoje igračke. Nauči ga ti! Ja to radim, a ti samo kupiš za njim. Nekad je tako brže. U trenutku je brže, ali na duže staze? U trenu je na fakultetu, a mi mu još uvijek peremo gaće. Bljuje mi se od tvojih stereotipa. Tako si gruba i vulgarna, koristiš nasilan rječnik, to je nasilje, nasilje nad bračnim drugom!

Španjolski kralj i kraljica ne spavaju zajedno tridest i pet godina. I to je kao vijest? Kako nam je krenulo, na dobrom smo putu da ih dostignemo. Spavati? Kakvo spavanje, treba raditi, raditi, raditi, dok ne umremo isplaženih jezika i zgrčenog srčanog mišića baš usred lakiranja škura, guši lak, sapinje, oduzima pravo na kisik i misao. Tijelo umrtvljeno mehaničkim potezima gore, dolje, nanesi, pazi da ne kapne, pritisni, 'op, izvuci, ne puštaj dlake, ne mrljaj, drži se crte, druga ruka, jače, treća, nema prestanka, nema pauze, vrti ti se u glavi? Promijeni glavu, samo tjeraj dalje, bit će ručak, netko će ga već napraviti: Dijete će skuhati juhicu za mamicu i taticu, a onda ih ututkati u postelju, zajedno, da hrču jedno uz drugo, tko će jače, bolje, otvorenih ustiju i začepljenih nozdrva; tridest i pet godina i još koju, dijete će čitati priče i rasti i biti odgovorno za to pospano, vječno umorno i sebiprigovarajuće roditeljstvo, u stvari razmaženo, na roditeljstvo nenaviklo roditeljstvo, pokazati im vlastitim primjerom što je stoicizam i samosvijest i predanost i požrtvovnost, bez gubljenja živaca i stalnog upozoravanja, bez prijetnji kažiprstom. Dijete će rasti, samo od sebe, samoniklo, zdravo, u suradnji s prirodom, mama i tata neće smetati, samo će možda u san doletjeti kakav znak, djetetova telepatija, sve je u redu, hrčite dalje, mili ljudi, ja rastem i napredujem, sve je pod kontrolom, i vi ste pod kontrolom, konačno mirni, spokojni, opušteni, bez obveza koje guše, koje vam ne daju misliti, sanjati, željeti, biti slobodni.

Čak i u snu, ta je sloboda precijenjena.

Kad smo bili dvoje, samo nas dvoje, bili smo slobodni, ali je tada sloboda imala težinu izoliranosti, gotovo pa usamljenosti; zagrljeni, bili smo odvojeni od ostatka svijeta. Da, to smo i htjeli, ali ponekad smo se željeli pred nekim raspričati, u lice mu sasuti što smo otkrili, pohvaliti se svojim rogobornim umišljenim zajedničkim egom, mi-egom, naći prijatelja kojega bi milovali po obrazima i razgovarali s njim satima, danima. Ali kad smo postali nas troje, nastala je panika. Sloboda kao da se sakrila, utekla, zakračunala se u podrum, šupu, smočnicu, u ormar i ostavila nas same. U troje.

Kao onda kad smo potpuno zdravu bebu odveli na hitnu. Bolnička zgrada stvorila se pred nama u našoj redovnoj šetnji, i kad se već stvorila, možda je to bio nekakav znak upozorenja, da treba nešto poduzeti, učiniti, sada kad smo odgovorni roditelji, i odveli na hitnu dijete – jer je preduboko spavalo. A vani je bila zima i beba je zaspala na tatinim prsima umotana u svoju i njegovu debelu bundu, pa smo je bockali da se probudi, ali je tako duboko spavala da smo se preplašili. Na hitnoj su nam dali da ispunjavamo hrpu papira, dijete je trebalo svući, a mladi tata je pukao, počeo plakati da ne znamo što radimo, a dijete se probudilo, i nije plakalo dijete, samo tata; dijete je gledalo dugmadima od očiju u one strane ljude, stare i mlade, gripozne i usrane, psihotične i katatonične, i to joj je valjda bilo zanimljivo, toj našoj slatkoj maloj zdravoj bebi, da nije niti trepnula, ni sisati htjela nije, samo je gledala u žarka bolnička svjetla dok smo se nas dvoje rasipali kao kipovi od soli i pepela, klizali i padali jedno preko razlomljene hrpe drugoga, razmrvljene hrpe, rasute.

Nismo znali biti troje. Došlo je to kao šok. Imamo puno tajni o nas troje koje čuvamo nas dvoje, posramljeni, prenuti, ranjeni. Nije bilo nikoga tko bi bio mama i tata umjesto nas na način na koji nam je trebalo da bude. Buđenje iz stanja bezbrižnosti, ili bar kontrolirane brižnosti, bilo je naglo, strahovi su došli čim su popustili trudnički hormoni. Bdijenje nad krevetićem, drame oko mlijeka, ima li ga, nema li, drmusam te svoje cice i molim ih, molim, preklinjem da obavljaju što trebaju obaviti jer sama ne znam, moje tijelo i naše dijete dogovaraju se i usklađuju mimo mene, glavu bih najradije ovjesila o šarenog zmaja i pustila u nebesa, da me ne koči, da ne prijeti paranoidnim mislima što izjedaju i ne daju ni mira ni spokoja. Hoću li imati dovoljno mlijeka? Hoće li dijete preživjeti tako, ovisno samo o meni? Mogu li ja to? Kako, kad ništa ne znam, ništa ne razumijem, tek se pouzdajem u te dvije svoje bolne dojke da bubre i opuštaju, otpuštaju baš kako i koliko treba, Bože moj, gdje li si, smrvi tu mrcvareću pošast od briga i ludovanja i usredotoči me na mir.

Ima stvari o nas troje koje znamo samo nas dvoje. Zakračunane, duboko, koje ne damo da isplivaju, osim možda kad se napijemo za kakvu ljubavnu godišnjicu, tada stvaranje novoga života ne izgleda tako strašno, dramatično, a mi ne ispadamo takvi nesposobnjakovići, nego tek smotani razmaženci s pijanim razdraganim uspomenama, na žućkaste pjenušave balončiće.

Toliko posla u danu. Čaše, čaše sam zaboravila oprati. Kišem od prašine. Ništa ne stižem. Mama, dođi se igrati!

Kad bih bar znala kako. Zaigrati se bez osjećaja težine, bez naprezanja. Kad bih se bar mogla prepustiti igri da me ispuni, ne zamori, kad bi se mogla unijeti u nju, kao da sam ti drug, dijete, drugo dijete, a ne roditelj, na vječnoj pokretnoj traci, spremi, počisti, pripremi, pristavi, otvori, operi, zatvori, zaključaj, otključaj, rasvijetli, zamrači, skrati, produži, zapamti da moramo još... nismo napravili još... pometi, pokupi, zalijepi, odlijepi, spoji, razdvoji, poklopi, otklopi, zapeci, sprži, ne prigovaraj, dobro... slavina kaplje, mozak će mi izvrtati, žarulja treperi, sjedni, daj, odgledat ćemo ovaj film do kraja, misliš, ti ćeš ga odgledati? Za tebe ću ga odgledati. Sebičnjak, ja ću ga za tebe odgledati. 'Ajde, ti ustani s kauča, 'ajde ti...

- Crveni auto!

- Gdje? Gdje? O, eno ga, bravo! Tri jedan za tebe – očevo je oduševljenje do te mjere hinjeno da joj je očito da misli kako su prerano pribjegli ovoj igri. Najbolji se rezultati mahom postižu na dvjestotom kilometru otvorene autoceste.

- 'Si vidila, mama, 'si vidila? Crveni auto, tri jedan za mene.