Tada je Ines imala sedam godina.

Na kuhinjskom stolu, na dasci za rezanje mesa, ležala je velika mrtva riba. Crvena škarpina. Pogleda usmjerena prema njoj, gledajući je poluotvorenim očima. Bistrim i otužnim.

Majka je navukla plastične rukavice i uzela veliki kuhinjski nož u ruke. Uhvatila je ribu za čvrsto tijelo s namjerom da joj odrubi glavu.
Ines je zapravo bilo žao te velike ribe. Mogla je još živjeti da se nije uhvatila u mrežu. Ovako , završiti će u njihovim želudcima. "Nemoj!" htjela je viknuti. Bilo je prekasno. Vrijeme je isteklo. Za ribu, naravno.

Pogledom je odlutala prema prozoru. Čuo se šum tekuće vode i struganje ljuski. "Ne bih htjela biti poput one ribe. Nikada!" pomislila je.

* * *

Sada je šest ujutro i Ines ima dvadeset godina. Stoji na jednoj od ljubljanskih autobusnih stanica u Savskom naselju. Čeka bus za Šišku. Ljeto je. Sunce je tek izašlo. Ljubi je cijelu. Toplim, žutim poljupcima. Možda ima nade da se zagrije. Hladno joj je. "Kada će više taj jebeni bus?", upita se. Treba svratiti do kuće i istuširati se prije polaska na posao. Ovakva se tamo ne može pojaviti. Mora popiti kavu. Obavezno. Mamurluk je nemilosrdan.
Sinoć su se Markus i ona opet dobro "urokali". Najprije trava. Zatim jeftino crno vino. Seks. Lagani orgazam. Za kraj, šut horsa. I napokon božanstveni zagrljaj svijeta, gdje je "sve po mom".

Bus se konačno dokotrljao. Napunjen putnicima. Nepoznatim ljudima. Poput srdela u limenoj konzervi. Da, tako joj se učinilo. Baš tako. Dok je stajala, držeći se za rukohvat, primijetila je poglede. Poglede osude. Sažaljenja. Prezira. Nije marila za njih. Znala je za svoj izgled. Izgled koji je sve više odavao lik onoga u što se pretvarala. Polako i kako se činilo, sigurno.

Kuća je bila prazna. Uvijek je bila prazna. I hladna. Podsjećala je na lijepo uređenu grobnicu. Starci su vjerojatno već krenuli na posao. Ili možda na službeni put. Tko zna? Zapravo, više je nije zanimalo što, gdje, kada, zašto? Hrpa suvišnih pitanja u nizu. Svi kao da žive u svome svijetu, na svome planetu. Otkad zna za sebe, sama je. Sve je tako hladno. Ovaj svijet. Majka. Otac. To je tako teško. Da, teško je to. Polako, kako su godine prolazile navikla se. Kao da je nestala volja za sve što ju je okruživalo. Osim za Markusa i drogu.

Dok je pustila mlaz hladne vode po svom mršavom, ali čvrstom tijelu, na trenutak osjetila je olakšanje. Slično onom sinoćnjem. Onom osjećaju, koje ti može pružiti hors, dok kruži nepoznatim putovima krvnih žila. Dok te zarobljava u svom sotonskom zagrljaju. Dok te ljubi svojim paklenim poljupcem. Jebeš orgazam! Taj pakleni poljubac, to je ono pravo. Vrhunac, vrhunaca, zaborav svih zaborava. Da, taj pakleni poljubac u strastvenom zagrljaju droge.

Potražila je u ormaru odjeću prikladno za posao. Pogled na vlastito lice nije joj davao nadu. Plave oči utonule su u obraze, ukrašene velikim tamnim podočnjacima. Veo sivila prekrilo joj je kožu. Posegnula je za puderom. Pa rumenilom. I tako redom. "Jebeš sve!", zasiktala je na kraju nezadovoljna svojom likovnom umjetnošću. Na brzinu je srknula nekoliko gutljaja kave. I odjurila prema vratima.
Zakasnila je na posao. Umjesto pozdrava, dočekalo ju je muk i namrgođeni obrazi kolega. "Koje face!" pomislila je dok je sjedala za crtaći stol. Dok je vadila pribor, primijetila je kako joj se tresu ruke. "Sranje!", šapnula je sama sebi. Iz hrpe papira, izvukla je krojeve male crne haljine, čiju je kreaciju trebala završiti još prošlu sedmicu. Cijelu prošlu sedmicu nije radila niti se ikome javila. Kada dođe šef, bit će svašta. Osjećala je to. Tu napetost, pomiješanu sa česticama prašine u zraku.

Nekako se uspjela pribrati i započeti sa skiciranjem popravaka te male crne haljine.

- Ines, molim te dođi! - trgnuo ju je šefov ozbiljan glas, upravo kada se uspjela nekako utopiti u posao.

Bezvoljno se digla krenuvši prema šefovom uredu.

- Sjedni. - rekao je najozbiljnije što je mogao.

Sjela je.

- Hoćeš li mi, molim te objasniti gdje si bila prošlu sedmicu? Bio bi red da si se javila, a ne samo tako nestala, bez objašnjenja. Kakvo je to ponašanje?
- Bila sam bolesna. Pišite mi godišnji - suho je izustila, pogledom usmjerenim prema podu.

Među zidove se poput paukove mreže uvukla tišina. Tu i tamo prekinuta zvonjavom telefona iz susjednih ureda.

- Nemam riječi. Da se tako nešto više nije ponovilo. Uhvati se posla. Inače, možeš uzeti knjižicu i pozdraviti se sa nama - napokon je rekao strogo.

Kimnula je glavom i krenula prema vratima. Odjednom ju je zalio mrtvački znoj. Trčeći je krenula niz hodnik, prema wc-u. Ispovraćala je dušu i tijelo.
Nakon posla uputila se prema Markusovom stanu. Bolje, do rupe u kojoj je živio. Vrata su bila otključana. Markus je spavao poput malog djeteta na velikom derutnom kauču u dnevnom boravku. Sjela je u fotelju nasuprot njega. Osjećala se ispijeno.
Zatvorila je oči i duboko udahnula.

Prisjetila se večeri, od prije dva mjeseca kada su se upoznali. Zapravo, znali su se iz viđenja iz osnovne škole, ali nikada prije se nisu družili. To je veće krenula s prijateljicom u noćni klub i tamo nabasala na njega i njegovo društvo. Napila se. Završili su u krevetu.
Nije bio baš tip muškarca kojeg bi zauvijek voljela imati pokraj sebe. Ali… U krevetu je bio poput divljeg neobuzdanog konja. I bio je pun droge. A ona je voljela eksperimentirati. Da, vjerojatno je bio doticaj s drogom presudan u odluci da se nastaviti viđati s njime. Savršen put da uđe u taj svijet koji je potajno željela upoznati. Svijet zaborava. Svijet koji nemilosrdno vuče prema dnu. Svijet koji pruža trenutno zadovoljstvo. Da, toga je bila u potpunosti svjesna.

Razmišljajući tako, predala se smirujućim putovima sna.

Probudivši se ugledala je Markusa, Jana i Megi, sjedeće na podu, u žustroj raspravi. Zijevnula je i osjetila kako joj krči u crijevima.

- Ines, u kurcu smo. Nemamo se čime ušlagirati. Markus je u bedu. Imaš li što kinte u sebe? - upitao ju je nervozno Jan.

Markus je spustio pogled. Njegovo je čelo bilo ukrašeno kapljicama znoja. Megi je šuteći, gledala u bezdan.

- Imam nešto, ali sumnjam da je dovoljno za šut - rekla je pospano. - Ima li što za jesti? - nastavila je.
- Jebeš jelo, vidiš da sam u kurcu! - zastenjao je Markus. - A i vama će se to dogodit ako ne…

Ines je zavirila u novčanik. Razočarano je izvukla 10 eura.

- Što ćemo? - upitala je.

Svi su šutjeli, osim velike muhe govnjare koja je zujala između njih.

- Jebat' ga. Netko od nas će morati do ljekarne. S obzirom da je Markus u kurcu, a Megi i ja smo već bili nekoliko puta prije, mislim da je red na tebi, Ines. - zaključio je Jan.

Ines se trgnula.

- Ja? Pa kako ću sama? Nikada do sada nisam tako nešto radila!
- Morat' ćeš. Jebi ga. Pa nećemo uvijek mi nabavljat' robu. Tražit ćeš nešto protiv bolova, najbolje obični andol. Poslije ćemo ga zdrobit i prokuhat na žlicu - bio je odlučan Jan.
- Drek. Dobro, ići ću - rekla je Ines znajući da se neće moći izvući. Markus je sve jače i glasnije stenjao. Da je bar imala više novaca, sve bi se lako riješilo. Bojala se, ali nije se htjela pred njima osramotiti. Stoga je krenula.

Prije nego što je ušla u apoteku na Bavarskom dvoru, obišla ih je nekolicinu. U svima je bila gužva. A ona je tražila neku u kojoj trenutno nema nikoga. Nije željela čekati, željela je što prije obaviti neugodnu zadaću.

- Dobar dan - rekla je najmirnijim i najbezbrižnijim glasom kojega je smogla, starijoj apotekarici iza pulta.

Žena ju je pomno izmjerila ispod svojih zlatnih naočala.

- Izvolite? - upitala ju je.
- Mogu li dobiti dva paketića andola, molim vas? - mlako je izustila gledajući kroz apotekaricu, sad već nervozna, nesvjesno podignuvši desni rukav majice. Tragovi uboda igle već su bili više nego vidljivi.

Žena ju je ponovo oštro odmjerila. Potom se nasmiješila i ljubazno pitala:

- Zašto vam trebaju dva paketića? Je li to za glavobolju?
- Da, da… Jako me boli glava… - promrmljala je Ines i osjetila kako se odjednom počela tresti.
- Dobro. Pričekajte malo, molim vas - rekla je apotekarica i nestala iza polica.

Ines je tek sada primijetila podignuti rukav svoje pamučne majice. Uhvatila ju je panika.

Iza polica odjednom se začulo nekakvo komešanje. Iznenada se s suprotne strane pulta pojavila druga, mlađa apotekarica. Brzim pokretom posegnula je za snopom ključeva koji su ležali na pultu.

Ines je u trenutku instinktivno sinulo u glavi: "Bježi!" U isto vrijeme obje su potrčale prema vratima apoteke. Ines je bila brža. Uhvativši kvaku, izletjela je na ulicu. Iza sebe je čula kako ona druga apotekarica viče na sav glas:

- Uhvatite onu djevojku! Uhvatite narkomanku!

Nije gledala kuda ide, nije trčala, Ines je letjela. Osjeti paniku, pomiješanu sa strahom kakav još do sada nije bila osjetila, odzvanjalo joj je u glavi: "Ako me uhvate, najebala sam!" Već se vidjela kako je vode dvojica policajaca sa lisicama oko zapešća. Trčala je do iznemoglosti, uletjevši u haustor velike stambene zgrade koja joj se našla na putu. Srušila se na pod. Čula je još samo divlje otkucaje svoga srca. Zatim ju je zagrnula tama.
Jan je ljutito psovao, Megi plakala a Markus se znojio u groznici kada je neodlučno ušetala u stan. Mrak se bio već odavno spustio na zemlju, rađajući novu noć.

- I? Gdje si ti dosada? Jesi li donijela što? - izderao se grozničavo Jan kada je sjela na kauč. Bila je uplakana i na smrt umorna.
- Skoro su me uhvatili. Pobjegla sam u zadnji tren… - počela je.

Jan je zastao ispred nje. Svom silom šake udario ju je u obraz. Osjetila je kako joj iz nosa curi krv.

- Nesposobna glupača! - vikao je Jan na sav glas. Megi je i dalje šutjela, a Markus se izvijao u bolovima.
- Ti si najobičnija nesposobna, kuja! Znao sam to! Marš vani! Gubi se! - luđački je povikao i zgrabio je za rame. Vratne žile su mu iskočile od vikanja.

Megi je počela glasno jecati.

Povukao ju je prema ulaznim vratima i izbacio na hodnik. Zalupio je vratima. Potom se čulo razbijanje stakla. Čula je kako Megi histerično vrišti. Ines se digla, obrisala rukom krv i krenula niz stepenice. Vani ju je tješila mirna, topla ljetna noć.

Dok je ogledala okrvavljeno lice ispred ogledala, odjednom se sjetila one mrtve ribe kojoj je jednom davno majka odrubila glavu. Njezinih bistrih, otužnih očiju. Njezinog mrtvog, čvrstog tijela. Bila je slomljena. Večerašnja kap prelila je već ionako punu čašu. Mogla bi ubrzo završiti, poput one crvene škarpine, ležeći na obdukcijskom stolu. Iznad nje bi stajao patolog. Sa bijelim plastičnim rukavicama na rukama spremajući se da skalpelom zareže u njezino čvrsto meso. Kada bi završio, skinuo bi rukavice zamrljane krvlju. U hodniku bi čekala majka.

- Žao mi je. Kćer vam se predozirala - rekao bi suosjećajno.

Ona ne bi čak ni zaplakala. Odmjerila bi ga svojim hladnim zelenim očima. Šutke bi kimnula i nestala labirintom bolničkog hodnika.

Odjednom je osjetila kako je trese groznica i kako je boli svaka koščica iscrpljenog tijela. Prvi puta uhvatila ju je blaga ovisnička kriza.
Desetak dana kasnije, Nives je stajala na glavnom ljubljanskom kolodvoru. Jutro je bilo prohladno. Osjetilo se da se ljeto primiče kraju. Bus koji je čekala uskoro je trebao stići. Zapalivši cigaretu prisjetila se zadnjih nekoliko dana.

Nazvala je tetu Kseniju koja živi u Albaniji. U Tirani. Zamolila ju je da neko vrijeme provede kod nje i njezine obitelji. Nije joj trebala puno objašnjavati. Teta to nije ni tražila. Njezinu je želju objeručke prihvatila.

- Pomoći ćeš nam u krojačkom salonu, ako budeš željela! - rekla je oduševljeno.

I Nives se to učinilo dobrom idejom. Zatim je napisala molbu za sporazumi prekid radnog odnosa. Nisu joj pravili problema. Sve je bilo gotovo za dan, dva. Markus ju je u nekoliko navrata pokušavao kontaktirati mobitelom. Nije mu se javljala. Na kraju je odlučila promijeniti broj.

Ostali su još samo starci. Ali njih ionako nije bilo briga. Oni su imali većih problema. Novac. Utrka za novcem. Otac je samo ogorčeno prokomentirao:

- Albanija? Teta Ksenija? Mora da si poludjela, što ćeš ti tamo?

Majka se hladno nadovezala:

- Ma pusti je, Nino. Odrasla je. Neka radi što hoće!

Stigao je bus avionske kompanije. Povukla je zadnji dim i drhtavim rukama zgnječila opušak. Osjećajući da gnječi i prošlost. S poda je podigla putnu torbu i predala je vozaču. Ušla je u polupraznu kabinu. Na sjedalu se udobno namjestila. Za nekoliko sati stići će avionom u Tiranu. Na aerodromu Majka Tereza čekati će je teta Ksenija. Sa svojim albanskim mužem, Besartom.

Autobus je krenuo prema Brniku. Pogledom je grlila ulice svog rodnog grada. Vozač je upalio radio. Svirala je Baretova pjesma Put ka' sreći. Ljubljana je polako nestajala prekrivena gustom, bijelom koprenom. Bila je to prva ovogodišnja jesenska magla.