Rutina ga je smirivala i pružala iluzorni osjećaj kontrole. Bila je nadasve jednostavna, premda je nerijetko imao dojam da se upravo u toj jednostavnosti skrivaju najveći izazovi. Kao, primjerice, ustati iz kreveta. Bolje rečeno, pronaći razlog zbog kojega bi valjalo ustati iz kreveta. Ovu naizgled banalnu aktivnost pratile su druge toliko stopljene s njegovom osobom da je bio uvjeren da ustvari uživa u njima. Umivanje i pranje zubiju, oblačenje odjeće koju je prethodnu večer pripremio, kuhanje i ispijanje kave u koju je stavljao taman onoliko mlijeka koliko je bilo potrebno da ublaži gorčinu. Dnevne je novosti već duže vrijeme izbjegavao, okarakteriziravši ih kao „svakodnevnu dozu otrova“. Zbog toga je njegovo ispijanje kave bilo popraćeno promatranjem kroz prozor tijekom čega bi mu se često činilo da je vrijeme stalo. Volio je taj osjećaj, težio je izgubiti se u njemu, čak dapače – kada bi mogao, uhvatio bi ga i ne bi puštao. Prizori koje je pratio prikazivali su različite ljude u vlastitim rutinama i mislima. Smatrao je da su najzanimljiviji oni koje ili nije briga je li ih tko zapazio, ili oni koji na čas smetnu s uma da bi mogli biti zamijećeni. Nije bio sasvim siguran može li se dosjetiti treće skupine niti kako razlikovati prve dvije; nerijetko mu je to zaokupilo misli no bilo je kratkog vijeka. Ono što je promatrao tog jutra bilo je gotovo jednako scenama prethodnih jutara. Susjeda s djetetom, koja je prema njegovom mišljenju bila premlada da bi bila majka, užurbano je koračala s kćerkom ne bi li stigle na autobus koji se svakoga časa trebao zaustaviti na stanici. Stigle su na vrijeme. Bilo mu je zanimljivo što gotovo uvijek zakasne i zapitao se kakva li je njihova jutarnja rutina koja rezultira nečim što je za njega predstavljalo kaos. Stanica se začas ispraznila i postala usputnom postajom tvrdoglavom psu koji je, nanjušivši nešto ispod klupe, uporno vukao vlasnika prema istoj.

Pomislio je kako je nezgodno imati psa, više puta dnevno šetati s njim, osobito jutrom u periodu kišnih, sivih dana koje je u ovome gradu teško podnosio. S druge strane, možda mu upravo takav prijatelj treba. Na kraju krajeva, bio je siguran da bi mu bilo lakše ustati iz kreveta na one dane kada je to predstavljalo najveći izazov. Mačka nije dobar izbor, one nisu toliko... privržene? Smatrao je kako nijedna krajnost nije u suštini pozitivna, a upravo su krajnosti u naravima mačaka i pasa bile nešto što mu nije odgovaralo. Imao je osjećaj da bi se uz mačku osjećao kao uz neke ljude – nevjerojatno usamljeno. Taman kada je uronio u razmišljanje o tome koliko mu se to čini tužnim, na ulici se pojavio stariji muškarac i stao pokraj kante za smeće udaljene samo nekoliko metara od stanice.

Osvrnuo se nekoliko puta, približio kanti i počeo kopati. Da, on je bio jedan od onih koje nije bilo briga hoće li biti zamijećeni. Ogledavanje oko sebe zasigurno nije bilo u svrhu provjere vidi li ga itko – na kraju krajeva, redovito se pojavljivao rano ujutro kada većina ljudi ide na posao. Bilo je jasno da privatnost neće imati. Vjerojatno je u tijeku dana ili večeri išao na neka druga mjesta i tako nastojao pronaći što više... hrane? Stare odjeće? Vjerojatno i plastične boce, da. Neki od susjeda imali su naviku skupiti ih u vrećicu i ostaviti pored kante ili okačiti na nju. Pomislio je kako možda i sam ima nekoliko praznih plastičnih boca i sjetio se da je već pripremio nekoliko njih i stavio ih ispred ulaznih vrata. Ako požuri, može mu ih dati no to bi iziskivalo da kaže nešto. Što može reći? Što može reći čovjeku koji ranim jutrom kopa po smeću tražeći nešto što bi mu pomoglo da preživi? Dobro jutro? Ne, nije znao kako se postaviti i sramio se toga. Sramio se toga što ima loše dane i ponekad ne može ustati iz kreveta, sramio se toga što nije zahvalan na onome što ima. Na onome što ima. Zahvalan. Da, imao je krov nad glavom, posao koji nije volio no barem je s vremena na vrijeme imao nekakav doticaj s vlastitom strukom. Sa završenom likovnom akademijom i diplomom fotografa i kipara, Ivan je posljednjih pet godina radio u muzeju suvremene umjetnosti kao administrativni tajnik.

Brzina kojom je gubio entuzijazam i sjaj u očima bio je u skladu s količinom birokracije u koju je svakodnevno bio uronjen. Sa svojim trideset i pet godina on je trebao biti zahvalan. Nerijetko je promišljao o tome i odlučno tvrdio da je ta kultura zahvalnosti strahovit problem današnjice. Zaboga, potiče sram i grižnju savjesti ako osoba samo poželi nešto više ili drugačije od onoga što posjeduje. Bolje rečeno, od onoga što je trenutno dio njezina života – ježio se riječi posjedovati. Dakako, nije mislio na materijalno niti na idealiziranje i aroganciju koji prelaze svaku mjeru. Ne, mislio je na ono što ljude zaista ispunjava, ono što ih potiče da na svijet gledaju očima koje vide ono što bi moglo biti, a ne ono što jest. Velika je to zamka, fokusirati se samo na potonje, velika. Spustio je pogled, uzdahnuo, ponovno pogledao kroz prozor te zamijetio da je isti muškarac još uvijek tamo; sada je pak sjedio na klupi ispod autobusne stanice jer ga je prilično jak pljusak omeo. Nakon što je na sebe navukao kaput, Ivan je uzeo kišobran, aktovku te vrećicu u kojoj su se nalazile prazne boce. Zaključavši stan, zaputio se prema liftu, kratko zastao i nastavio se spuštati stepenicama. Ionako se treba više kretati, pomislio je i krenuo spuštati se s četvrtog kata. Na prizemlju ga je dočekao snažan zvuk kiše. Onakav u kakvom uživa kada je kod kuće te zna da se ne treba nigdje zaputiti. Sada se, naprotiv, taj zvuk doimao prijetećim. Ponovno je uzdahnuo, gurnuo vrata portuna i otvorio kišobran te krenuo prema stanici.

Polovni Fiat bio je već duže vrijeme u kvaru, rekli su mu da je elektronske prirode i dijagnostikom otkrili da će intervencija biti mnogo skuplja od one koju je naivno predvidio. Strpit će se još neko vrijeme dok štogod ne uštedi, a i proljeće se bliži, moći će češće pješačiti. Požurio je jer kišobran nije pomagao – bila je to ona najgora kombinacija vjetra i kiše koja može rezultirati ili time da se kišobran negdje usput baci u smeće, sam ne odleti ili potpuno zakaže.

- Slobodno? – upitao je muškarca pokušavajući zatvoriti kišobran. Čim je zaustio znao je da pitanje nema smisla, pa riječ je o javnom prostoru.

- Je, je, slobodno. – odgovorio je muškarac promotrivši Ivana koju sekundu duže no što je bilo uobičajeno. Ivan nije bio pretjerani ljubitelj kontakta očima, na neki način se bojao da netko ne vidi nešto što bi ga otkrilo. Bol, razočaranje? Nije bio siguran no bio je uvjeren da oči otkrivaju mnogo više no što bi netko pomislio. Tješio se, pak, da ljude nije toliko briga za druge da bi uopće reagirali ako nešto i zamijete.

- Živite u ovoj zgradi, jel? Koji je to, treći, četvrti kat? – nastavio je muškarac primijetivši da je Ivana nemalo iznenadilo njegovo pitanje.

- Da, četvrti. Vi...? Oprostite, znamo li se odnekud? – Ivan ga je pogledao i susreo se s pogledom koji je bio istovremeno topao i odrješit.

- Hah, ne, ne. Sreli smo se koji put ovdje, a i zapazio sam vas na prozoru nedavno. Veliki su, lako se svašta zamijeti. Volite promatrati, jel? – vidio je da Ivan tek postaje svjestan da bi netko i njega mogao zapaziti te nastavio.

- Oprostite, nisam htio da se osjećate neugodno no znate već.. Čovjek svašta primijeti, osobito kada je sam sa sobom.

- Da, ne, ma sve je u redu, nemate se zašto ispričavati. – Ivan nije znao što reći te se osvrnuo oko sebe kada mu je pogled pao na vrećicu s bocama koja je sada stajala pored njegove desne noge. U tom trenutku zamijetio je autobus koji se približavao stanici, ponovno pogledao vrećicu pa u muškarca, ustao se i nakratko zastao.

- Imam ovdje nekoliko praznih boca, ne znam.. Možda vam zatrebaju. Do viđenja! – Njegov sugovornik se nije niti snašao, a Ivan je već zakoračio u autobus osvrnuvši se na čas prema stanici, skrenuvši potom pogled kao da je nešto skrivio. Muškarac je bacio pogled na boce, ustao se, uzeo vrećicu i krenuo u smjeru centra grada u kojem je vozio i autobus.

Kiša je padala sve slabije dok se vozio prema gradu. Stajao je zguran između ljudi: to je bio jedan od osnovnih razloga zbog kojega bi mu auto itekako dobro došao te ga ponovno uhvati tjeskoba zbog manjka novca. Par puta se ogledao oko sebe i na brzinu promotrio ljude te ponovno spustio pogled. U pravilu ga je fiksirao na neku točku unutar autobusa ili pak negdje vani. Nije podnosio gužve, pobuđivale su nemir, tjeskobu. Ta manifestacija različite istosti (ili pak iste drugosti) na jednome mjestu znala ga je izbezumiti i jedino što mu je u takvim trenucima bilo važno jest to da se kreće. I ne staje. Vožnja autobusom, jasno, ovdje nije bila od pomoći, nije dopuštala toliku fleksibilnost koliko i hodanje. No dobro, bližila se njegova stanica koja je bila udaljena deset minuta od glavnoga trga. Naglo kočenje prenulo ga je iz misli. Starija gospođa ga je na čas uhvatila za ruku da bi izbjegla pad. Susreli su se pogledom, na što ga je promotrila nježnim smiješkom iz kojega se dala iščitati isprika popraćena zahvalnošću. Uzvratio je jedva primjetnim smiješkom i blagim klimanjem glave. Autobus je ponovno krenuo i kroz nekoliko sekundi stao na stanici. Ivan se probio kroz gužvu do vrata te umalo ostao zatvoren. Ljudi su se, naime, nerijetko naslanjali na vrata i to je uvelike usporavalo izlazak. Premda se sam u pravilu barem stanicu prije pripremio za izlazak i probio do vrata ako već nije bio u blizini istih, ovakvi kišni dani kao posljedicu su imali nevjerojatne gužve u prometu te su upravo najbanalnije, rutinirane aktivnosti postajale izazov.

Zakoračio je na trotoar u strahu da se ne oklizne na pločice koje su nakon kiše bile svjedokom brojnih padova, uganuća pa čak i lomova. Ivan, srećom, nikada takvo što nije iskusio no to nije umanjivalo njegov strah, dapače. Zaputio se prema muzeju u kojem je radio, istovremeno razmišljajući je li bolje da kupi kavu negdje usput ili da riskira te je pokuša skuhati u uredu. Problem je bio u tome što je kuhalo pokvareno. Ne posve no nevjerojatno sporo radi, često se gasi samo od sebe i puno je kamenca. Da je znao da će kolegi trebati toliko vremena da kupi novo (za koje su svi participirali financijski), kupio bi ga sam. I tako su fraze poput onih „da, da, ma sutra ću“ ili pak „zaboravih ga kod kuće“ postale toliko isprazne da je u jednom času prestao spominjati taj već omraženi kuhinjski aparat. Da, kupit će kavu usput, zaista mu je potrebna danas.

Nakon što je kupio kavu i zaputio se prema zgradi muzeja, iz daljine je ugledao grupu ljudi, stajali su i kako se činilo komentirali nešto. Ispred zgrade nalazilo se policijsko vozilo, a nekoliko metara dalje i vatrogasno. U prvi čas je pomislio da je riječ o incidentu u zgradi pored one u kojoj se nalazio muzej no što se više približavao pokazalo se očitim da je riječ upravo o njegovom radnom mjestu. Bilo je ograđeno te se nije mogao približiti dovoljno da razluči što se ustvari zbiva i o kakvim posljedicama je riječ.

Mogao je razabrati da šteta nije pretjerana, ili se takvim doimalo. Srećom, incident se zbio par sati ranije kada nikoga nije bilo u muzeju no izazvao je dovoljno teškoća da se rad taj dan obustavi.

Kolege koje su taman pristizale upitale su Ivana što se zbilo, na što im je automatski i u prolazu jedan postariji vatrogasac uzvratio riječima 'kratki spoj'. Bilo je očito da smetaju te ih je policija brzo usmjerila prema nekim drugim lokacijama „dok se situacija ne smiri“. Uostalom, nitko danas neće moći raditi te su se kolege ubrzo zajedno okrenule i zaputile prema centru grada. Ivan je vrlo brzo smislio ispriku kojom je uzvratio na poziv na kavu – rekao je da je prilično umoran i da bi radije iskoristio dan te riješio određene obaveze kod kuće. Istina je bila da mu se nikada, pa ni tada, nije dalo provoditi vrijeme s kolegama izvan radnoga mjesta. Nije mogao jasno kazati zašto, nije imao nešto protiv njih. Bili su jednostavno od onih ljudi s kojima je bilo zaista ugodno raditi no sve izvan tog konteksta bilo je naporno, nisu se razumjeli. Na kraju krajeva, jedna od najgorih stvari koje si čovjek može priuštiti u životu jest provoditi vrijeme s ljudima s kojima ne želi.

Kolege kao da su prešle preko njegovog neuvjerljivog opravdanja pozdravivši ga usiljenim i ponešto zbunjenim smiješkom, krenuvši potom u suprotnom smjeru. Ivan je zastao izgledavši kao da se predomišlja no potom je odlučno nastavio kretati se u smjeru u kojem je naumio. Njegova odlučnost, kao u većini slučajeva, bila je iluzorna. Nije, naime, ni u ovom trenutku znao kuda ide, što ga je navelo na obeshrabrujući zaključak da ne zna što ustvari želi. Nalazio se u limbu u kojem nije znao što želi, ali je znao što ne želi. Čovjek bi pomislio da je mnogo važnije znati što ne želiš, solidan je to životni kompas. Ivan je, naime, bio od onih koji je isuviše dobro znao što ne želi no ništa po tom pitanju nije činio. Sjetio se oca koji mu je nerijetko govorio kako stvari „dođu na svoje“. Koja je to nevjerojatna glupost! Otac je bio idealist, romantičar, uvijek je pokušavao razvedriti Ivana ukazujući mu na brojne životne nijanse koje nemaju ni približno toliku važnost koju im pridajemo. Ivan nije imao problem s tim, ne. Naprosto nije podnosio lakoću kojom ljudi predaju i ono malo kontrole koju imaju prebacujući odgovornost na slučajnost, viši smisao ili pak više sile. Svakako da postoje stvari na koje nemamo utjecaj no na dobar dio imamo te smo vlastitim odlukama, koliko god se bezazlenima činile u datom trenutku, dospjeli tamo gdje smo danas. Koliko god dobro ili loše nam bilo. Pomislio je tada kako se ponovno opasno približava nihilističkim strujama te je brzo, poput gledatelja kada mijenjaju televizijske kanale utopljeni u prividu sadržaja, otpio gutljaj kave i usmjerio pozornost na događanja oko sebe. Ispijajući kavu kretao se u smjeru doma, razmišljajući o ljudima koji mu dolaze u susret. Djelovali su tako užurbano, gotovo u panici, kao da im upravo o tom trenutku ovisi život.

Centar grada uvijek je bio takav, poput kakve pozornice koja je akumulirala opetovane emocije da bi ih naposljetku izbacila van kao da se rješava otrova. Došao je kući relativno brzo, razmišljajući po tko zna koji put o tome zašto mu se povratak uvijek doimao bržim od polaska.

Tek što je ušao u stan shvatio je da je pred njim gotovo čitav dan. Dvaput je okrenuo ključ u bravi, otišao u sobu presvući se te krenuo u kuhinju pripremiti jelo. Nije mu se dalo kuhati pa je improvizirao, narezao sir i salamu, kruh, sve to stavio na pladanj i potom sjeo u sobu za kompjuter. Dan je proletio prilično brzo, gledao je nove epizode serija, pokoju reprizu i pohranio nekoliko linkova u bookmarks za prijavu na dva projekta i jedan posao u struci u inozemstvu. Jedva se premjestio u krevet kada je vidio koliko je sati no zaspao je možda minutu nakon što je glavom dotaknuo jastuk, ako ne i prije. Nije to bilo uranjanje u san nakon napornog, produktivnog dana, naprotiv. Bilo je to uranjanje u san koje je brzinom podsjećalo na bijeg od trenutnog. Često mu se to događalo.

Alarm ga je probudio u 06:30 sati. Započeo je dan kao i svaki drugi.