Nataša Medved, riječka prevoditeljica sa zagrebačkom adresom, poslala nam je prijevod dijela romana "Zona" Mathiasa Énarda za koji kaže: "Roman ima 500 stranica, pisan je bez interpunkcija u ritmu vožnje vlakom. Radi se o putovanju od Milana do Rima Francisa Servaina Mirkovica, Hrvata u službi francuske obavještajne službe koji želi prodati arhivu tajnih dokumenata spakiranih u aktovku...

Dokumenti sadrže imena i svjedočenja o zastrašujućoj povijesti zemalja mediteranskog kruga tzv. Zone, u kojima je i Mirkovic sam u svojoj mladosti sudjelovao dok se borio u ratu koji je rastrgao Jugoslaviju. Roman još uvijek nije preveden na hrvatski tako da je ovo njegova svojevrsna premijera za hrvatske čitateljice i čitatelje." Hvala, Natašo! Uživajte.

ZONA

I

sve je puno teže u muževnoj dobi, sve zvuči lažnije pomalo metalno kao zvuk sudara brončanih mačeva oni nas bacaju nazad nama samima ne ostavljajući izlaz niotkuda lijep je to zatvor, putujemo s raznim stvarima, djetetom koje nismo nosili malom zvijezdom od češkog kristala talismanom uz snjegove koje gledamo kako se tope nakon skretanja Golfske struje preludija ledenog doba, stalaktiti u Rimu i ledene sante u Egiptu, ne staje kišiti u Milanu propustio sam avion pred sobom sam imao tisuću petsto kilometara vlakom još mi ostaje petsto, jutros su Alpe sjajile kao noževi tresao sam se od umora na sjedalu ne mogavši oka sklopiti slomljen poput narkomana, u vlaku sam glasno pričao sam sa sobom, ili sasvim tiho, osjećam se prastaro želio bih da vlak nastavi dalje dalje da stigne do Istanbula ili Sirakuze da ide do kraja barem on da zna stići do kraja puta pomislio sam o, kako sam vrijedan žaljenja sažalio sam se nad sobom u tom vlaku čiji ritam rastvara dušu pouzdanije od skalpela, puštam da sve protječe sve prolazi sve je puno teže u ovim vremenima što jure duž željezničkih tračnica volio bih se samo prepustiti vožnji s jednog mjesta na drugo što je prirodno za putnika, poput slijepca uzetog za ruku dok prelazi opasnu cestu, ali ja putujem samo od Pariza do Rima i na glavnom kolodvoru u Milanu, tom Ehnatonovu hramu za lokomotive gdje se tragovi snijega zadržavaju usprkos kiši vrtim se u krug, gledam goleme egipatske kolonade koje podupiru strop popijem čašicu iz dosade, na terasi koja gleda na tračnice kao što druge gledaju na more, ne čini mi dobro nije bio trenutak za opijanje toliko je stvari što odvlače s puta vode na stranputice alkohol je jedna od njih produbljuje rane kada si sam smrznut na golemu kolodvoru opsjednut ciljem istodobno pred sobom i iza sebe: vlak ipak ne vozi u krug, nego iz jedne točke u drugu a ja sam u orbiti gravitiram poput kamenčića, osjećao sam se poput sasvim laganog kamena kada me na peronu oslovio muškarac, znam da privlačim luđake i poremećene u ovim se vremenima zavlače u moju krhkost pronađu si zrcalo ili druga po oružju a ovaj tu je potpuno lud svećenik nepoznata božanstva nosi kapu lude i zvonce u desnoj ruci, pruža mi lijevu i viče na talijanskom “druže, zadnji stisak ruke prije smaka svijeta” ne usuđujem se uzvratiti mu iz straha da je u pravu, ima oko četrdeset godina ne više i prodoran i inkvizicijski pogled luđaka koji vas propituje jer je na tren prepoznao brata u vama, oklijevam pred pruženom rukom prestravljen pred tim luđačkim osmijehom i odgovaram mu “ne hvala” kao da mi prodaje novine ili nudi cigaretu, luđak tada zazveči zvoncem i stane se smijati dubokim samrtnim glasom upirući u mene prstom pružene ruke, zatim pljune na pod, udalji se a peron pomete silovita gotovo beznadna samoća u tom trenutku sve bih dao za ruke ili ramena čak i vlak koji me vozi u Rim svega bih se odrekao samo da se netko pojavi i stane nasred kolodvora, među sjenke, među ljude bez ljudi putnike zakačene za svoje mobitele i kofere, svi oni će nestati i odreći se tijela u kratkoj stanci koja ih vodi iz Milano Centralea u Fossoli Bolzano ili Trst, dugo je vremena otad prošlo na kolodvoru Gare de Lyon u Parizu jedan mi je prolupani mistik također najavio kraj svijeta i imao je pravo, raspolovio sam se onda u ratu i smrvio poput sićušnog meteora, onog koji ne svijetli na nebu, zrnce prirode čija je masa kažu astronomi neznatna, luđak s milanskog kolodvora podsjeća me na blagog umobolnika s Gare de Lyona, sveca, tko zna, možda je to bio isti čovjek, možda smo odrasli istim ritmom svaki u svome trenutačnom ludilu i sada se sastajemo na peronu 14 kolodvora u Milanu, gradu s imenom ptice grabljivice i španjolskog generala, smještenom na rubu nizine kao na vječnome snijegu koji su polako ispljunule Alpe čije sam vrhove vidio, oštrice kremena što paraju nebo i daju apokalpitičan ton potvrđen zvoncem luđaka u ovom svetištu napretka koji predstavlja Stazione di Milano Centrale, izgubljena u vremenu kao ja izgubljen ovdje u prostoru tog elegantnog grada, s povezom preko očiju kao Millán Astray jednooki general, ptica grabljivica, gorljiv, spreman rastrgati drhtava tijela čim pronađe svjetlo grabeža i opasnosti: Millán Astray toliko bi bio volio da je Madrid postao novi Rim, služio je svom ćelavom iberskom Duci Francu u tom velikom ratnom preludiju četrdestih godina, taj jednooki borbeni oficir iz Legije stranaca vikao je viva la muerte kao pravi ratni prorok, i imao je pravo, fuga smrti odsvirat će sve do Poljske, podići visoki val leševa čija će pjena u Trstu ili u Hrvatskoj oplakati obale Jadranskoga mora: mislim na Millána Astraya i njegovu svađu s Unamunom, strogim svećenikom kulture, dok se putnici na peronu guraju kako bi se ukrcali na put prema kraju svijeta i u vlak koji ih onamo izravno vodi, Unamuno je bio toliko klasičan i toliko uzvišen filozof da nije vidio kako se bliži krvoproliće, nije mogao priznati da će jednooki general imati pravo kada je svojim ovčicama vikao živjela smrt jer taj je jastreb osjetio (životinje drhte pred oluju) da će strvina bujati, da će smrt živjeti nekoliko godina u izobilju prije negoli će i sama završiti u vlaku, u vlaku između Bolzana i Birkenaua, između Trsta i Klagenfurta ili između Zagreba i Rima gdje je vrijeme stalo, kao što je stalo meni na ovom peronu natrpanom vagonima, zasopljenim i divljim lokomotivama, stanka između dvije smrti, između španjolskog vojnika i istoimenog kolodvora, jednako ubilački kao sam bog rata Ares – bez razmišljanja palim zadnju cigaretu valja se pripremiti za put, za vožnju, kao svi koji gaze peronom Milano Centralea u potrazi za ljubavi, za pogledom, za događajem koji će ih otrgnuti iz beskonačnog kružnog tijeka, iz pogonskog kotača, za susretom, za bilo čime da pobjegnu od sebe, od svakodnevnih poslova, od sjećanja na pobune i zločine, čudno kako nema nijedne žene na peronu u tome času, potaknut tako sjećanjem na Millána Astraya i njegovo povezano oko penjem se i ja u brzi talijanski vlak koji je očito bio vrhunac napretka i tehnologije prije deset godina jer je imao automatska vrata i na ravnici pri lijepom vremenu jurio više od dvjesto kilometara na sat a danas, malo bliže smaku svijeta, to je tek običan vlak: tako je to sa svim stvarima s vlakovima kao i automobilima, zagrljajima, licima, tijelima, njihova brzina ljepota ili ružnoća nekoliko godina kasnije kada su trula i zahrđala djeluju smiješno, preko praga ušao sam u drugi svijet, velur je sve zgusnuo, i vrućina, ušavši u taj vagon ostavio sam iza sebe i zimu, to je putovanje kroz vrijeme, to je dan drugačiji od drugih, 8. prosinca poseban je dan, dan Bezgrešnog začeća i ja upravo propuštam papinsku homiliju na Španjolskom trgu jer mi luđak dolazi najaviti kraj svijeta, mogao sam posljednji put vidjeti pontifeksa, vidjeti duhovnog nasljednika prvog palestinskog vođe jedinog koji je nešto postigao, a nije sve bilo unaprijed dobiveno za tog suhonjavog i ubogog levantskog siromaha koji za života ni retka nije napisao, vani na usporednom peronu zaustavlja se vlak i jedna lijepa djevojka iza prozora ima nešto u pogledu, mislim da razgovara s nekime koga ja ne vidim, vrlo mi je blizu zapravo svega smo na jedan metar razdvojeni dvama prilično prljavim prozorima moram biti jak ne mogu se zaustavljati na licima mladih žena moram se sabrati prikupiti snagu za kilometre preda mnom za prazninu nakon toga i užas svijeta mijenjam život zanimanje bolje ne misliti o tome, položio sam malu aktovku iznad svoga sjedala diskretno je vezao za nosač prtljage bolje je zatvoriti oči na trenutak ali na peronu policajci na električnim kolima s dva kotača poput Ahila ili Hektora bez konja slijede jednog crnca koji bježi u smjeru pruge na iznenađenje i uzbuđenje putnika, plavi anđeli, najavljivači apokalipse možda, jašu na čudnim romobilima u utihnulom plavetnilu, svi silaze uživati u prizoru, sin Tideja i Atene Palade probija se kroz Trojance, na desetak metara od mene prema lokomotivi jedan od dvojice karabinjera sustiže odbjeglog i nošen brzinom svog vozila neviđeno nasilnim pokretom baca nesretnog čovjeka na betonski stub na sredini perona, bjegunac prasne o beton, glava mu udara o stub i on pada, pada na trbuh nasred glavnog milanskog kolodvora baš na vrijeme da mu drugi anđeo skoči na hrbat i blokira ga zasjevši mu na rebra kao što dreser ili seljak vežu neposlušnu životinju, onda se penje na svoje prometalo, vodi kriminalca koji tetura na drugom kraju lanca uz uzdahe divljenja gomile, antička triumfalna scena, pobijeđenog u lancima vode iza pobjedničkih kola, odvode ga u brodsku utrobu, crncu je natečeno lice i nos mu krvari hoda uzdignute glave i svi se pomalo u nevjerici vraćaju u vlak incident je završen pravda je pobijedila samo nekoliko minuta prije polaska, pogledam aktovku, bojim se da neću uspjeti zaspati da će me progoniti čim usnem čim mi pažnja popusti ušuljat će mi se u san ili pod kapke i podići ih kao što se malo rastvaraju žaluzine ili venecijaneri, dugo nisam mislio na Veneciju, na zelenu vodu na Punta della Dogana, na maglu Zattera i duboku studen dok s Fondamenta Nuova gledam groblje, od povratka iz rata nisam mislio na ombra, sjenu, što je u Veneciji čaša vina i pije se zimi od pet poslijepodne, vidim opet slavenske violiniste koji sviraju za Japance, Francuze pod karnevalskim maskama, bogatog minhenskog frizera koji je kupio palaču na Canal Grande, vlak trzajem kreće zabacujem glavu unatrag, krećemo, još dobrih petsto kilometara do kraja svijeta

II

prepuštam se ravnomjernom nizanju predgrađa grada po imenu španjolskog vojnika i ptice grabljivice, predgrađa grada na sjeveru kakvih je mnogo, sa zgradama u koje se trpa proletarijat, imigranti iz šezdesetih godina, poput vertikalnih koncentracijskih logora, u paradoksalnom ritmu tračnica – u Veneciji sam, u tom minijaturnom vlažnom stanu u kojemu svjetla ima samo u kuhinji pod je nakrivljen, spava se s nogama u zraku što je navodno dobro za cirkulaciju, nalazio se na ulazu u Geto preko puta pekarnice prije velike sinagoge gdje sam katkad slušao psalme i pjesme, ponekad je ime četvrti izazivalo strah, Stari Geto, posebno noću kada je sve bilo pusto i tiho, kada je puhala bura ledeni vjetar koji kao da dolazi ravno iz Ukrajine nakon što je zaledio Čehe i Mađare i Austrijance, u mome Starom Getu nemoguće je ne misliti na Łódź na Krakov na Solun i druga geta od kojih nije ostalo ništa, nemoguće je pobjeći zimi 1941., vlakovima za Treblinku, Belzec i Sobibor, 1993. nekoliko mjeseci nakon moga rata i točno pedeset godina nakon istrebljenja, u venecijanskome Getu uronjenom u maglu i studen zamišljao sam njemačku mašineriju smrti ne znajući da se jedan od njezinih posljednji kotačića vrtio u blizini, na nekoliko kilometara odavde, ali ja sada u omamljenosti vlaka mislim na Veneciju ponajprije zbog one koja mi se ondje pridružila, tijelo koje mi je često uskraćivala prisiljavalo me na duge noćne šetnje nekada sve do zore, s crnom kapom na glavi prelazio sam Campo di Mori, pozdravljao svetog Kristofora na portalu crkve Madonna dell'Orto, gubio se među malobrojnim modernim zdanjima koje kao da su namjerno podignuli u zabiti kako bi ih sakrili, kao da već nisu dovoljno sakrivena lagunom, i koliko sam puta koliko u svitanje pio kavu s vozačima i strojovođama vaporeta za koje nisam postojao jer Venecijanci imaju atavističko umijeće da zanemare sve što nisu oni, da ne vide, da učine da stranac nestane, i taj nadmoćan prezir, ta čudna starinska uzvišenost potrebitih koji potpuno ignoriraju ruku koja ih hrani nije bila neugodna, dapače, bila je to velika iskrenost i velika sloboda, daleko od trgovačkog ulizivanja koje je preplavilo cijeli svijet, cijeli svijet osim Venecije gdje vas nastavljaju ignorirati i prezirati kao da vas ne trebaju, kao da vlasnik restorana nema potrebe za gostima, tako bogat svojim gradom i uvjeren, siguran da će neki drugi manje podmukli gosti zauzeti uskoro stolove, što god da se dogodi, i to mu daje zastrašujuću nadmoć nad posjetiteljem, nadmoć lešinara nad strvinom, gost će uvijek završiti operušan, raskomadan, sa smiješkom ili bez, zašto mu lagati, čak i pekar preko puta mene bez da trepne priznaje da mu kruh ne valja da su mu slastice precijenjene, taj me pekar viđao svaki dan svaki dan mjesecima bez da mi se nasmije njegova je snaga bila njegova sigurnost da ću otići jednog dana napustiti Veneciju i lagunu makar i za jednu, dvije, tri, deset godina, on je s otoka a ne ja i podsjeća me na to svako jutro, što je bilo ljekovito, ne moram gajiti iluzije, družim se samo sa strancima, Slavenima, Palestincima, Libanoncima, Ghassan, Nayef, Khalil čak i jedan Sirijac iz Damaska koji je držao bar gdje su se okupljali studenti i egzilanti, bivši marinac koji je dezertirao u jednoj luci, prilično surov tip kojega nikada ne biste povezali s morem ni brodom, imao je pravu seljačku glavu s velikim dlakavim ušima kako se sjećam, bio je vrlo pobožan, molio se, postio i nikada nije pio alkohol što je točio svojim gostima, slabost su mu bile djevojke, pogotovo kurve, to je pravdao činjenicom da je Prorok imao stotinu žena, volio je žene i sve u svemu bludničenje je lijep grijeh, ja se pak u Veneciji nisam puno kurvao, zima je bila beskonačna, hladna i vlažna, zapravo nimalo povoljna za kurvanje, sjećam se da prvu noć u Getu nisam imao pokrivač i toliko sam se smrzavao da sam se zamotao u prašnjavi orijentalni sag, potpuno odjeven, u cipelama jer kruti tepih smotan kao tuljac nije pokrivao stopala, čitao sam priče Williama Hogdsona o brodovima-duhovima prije negoli sam usnuo kao kakav propali fakir ili mornar spreman da ga bace u more zašivena u njegovu hamaku, daleko od bilo kakve erotičnosti koju neki pripisuju Veneciji, momak smotan poput raspadnute i iskrzane cigare na vlastitu krevetu u papučama i kapi, zašto grijanje nije radilo ne mogu se sjetiti, kako bilo u ovome vagonu sigurno je dvadeset pet stupnjeva, skinuo sam pulover u istome trenutku kada i moj susjed preko puta s facom njujorškog repera bijelca, čita Pronto s nadmenim izrazom lica, pitam se što će mi on navijestiti, sigurno ne smak svijeta, prije kraj nekog holivudskog glumačkog para ili predoziranje kokainom nekog tridesetogodišnjeg talijanskog poslovnjaka, nećaka ili unuka Fiatova maga Agnellija, uspijevam pročitati njegovo ime na naslovnici, Lupo, neobično, mora da se varam, kako netko može biti poslovan čovjek i zvati se Vuk, zamišljam ga zgodnog, sjajne kose, bijelih zubiju, živih pomalo krvavih očiju sigurno su ga pronašli onesviještena u luksuznom stanu u Torinu, možda u društvu neke dame iz polusvijeta, Lamborghini je uredno parkiran pred kućom, s tko zna čime malo krvi ili žući na raskopčanoj Armani košulji, i zamišljam uzbuđenje domaćica koje većinom čitaju takve časopise, Bože, ovaj je vuk stvarno lijep, stvarno bogat iz stvarno ugledne kuće, kakva šteta, mogao se udostojiti i zabiti se s tristo na sat u zaštitnu ogradu, doživjeti helikoptersku nesreću ili udes na skuteru za vodu, završiti pod propelerom vlastite jahte isjeckan na komadiće, ili čak s metkom u čelu od nekog ljubomornog muža ili mafijškog plaćenika, ali droga, droga, to je kao da je dobio boginje, to je sramota, nemoguće, nepravedno, gotovo mi je drag taj mladi torinski vuk koji je priskrbio skandal svojoj velikoj obitelji, nadam se da će izaći iz bolnice prije smaka svijeta, susjed izgleda umišljen i pun prijekora, kima glavom ispuštajući jezikom sitne zvukove dok vani pada noć, u nizini smo, tužnoj lombardskoj nizini koju guta noć, sreća božja sumrak će biti kratak gola smrznuta uspravna stabla uz električne vodove izgubit će se samo će se njihove sjenke nazirati