Kad sam se rodio, moj deda u Vojniću više nije držao gostionicu. Gostionicu je vodila crna mlada žena. Pričaju da je bila lijepa. Gostionica se zvala Crna mačka i radila je vrlo dobro dok voditeljicu, lijepu i mladu crnu ženu, nije ubio ljubomorni ljubavnik. Na sudu je rekao da je pištolj slučajno opalio, ali sudac mu nije vjerovao. Odležao je desetak godina u Lepoglavi. Nakon tog događaja ja sam se počeo sjećati gostionice. Priču o Crnoj mački čuo sam mnogo kasnije. Dede se sjećam. Umro je kad sam imao četiri godine. I iako mješam proživljene slike i fotografije, mogu ga zamisliti kao pravog gostioničara. Brkatog, namćorastog i strogog. I prema mušterijama i prema sebi. U to vrijeme, kao i većina ostalih seoskih gostionica nije imala ime. Kad su nekoga pozivali na piće, ljudi su govorili: "Idemo kod Gnjace". Moj deda se punim imenom zvao Ignjatija. Bilo je to mjesto s jednostavnim drvenim stolovima, običnim staklenim čašama i zidovima okrečenim u bijelo. Takvim ga zamišljam. U vrijeme kad je Gnjaco zatvorio gostionicu u Vojniću je bilo svega nekoliko privatnih i nekoliko društvenih s onim neprivlačnim imenima: "OUR Napredak, ugostiteljski objekt br. 7". Takvima su ljudi davali nadimke. Po izgledu: Kuruzana ili Silos ili Trafo stanica. Prema položaju: Krivina (kako i ime govori), Dva žiranta (kraj suda), Peta lična (uz košarkaško igralište). Ili po osoblju: Radina rupa, Borina jazbina, Kod Mice Varalice.

Kad se dogodio zamah privatnog ugostiteljstva, ja sam slovkao prve natpise na gostionicama. Sve čaše su bile istog oblika, samo različitih dimenzija. Limene pepeljare su klizile po umrljanim bijelim stolnjacima. Muhe su udarale u prozorsko staklo bježeći od dima, a konobarice su bile sredovječne s neobrijanim nogama obuvenim u borosane. Bilo je to vrijeme dok se kava kuhala u đezvi, točio se Premjerov vinjak i Badelov konjak, sve pive su bile mlake, iz gajbe, i nitko se nije čudio ako bi naručio rakiju. Ja sam tada još čeznutljivo gledao u složene kištre Jupija, Nare ili Kokte. Nije više bilo Crne mačke. Gostionica se zvala Vodenica (po obližnjoj vodenici). Počeli su se peći janjci i odojci. Vikendom bi rano dolazio mesar Bogdan. Gledao sam kako bi iza kuće u oblaku muha klao dva janjca i jedno prase. Iznutrice bi ostavljao u kantama. To nije bio njegov posao. Radovale su se tome muhe, mačke, kokoši i psi lutalice. Ja sam volio praćkom gađati rastegnute janjeće kože. Gazde "Vodenice" se uopće ne sjećam. Čim ga pokušam zamisliti, lice mu se pretvori u Dragana, gazdu „Intimnog kutka“, kako se gostionica zvala nakon njegove pojave. Nisam slučajno napisao pojave. Dragan je bio, ili još uvijek jeste, čovjek izrazito uspravnog držanja i dostojanstvenog izgleda, iako bi moj otac ponekad rekao da je progutao metlu. Imao je jednu uvijek nakošenu obrvu što mu je davalo zamišljen, sumnjičav i pronicljiv izgled. Buđelar je uvijek nosio u zadnjem džepu i svakih pola sata uzimao konobaricama veće novčanice iz kase. Činilo se da bi orobiti Dragana značilo obogatiti se na brzinu, ali nitko na to nije ni pomišljao. Vjerojatno zbog ručke pištolja koja se nazirala kraj lijevog ruba kragne kroz razdrljenu košulju. Kasnije, povezujući neke slike iz samih početaka svoga voajerizma zaključio sam da Dragan nije zarađivao samo od prodaje pića i jela. Osim djela kuće u kojoj je gostionica, Dragan je imao zakupljene i dvije prostorije za osoblje. A konobarice nisu više bile sredovječne. Neke su čak i brijale noge.

Nakon Dragana gostionicu je preuzeo Šefik i nazvao ju "Točak". Bio je to obiteljski posao. Radile su u njoj Šefikova žena i četiri kćeri. Ili dvije žene i tri kćeri. To nikada neću saznati. Na moju dječju ranopubertetsku žalost u kući nije bilo dodatne djelatnosti. Gostilo se samo hranom i pićem. Ali Šefiku to nije ni trebalo. U to je vrijeme mesar Bogdan vikendom klao deset janjaca i pet prasaca, a na parkiralištu se znalo naći i po nekoliko autobusa na povratku iz Slovenije. Janjci su sada na ražnju stajali uvijek iznad prasaca, ali mnogi stanovnici Velike Kladuše krckali su tu svinjeću kožicu prije nego se vrate kući svojim vjerskim običajima. Volio sam Šefika. Kad bi me vidio u dvorištu iza kuće, dao bi mi Jupi. Šefik je trajao jednu godinu, ili dvije. Otac je rekao, maknuo se prije nego dođu drugovi u inspekciju.

Šefik je lokal preporučio svome pajdašu iz Kladuše, a ovaj je, unajmivši je, nazvao "Bujrum". Tipovao je na sličnu klijentelu, ali s puno manje uspjeha. Povrh toga, ubrzo mu je došla sanitarna inspekcija. Imena mu se ne sjećam, kao ni lica. Sjećam se samo da je bio nizak i mršav. Žena mu je bila visoka i jaka. I šepala je na jednu nogu. Mama je govorila da je žena jako vrijedna. Stizala je točiti, posluživati, naplaćivati, prati čaše i brisati lice musavog trogodišnjeg sina, koji nije ni pričao, ni plakao, ni smijao se. Janjci i prasci su se pekli samo po narudžbi i to vrlo rijetko. A onda je došla sanitarna i zatvorila. Po novom, strožijem propisu WC nije mogao biti iza kuće. Taj su problem riješili idući najmoprimci.
Boro i Radoje, lokal su znakovito nazvali "Dva badža". Natkrili su put do WC-a salonitom i sada moj otac nije mogao s kata polijevati vodom pijance koji pišaju pod prozorom. Sad su, umjesto na travi pod vedrim nebom, pišali po natkrivenom betonu. Do WC-a je trebalo sigurno još desetak nesigurnih koraka. Dva badža su se uskoro posvađala neprimjereno se pičkarajući pred gostima i gostionica se uskoro zatvorila ne vrativši uloženu investiciju u salonit.

Ubrzo zatim pojavila su se tri brata i nazvali gostionicu "Lovac". Ili ih je bilo četiri? Koliko god da ih je bilo, svi su bili slatkorječivi, ambiciozni i spremni na nova ulaganja. Lovac je tad već bilo neinventivno ime. U doba vladavine braće, bilo je po bivšoj državi stotine gostionica istog naziva. Svako je mjesto imalo svoju "1001 noć", "Plavi Jadran", već spomenuti "Intimni kutak", Mali raj", "Zlatnu potkovu", "Zdravljak"... Na obali su bile popularne "Dvije..." ili " Tri murve" i "Barba Frane". Gostionice su još uvijek izgledale isto. Još su šalice od kave i tanjuri bili bijeli s plavom crtom uz rub. Biralo se između dvije vrste piva. U Vojniću "Karlovačko" i "Union". No, došlo je do nekih promjena. Pojavila se : "Nije vino nije voda to je Traubisoda". Pojavio se "Pipi" kojem se ne sjećamo okusa, ali se rado sjećamo Ane Sasso. "Deit" od naranče i limuna. Za odrasle muškarce Vekija, Štok, Vlahovac i Lavov, a za žene Vermut i Amaro. Sav taj asortiman imali su i braća u "Lovcu", ali oni su jedni od prvih koji su odlučili uložiti i u ugođaj u gostionici, posvetivši se uređenju interijera. Umjesto malog prozora u stoljetnom pola metra debelom zidu, probili su veliki izlog osvijetlivši tako najveću prostoriju u gostionici. Prefarbali su zidove i strop u onda popularne liht roza i nebesko plavo, uključujući i drvene grede i daske na nadstrešnici puta za WC. Šank je sad bio zelen sa žutim ornametom, kao i vrata od kuhinje. Potkrala im se sitna pogreška kad su velikim samoljepivim slovima na staklu izloga napisali "gostijonica". Neki zlonamjeran lektor je nakon toga dodatno narušio sklad gostioničinog lica uvjerivši braću da skinu ono "j" pa je sad pisalo "gosti onica". Ali braća su, osim za estetiku, imala osjećaj za praktičnost. U kuhinji je trebalo zadovoljiti i neke sanitarne uvjete, kao što je metalni ormarić za hranu. Tako je već postojeći drveni, ofarban u srebrno zavarao komisiju. Kad ga je vidio moj stariji i pametniji brat, rekao je:"K'o kompjuter!" No, jesu li njihovi estetski zahvati bili ispred vremena, ili je presudna bila neatraktivnost naziva, ali braća nisu dobro poslovala. Pobjegli su ne plativši nekoliko mjesečnih najmova i ukravši vrijedniji dio alata i moju narančastu biciklu "poni" s banana sicom.

Braću je naslijedio Đuka Buljavi i donio sada već retro naziv "Mali raj". Ni on se nije dugo zgrijao i nije plaćao kiriju. Bilo je to vrijeme inflacije i on to s nekoliko prodanih piva i konjaka nije mogao pratiti. Umanjio je naglašenost interijera okrečivši zidove u bijelo, ali vrijeme jednostavnih klasičnih gostionica već je prošlo. Krenuo je novi val promjena imena. Sve što je zvučalo strano imalo je prođu. Tako su zaredala imena po cigaretama: "Milde sorte", "Pal mal", "Marlboro", "Clasic", ili koje podsjećaju na cigarete "Mil mal" (od Miloš Malešević). Bilo je tu i imena raznih egzotičnih i mitskih životinja kao: "Gepard", "Piton", "Anakonda", "Elephant", "Škorpion", "Orca", "Fenix", "Kerber". Je li to imalo veze s trendovima koji su nam dolazili u valovima sa zapada? Na radiju je tada new wave i neoromantizam odzvanjao na sav glas. Neka nisu imala veze ni sa čim, ali su zvučala dovoljno strano, ili su koristila imena nebeskih tijela: "Stereo 84", "Onix", "Roxy", "Flash", "Rhona", "Saturnus", "Jupiter", "Neptun". Bilo je i mutanata dva jezika i pisma kao "Galaxija", "Fashion kaffe".

Đuka Buljavi se u tom novom trendu nije snašao.

Bilo je tu i primjera koji su dokazivali da se može pomiriti tradicionalna gostionica sa sve učestalijim nicanjem disko klubova. Na suprotnoj strani Vojnića od Buljavinog "Malog raja", nalazila se gostionica starog kova koja je preko dana omogućavala zalogaj priproste hrane iz bijelih, debelih tanjura s plavom crtom uz rub, a navečer se poput pepeljuge pretvarala u disko. Zvala se "Gurman" i njen je naziv danju podsjećao da se tu može dobro pojesti, a uvečer je onaj sufiks "man" davao prizvuk novopečenih angliziranih imena. Bio je to pravi disko sa svjetlucavom kuglom, disk pultom, DJ - om i disko muzikom. Ponekad bi tu zalutao i pokoji narodnjak, ali i sam sam koristio poznanstvo s DJ - om i uspješno ga nagovarao na Clash ili Igy Popa. To je vrijeme, kad su i videorekorderi ušli u gostionice. Tako se u Gurmanu, usred dana, uz pečenu prasetinu, mogao pogledati porno film. Mi pubertetlije smo oponašali starije koji su u kutu kartali belu. Hineći da nas video ne zanima, nervozno smo se meškoljili na stolicama i mučili se s, nama još žukim, pivama.

Đuku Buljavog sam ipak zapamtio po dobrom. Jedan je dan došao do mene u dvorište iza kuće gurajući biciklu. "Je li to tvoja?" Bila je ponica, ali nije bila narančasta. Bila je žuta i nije imala banana sic, no meni se učinila nekako mojom. Ofarbao sam je u narančasto i napumpao gume. Nisam mario za smijeh mog oca koji je govorio: "To je sigurno ostavila neka pijandura."

Posljednji i apsolutno najdulji najmoprimac gostionice u našoj kući bio je Ličan Stanko Ćane Banda. Nazvao je gostionicu "Ličanka" i orijentirao se na stare provjerene mušterije, koje su mladi zvali kroneri. Iz percepcije mladih, mušterije su se odavno raslojile na šminkere, drogeraše i kronere. Šminkeri su nosili markiranu odjeću i obuću, bilo iz dućana, bilo s Ponte Rosa. Drogeraši su nosili crno, ili ih nije bilo briga, ili su se pravili da ih nije briga, a kroneri su bili stariji od četrdesetipet koji bez društva idu u gostionice. Ćane Banda nije sanjao o bogaćenju i otvaranju lanca restorana diljem države. Njemu je bilo dovoljno da mu kroneri ostave dio primanja umanjen za dio dovoljan da prežive. Što nije bilo mnogo. Vlasnik "Ličanke" ionako nije imao puno šanse za nešto više s motelom i živom muzikom u neposrednoj blizini. Ali bilo je to dovoljno da njegova gostionica ne promijeni vlasnika sve do Oluje. A nakon Oluje, new age je već potopio gradove i zapljuskivao manja mjesta. Imena mjesta za piće sad su imala orijentalni, irski, ili latinoamerički prizvuk: "Pablo", "Budha bar", "El Rio", "River pub", "Capitano", "Papas bar"... Po stropovima lokala sad su visili tropski šljemovi i ukulele, golf palice i fotografije Hemingwaya, mirisne svijeće i feng-shui drangulije.

I odjednom, eto nas natrag na početku. Da je gostionicu kod Gnjace s početka priče, koju samo mogu zamisliti kako je izgledala, otvoriti danas, sa svom njenom poslugom, Gnjacinom pojavom, autentičnim namještajem, hranom i pićem sasvim bi sigurno bila u trendu. Bila bi posjećena od vikendaša iz grada željnih jednostavnih starinskih jela i vina od nešpricana grožđa. U međuvremenu nestali su kartaši bele iz kuta, konobari i konobarice koji ne drže do svog izgleda, pušači i pepeljare, neetiketirana vina i rakije, janjci i prasci s ražnja koje je to jutro zaklao Mesar Bogdan, kroneri, šminkeri i drogeraši... i "Traubisoda". Ne, nju sam kupio neki dan u velikom prodajnom centru, ali nema onaj isti okus.

Ili se više ne sjećam.