Bilo je to jednom davno u jednoj dalekoj zemlji…

U toj dalekoj zemlji živio je jedan stari majstor koji je bio poznat po izradi najčarobnijih autića koji su zabavljali svu djecu ovog svijeta. Šareni poput slatkiša, radili su u zabavnim parkovima i vječno ostajali djeca. Majstor je imao veliko srce u kojem je bilo mjesta samo za ljubav i sreću i svi su ga voljeli. Njegove su ruke bile zlatne, a vrijeme je kratio slušajući želje druge djece i njihovih roditelja te bi uvijek nastojao izraditi kakvu čudesnu stvar koja bi bila na korist svima.

Jednoga dana, majstoru je stiglo pismo. Pismo su napisala djeca koja nisu živjela u gradu. Iako su bila okružena šumom i livadama na kojima su provodili najljepše dane, nedostajale su im priče i slikovnice. Običaj je bio da se večeri provode uz vatricu, dok bi jedna draga baka pričala svoje priče iz djetinjstva. Baka je nakon nekog vremena morala otputovati bliže gradu i više nije bilo nikoga tko bi opisivao te sjajne zgode koje su izašle iz njezine mašte.

Majstor je pročitao pismo i mislio je i mislio… Spustio se u svoju radionicu i danima nije izlazio iz nje. Čulo se kuckanje, lupanje, brundanje i svi susjedi su se pitali što to majstor radi. On se samo smješkao dok su mu nevjerojatne ideje sijevale u glavi.

U polutami radionice tek što je majstor zaspao, ja sam progledao. Imao sam velike lijepe oči kojima sam mogao vidjeti daleko, daleko. Silno sam htio progovoriti, ali sam samo bipnuo. Bip–bip i majstor se probudio. Došao je do mene, pogladio me i rekao mi da sam došao na ovaj svijet kako bih putovao i družio se s dobrim ljudima. Bio sam strašno uzbuđen. Htio sam odmah krenuti, ali majstor mi je rekao da pričekam dok ne ojačam. Prolazili su dani, a on mi je stavio jake gume, velike prozore i trubu i rekao mi da trubu koristim samo kad upadnem u neku strašnu nevolju. On će čuti trubu i odmah mi priskočiti u pomoć. Dok je radio na meni, čitao mi je slikovnice i pričao bajke koje sam strašno zavolio.

Iako je majstor bio ugodno društvo, zaželio sam se svojih vršnjaka. Pitao sam ga mogu li krenuti u svijet o kojem sam svašta čuo, a on me teška srca pustio. Na velikom ogledalu prvi sam put vidio sebe. Već sam bio velik i ponosan. Iz autića sam narastao i pretvorio se u autobus, a moje odijelo bilo je prošarano plavom i bijelom bojom. Na mojim prozorima zrcalili se se oblaci i plavo nebo. Krenuo sam prema gradu i ugledao sam dječicu za stolom u knjižnici. Izgledali su tako sretno, a ja sam bio tako usamljen. Stajao sam uz knjižnicu i polako su svi izlazili i nitko me nije primijetio. Onda su se svjetla pogasila i izašla je knjižničarka. Ta teta, duge crne kose, nosila je platnenu vrećicu punu knjiga. Bila je to najtoplija osoba koju sam vidio. Kiša je jako padala, a knjige koje je nosila bile su teške. Htio sam pomoći, ali nisam znao kako. Tada sam se sjetio!! Otvorio sam joj vrata i ona se sklonila od kiše. Rekao sam joj da sjedne na udobno sjedalo i da upravlja sa mnom i ja ću je voziti kamo god bude trebalo.

Sprijateljili smo se odmah i ubrzo sam ju vozio stalno, a ona je nosila sve više i više knjiga. Usput smo stajali kraj vrtića i škola, bolnica i domova i raznosili knjige koje su svi htjeli čitati. Neke od njih bile su prekrasno oslikane, a sretna su nam lica trčala u susret čim bi nas zapazila. Bio sam oduševljen. Potrebe za čitanjem rasle su, pa sam se tako uputio i putićima čarobnih šuma. Obilazio sam sve više mjesta. Nakon nekog vremena nisam stizao obići sva mjesta koja sam htio, pa sam navratio do majstora i zamolio ga da mi pomogne.

Majstor je mislio i mislio… Spustio se u svoju radionicu i danima nije izlazio iz nje. Čulo se kuckanje, lupanje, brundanje i svi su se susjedi pitali što to majstor radi. On se samo smješkao dok su mu nevjerojatne ideje sijevale u glavi. Jednoga dana, na svijet je donio mog brata Županića. Braco i ja vozili bismo se u slobodno vrijeme. On je za razliku od mene bio tih i povučeniji, pa mu je veselje pričinjalo voziti se šumskim puteljcima, stoga mu je majstor dao plavo–zeleno odijelo. Strašno je volio čitati, pa je oduševljeno pristao razvoziti knjige po mjestima izvan grada. Male zelene oaze pretvorile su se u centre načitane djece.

Vidjevši ga punog snage, shvatio sam da sam se strašno umorio. Naše utrke teško su mi padale i nisam se mogao brzo razbuditi. Kasnio sam na posao, slabo sam vidio, a čim bi se ispred mene ukazala uzbrdica, jako bih zakašljao. Često sam morao stati da se odmorim. Trubio sam skoro svakog dana i majstor bi stalno dolazio popravljati me. Počeo mi je i nos curiti na hladnoći i nisu mi dozvolili da obilazim puno mjesta kako bih se mogao dobro odmoriti. Kako su ulice bile sve izgrađenije, više se nisam mogao provući gdje sam htio i bio sam sve tužniji.

Tete u knjižnici brinule su se za mene i jednoga dana odlučile su poslati me na dugačak odmor. Iako samo želim uveseljavati ljude, trenutno sam u toploj radionici starog, dobrog majstora i moram vam priznati, draga djeco, da uživam! Nisam više umoran, pa stignem pomagati majstoru. Ne želim da dobri ljudi ostanu bez svojih knjiga, tako da je majstor odlučio stvoriti mi još jednog brata.

Ali i majstor je već umoran i stariji i jedino što nas dvojica zbilja želimo jest puno slobodnog vremena samo za sebe. Stoga smo zamolili sve ljude u gradu da nam pomognu kako bi moj braco ojačao i krenuo u divne pustolovine. Vjerujte mi, već je nestrpljiv i stalno zapitkuje o svijetu i slikovnicama, o ljudima i knjižnicama. I ide mi nekad na živce jer ne zna još ni pričati kako spada i živahan je pa, ako ne pripaziš, on odmah izleti iz garaže na cestu, što je za njega još uvijek opasno.

Ako nam svi u gradu pomognu, majstor i ja ćemo ispijati čaj i uživati u slobodnom vremenu, braco će brzo put pod noge i donosit će i meni i vama stripove i romane, a svi će ljudi biti zauvijek sretni!