Uvjeren je da bi se njegov život nastavio sasvim drukčijim tijekom da se tog jutra nije na ulici zatekao bez kišobrana.

Otkada je u mirovini, život mu se sveo na dosadno čekanje nečega, ni sam nije znao čega. Možda prvog u mjesecu. Možda onih nekoliko dana u mjesecu kada je razvlačio svoja skromna primanja po raznim šalterima. To se pretvorilo u pravi pothvat. Svakog mjeseca su mu četiri jutra bila ispunjena aktivnostima plaćanja računa. Ostale dane je provodio nezadovoljno se vrteći po stanu poput starog olinjalog lava u kavezu. Spremno je prihvatio kada ga je supruga zadužila za nabavke. Sada su mu jutra bila ispunjena. Hodao je od prodavaonice do prodavaonice uspoređujući cijene artikala. Bio je zadovoljan . Sve je bolje od ostajanja u kući čije je zidove tresao hrapavi i monotoni glas njegove supruge. Nije ona bila loša. Samo je bila glasna i dosadna. Najveći dio njene rečenice se sastojao od raznih nepotrebnih nabrajanja. Uši su mu bile izranjavane rijekama njenih monologa.

Mislio je da će se uspjeti vratiti kući prije kiše. Velike su ga kapi iznenadile i prikovale pred uvučenim ulazom u knjižnicu. Stajao je tako i gledao u oblačno nebo nadajući se da će kiša uskoro prestati. Žena u crvenom je dotrčala do njega. Nasmiješila mu se zatvarajući polomljeni kišobran.

- Izgleda da će padati cijelo jutro – rekla mu je.
- Nadam se da neće. Nemam kišobrana.
- Zašto ne uđete unutra? Pročitajte novine dok kiša ne prestane.

I tako je, slijedeći neznanku, ušao u knjižnicu. Nikada još nije ušao u ovu knjižnicu. Doduše, nije ni u druge ulazio, a bilo ih je nekoliko u gradu. To nikako ne znači da cijelog života nije čitao. Čitao je on, možda i previše. Čitao je Zakone i Pravilnike. Četrdeset je godina svog radnog staža proveo u računovodstvu. Možda je njegov posao neupućenom izgledao statično, ali on je znao koliko se promjena događalo u njegovoj struci. Zakoni su se mijenjali i nadopunjavali , a on je stalno nastojao održati korak s njima. Ne jednom je stručnu literatutru donosio kući i proučavao je do kasno u noć.
Sada je sva ta strka prestala. Nije mu bilo žao, ali mu je nedostajalo. Imao je osjećaj da će se njegova bivša firma raspasti sada kad on više ne drži uzde u svojim rukama. Ponekad bi se zapitao što ima novoga na tom polju, ali nije baš previše žudio saznati. Svoju dugogodišnju naviku čitanja računovodstvenih novosti je pokušao zamijeniti navikom čitanja štampe. Ispočetka je dobar dio mirovine ostavljao na kiosku. Poslije par mjeseci je shvatio da je to bacanje novca i vremena, pa je odustao i posvetio se televiziji.

Ispostavilo se da je ljubazna neznanka knjižničarka koja se upravo vratila sa pauze. Pokazala mu je ovalni stol sa novinama, a ona zasjela za prijemni pult. Nezainteresirano je listao novine trudeći se pronaći nešto zanimljivo. Poslije pola sata je pogledao kroz prozor nadajući se da je kiša prestala. Nije imao sreće. Nastavio je sjediti čekajući.

Bilo mu je ugodno. Toplo. Tiho. Nosnice mu je draškao nekakav neobičan miris. Stari papir i još nešto. Nije mogao odrediti što. Sviđalo mu se tu. Mnogo je ljepše nego kod kuće. Odlučio je. Upisat će se u knjižnicu i svoje dane provoditi ovdje.

Učinio je to odmah ujutro. Čim je obavio nabavku, odjurio je u susret miru i tišini knjižnice. Nije se baš najbolje snalazio među svim tim policama prepunim knjiga, pa je zamolio knjižničarku da mu nešto preporuči. Tako je upoznao Ludluma i Folletta. Krasna gospoda, ali se njemu, onako izmorenom jednoličnim dugogodišnjim tempom računovodstva i financija, nisu baš previše svidjeli. Previše akcije i situacija u kojima se on ne bi uspio snaći da živi još tri života. Zamijenio ih je, po preporuci knjižničarke, Patriciom Cornwell. To je bilo nešto realnije, ali toliko krvi nije bilo čak ni u dnevnoj štampi. Patriciu je zamijenio Grisham. Tu se već malo bolje osjećao, ali sudnice i kancelarije mu je već bilo dosta, pa je odlučio prihvatiti savjet knjižničarke i proučiti medicinski triler. Robin Cook ga je začarao.

Ponekad bi se toliko zadubio u knjigu da bi je ponio kući. To bi redovito bio veliki promašaj. Svakih par minuta bi njegova supruga prekidala čaroliju izvještavajući ga o minornim događajima koji su joj se dogodili ili mogli dogoditi.O svim tim glupostima je pričala gromkim glasom kao da joj se slušateljstvo sastoji od najmanje stotinjak ljudi.

Odlučio je i popodneva provoditi u knjižnici. Ispočetka su ga ljubazne knjižničarke pogledavale i vjerojatno se pitale što nije u redu s tim čovjekom. Ubrzo su se navikle na njegovu prisutnost. Ponekad, kada bi se posjetitelji prorijedili, donijele bi mu šalicu kave i sjele na trenutak pored njega želeći popričati, a možda i otkriti kakvu li to tajnu krije. Njemu nije bilo do razgovora. Želio se što prije vratiti knjizi, pa im je odgovarao jednosložnim riječima. Ubrzo su odustale i od donošenja kave i od razgovora i prepustile ga njegovim novim prijateljima.

Prijatelja je bilo sve više. Već se dobro naučio snalaziti među tisućama neistraženih zemalja i sudbina. Postojao je i pult na kojeg su knjižničarke izlagale najčešće posuđivane knjige. Često bi pronašao biser, ponekad i ne bi, no svaki put bi uzdrhtalim rukama otvarao prvu stranicu i sladostrasno čitao tekst. Sa svakom pročitanom knjigom je njegov apetit za čitanje eksponencijalno rastao. Što je više čitao, imao je osjećaj, da se niže sve veći broj knjiga koje bi trebao pročitati.

Često su se na pultu znale naći knjige Agathe Christie. Odbojna mu je bila slika starice nagnute nad pisaću mašinu, pa nije nikada posegnuo za kojom od njenih knjiga, a bilo ih je, izgledalo mu je, na stotine. Jednog je dana, ne zna ni sam zašto, otvorio "Smrt na Nilu". Možda ga je riječ smrt privukla. Ili možda Nil. Bilo kako bilo, poslije desetak stranica je znao da će pročitati sve njene knjige koje postoje u knjižnici.

Oduševljavao ga je način na koji je veličanstvena Agatha vodila svoje junake. Misteriozna ubojstva su se nizala, a njemu su bila najdraža ona u kojima je glavnu ulogu igrao otrov. Otrov je bio oružje kojim bi se on najradije poslužio. Nema nereda. Nema krvi. Ostaje samo truplo. Tiho truplo. Truplo koje ne kriješti. Truplo koje ne prigovara. Mjesecima je čitao i ponovno čitao knjige Agathe Christie. Noćima ju je sanjao. Sve su se njegove misli vrtložile oko teme savršenog zločina. Svako ubojstvo u kojem je korišten otrov je razradio do detalja, no ubojstvo čajem od posebne vrste tise mu je bilo najdraže. Otrov se u krvi ponašao kao da je mrtvac doživio srčani arest i ništa nije ukazivalo na zločin. Savršeno ubojstvo. Maštao je o danu kada će doći u posjed te čudesne biljke kojom će jednom zauvijek začepiti usta svojoj goropadnoj supruzi.

U stanu je bilo tiho. Čulo se samo uporno kapanje vode u slivniku. Na stolu je bio ispisani papir. Izvadio je naočale iz džepića i počeo čitati :

"Otišla sam zauvijek. Sada više ne trebaš noću patiti za Agatom. Možeš je dovesti u stan. Barem dok ti se ne javi moj odvjetnik sa zahtjevom za podjelom imovine. Tebi i tvojoj Agati želim da trunete u paklu, jer ništa bolje niste ni zaslužili."