Razgovarati o čitanju vizualne poezije u današnje vrijeme, može vam se činiti, jednako je svrsishodno kao i pisati epove u nadi da će ukoričeni pod vašim imenom završiti na policama knjižara među bestselerima. Ili, što se toga tiče, uopće u nadi da ćete pronaći dovoljno ćaknutog urednika koji bi mogao uzeti u razmatranje objavljivanje te potpuno zaboravljene književne vrste. A zašto vas onda ipak očekuje nastavak ovog teksta namjesto da ostavim tu temu negdje u prašnjavim odjeljcima umjetničke ropotarnice? Pa s obzirom na to da govorimo o umjetnosti, pozvat ću se na slučaj ne od jučer poznat kako jedna od njezinih višestrukih ličnosti na dugo i široko prezire i svrhu i shodnost.

Međutim, ne radi se ni tek o provokativnom pokazivanju fige svakoj utilitarnosti, već uopće i o pozadinskim procesima koji postavljaju temelj, potpiruju, i, u konačnici, objašnjavaju i „opravdavaju“ mogućnost pokazivanja bilo kakvih figa ustaljenim i tradicionalnim oblicima stvaranja. Ponad svega, razvoj vizualne poezije ostavio je za sobom značajan odjek u vidu uskomešane umjetničke paradigme, stoga mi se koja riječ u korist vizualne poezije zapravo ne čini ni toliko ćaknutom ni neutilitarnom.

Inače, da odmah zasadimo klicu polemike, recimo da je sva poezija (ona zapisana) zapravo vizualna. Uzmete li listati neku knjigu, već sam pogled na nju, bez ikakvog čitanja, odaje je li riječ o proznom djelu ili ste posegnuli za kakvim stihotvorstvom. Osim što je grafička struktura (klasične) poezije izrazito vizualnog karaktera, već i tekst tako sam po sebi biva označen svojstvom vizualnosti ili „gledljivosti“. Da opravdam kovanje ovog nes(p)retnog neologizma, radi se jednostavno o tome da, da bismo uopće percipirali kakav tekst, najprije ga moramo vidjeti. Jedina bi razlika, pritom, između teksta i slike (u ovom slučaju bilo čega drugoga što gledamo, krenuvši od pogleda na okolinu) bila u tome što se u razumijevanju viđenog koristimo različitim kodovima. Iz tog je svojevremeno proizašao i prijedlog razlikovanja primarne i sekundarne vizualnosti prema kojem se diferencira razumijevanje slike, gdje je odnos slika – razumijevanje u neposrednoj vezi, i razumijevanje teksta koje se odvija na posredovanoj relaciji tekst – kod – razumijevanje (naravno, govorimo o bazičnom shvaćanju teksta u smislu „znam što piše“).

Riječ, slika, znak 

Postavi li netko pred nas fotografiju ptice, veoma brzo ćemo odgovoriti na pitanje što fotografija prikazuje. Vjerojatno nam ne bi trebalo ni značajno dulje da vidimo tek slovni zapis „ptica“, međutim, pretpostavimo da se radi o stranom jeziku koji nam nije poznat. Idimo i korak dalje, pa zamislimo da se radi o nedavnom arheološkom pronalasku, tako nam ni raspoznavanje onoga što bi možda mogla biti slova ne ide za rukom. Ono što nam nedostaje da bismo shvatili zapis jest kôd njegovog čitanja. Da se (obećavam, s razlogom) vratim još u vrijeme kad smo učili pisati, dobivali smo tada upute koje smo slijedili kako bismo mogli konstruirati riječi. Početna je postavka ta da se svaka riječ sastoji od zvukova kojima odgovaraju određeni grafemi, pa prema tome, uz popratna usmjeravanja slažemo poruku. Poznavanjem oblika slova, njihove korespondencije s glasovima, ponašanja glasova i njihovog pretapanja s obzirom na kontakt s ostalim glasovima, zapravo raspolažemo svojevrsnim kodovima stvaranja riječi. Prema istom principu usvajamo i kodove za njihovo čitanje, „dekodiranje“.

Rekavši to, zagrebli smo dio temelja na kojem se izgradio koncept vizualne poezije, a koji se tiče semiotike, odnosno izgradnje znakova. Ono što smo učinili zapisavši riječ „ptica“ jest to da smo konstruirali određenu vrstu znaka. Međutim, recimo da tu istu pticu trebamo sada i nacrtati, odnosno konstruirati znak za koji bismo rekli da sadrži dovoljno značajki koje bi ga mogle klasificirati kao valjanog reprezentanta ptice. S obzirom na to da fotografiranje ne dolazi u obzir, crtamo prema sjećanju ono što smatramo da je važno: otprilike pogađamo oblik ptice – palčastu glavu spojenu na okruglasto tijelo s klinastim repom. Krug za oko, trokutasti kljun, dvije štapićaste noge s nekoliko crtica za prste, eventualno još koju crticu za perje na krilu vidljivom s boka, ako se osjećamo dovoljno optimistično. Daleko od fotografije, ali za potrebu praktičnog sporazumijevanja, sasvim prikladno.

Ljudska priroda stvaranja znakova  

Ono što bismo rekli da se očitovalo u ovom procesu jest redukcija obilježja u korist onih esencijalnih čije bi odsustvo značilo i gubljenje bîti stvari koja ju čini time što ona jest. Drugim riječima, ptica bi mogla biti ptica i s krijestom i bez krijeste na glavi, s plivaćim kožicama ili bez njih, zelene ili crne boje, ali teško da bismo zamislili pticu bez neke vrste kljuna, krila i karakterističnih nogu s kandžama. Stvaranje znakova prema toj logici svojstveno je ljudskoj prirodi: ako ste ikad imali priliku doživjeti da vas malo dijete nacrta, znate kako na slici ima više glave i nogu, a manje ostatka vas. Taj popularno zvani „punoglavac/glavonožac“ je ono što je nekome važno da biste vi bili to što jeste – u ovom slučaju glava i noge su (za nekoga) vaša bit. Međutim, obično kad nam mala djeca ne daju objašnjenja što koji dio crteža predstavlja, vrlo teško ili nikako ne razaznajemo njihove znakove. Odnosno, nemamo potrebne kodove za dešifriranje bez obzira na to što nam je barem donekle jasna logika u podlozi stvaranja.

S druge pak strane, razumijemo riječ „ptica“, iako vizualno, akustički, logički zapravo nema poveznice s onim bićem koje u (izvanjezičnoj) stvarnosti tako nazivamo. Da smo bili ograničeni vremenom nekome objašnjavajući pojam ptice, mogli smo nacrtati i sveopće poznatu „polegnutu trojčicu“ kao pticu u letu u daljini, velika je vjerojatnost da bismo i toliko reducirani reprezentant prepoznali jer smo imali priliku naučiti što ta dva polegnuta trbuščića znače. Drugim riječima, osim psiholoških faktora, pri konstrukciji znakova prisutne su i uvjetovanosti po pitanju naše sociološke i kulturalne pozadine.

Nova semiotička situacija

Da se vratim ponovno u kontekst vizualne poezije, ono što se vremenom (krenuvši otkraja 19. stoljeća) dogodilo jest niveliranje statusa tekstualnih i slikovnih znakova te osvještavanja nove semiotičke situacije koja otvara mogućnost interferencije (naoko) raznorodnih znakova, a toliko prijemčive umjetničkoj intervenciji. Isprva se radilo o eksperimentu s jezikom koji je promatran kao osnovno gradivno sredstvo teksta: iz njega proizlazi određeni ritam pjesme (u sprezi s versifikacijom, sintaksom, interpunkcijom…), njime je omogućeno stvaranje specifične melodije (gradnja rime, asonance, aliteracije…). Tako i ta njegova funkcija biva naglašena nauštrb značenja koja konvencionalno njime prenosimo. Piše tako Dragan Aleksić u svojoj dadaističkoj pjesmi „Kratzkratz i kruci kritz“:

Klasično školsko pitanje „Što je pjesnik htio reći?“ (a zbog kojeg većina onih koji se bave književnosti osjeti slabost u srcu) pada u vodu, a da prethodno nije naučilo plivati. Zapravo je vrlo „jednostavno“: sve ono što se htjelo reći je u pjesmi, a reklo se to što je – kratzkratz, sisirorirara, 300 tausend… Međutim, važnije je pitanje kako se reklo. Iz toga razloga najprije i činim uvod u semiotičku pozadinu (naravno, tek jednu od inih). Naime, jedna je od sugestija da se (vizualna) poezija može čitati onako kako bi tkogod želio, ali ipak, prividna anarhičnost u stvaranju i pozivanje na arbitrarnost, proizvoljnost veze znakova i značenja jesu upravo to – ili tek prividni ili sami po sebi bez kakvog uporišta smisleno neodrživi. Jednostavnije rečeno, ovakva pjesma ima smisao i svrhu kao „jezični i poetski izgred“ jer stoji suprotstavljena tradicionalnom poimanju jezika i pjesništva. Možda je po slučaju čak i pretenciozno govoriti o svrsi ili smislu; ono što se u pjesmi zasigurno prepoznaje jest njen zvukovni, ritmički aspekt izveden iz strukture „riječi“ i ponavljanja te odsustvo koherentnog, prepoznatljivog jezičnog izraza. To je ono što ta pjesma jest i to je ono što ta pjesma „znači“.

Kompromitiranje gledateljevog očekivanja 

U vezi s pristupom čitanju vizualne poezije, a kad kažem da ne mislim da možemo čitati kako nas je volja, pritom ne isključujem specifičnost individualnog doživljaja, dapače, već naglašavam kontekstualnu i idejnu osviještenost te dobrodošlo poznavanje karaktera umjetničkih paradigmi. S. Briski Uzelac u svojem Vizualnom tekstu – Studije o teoriji umjetnosti navodi zanimljiv primjer situacije pogrešno izloženog djela Barnetta Newmana, „Tko se boji crvenog, žutog i plavog 3“ u amsterdamskom muzeju Stedelijk. Autorova je namjera bila da se djelo izloži u takvom prostoru koji bi onemogućio onome koji gleda da djelo obuhvati jednim pogledom. Ideja u temelju jest kompromitiranje gledateljevog očekivanja izgrađenog na renesansnoj tendenciji uokvirivanja, doživljavanja cjeline. U skučenom prostoru, gledatelj bi bio preplavljen bojama, morao bi prošetati s jednog mjesta na drugo kako bi promotrio i ostale dijelove slike. Njegov bi doživljaj bio fragmentaran. Uostalom, djelo iz različitih kutova različito bi i izgledalo. Kako bilo, Muzej je djelo izložio u prostoriji dovoljno prostranoj da gledatelj nije morao ni šetati ni pronalaziti mjesta za bolji pogled. Smisao djela se izgubio jer, koliko god neobično zvučalo, izloženo djelo nije bilo jednako onom koje je trebalo biti izloženo.

Odupiranje konvenciji

Slična je situacija s poezijom. Isprva je onima koji su stvarali vizualnu poeziju bio cilj predočiti kakvu konkretnu sliku. Međutim, i naravno, iscrpan je izvor onoga koliko tih pjesama možete napisati da bude smisleno i zanimljivo; kontekst i uvjetovanje njihovog čitanja je ono što ih osvježava. Primjerice, držite li u rukama Mrkonjićevu pjesmu „Sav u žudnji brida“, primijetit ćete kako bi tek zrcalna refleksija te pjesme proizvela konvencionalan oblik teksta koji smo naviknuli čitati, ali ono što čini njenu bit jest upravo to što se ona odupire konvenciji. Ako uhvatite neke Machiedove vizualne pjesme, usudite se okrenuti knjigu naopačke, postrance – sasvim je svejedno iz kojeg usmjerenja gledate jer njihov je koncept temeljen na tome da izgledaju kao karte prostora, pa je njihova orijentacija virtualno podložna potrebi onoga koji gleda.

Isto tako, vizualne pjesme mogu biti i izložene u galerijskom prostoru, jedna je od zanimljivih mogućnosti koju im otvara njihova narav. Ipak, pitanje je li to (još uvijek) poezija zapravo umnogome ovisi o i onome kako stvara onaj koji stvara i kakvu poruku izložak nosi. Vjerojatno vam na prvu ne bi palo na pamet da neke Martekove radove koje izlaže nazovete poezijom, a možda ne bi ni na drugu kad biste vidjeli da ih i on sam naziva poezijom. Međutim, poanta nije ni složiti se s umjetnikom (što zasigurno razumiju oni koji su, primjerice, tražili povrat svojih nesretnih 10 kuna na Trbuljakovoj izložbi „nikada do sada viđen rad neviđenog umjetnika“) koliko tek biti otvoren k tuđim interpretacijama umjetnosti i razvijati osjećaj za konceptualnu misao. Martekova poezija tako i može i ne mora biti (vizualna) poezija koliko je zapravo bitan proces kreativnog razmišljanja i stavljanje u fokus mehanizma stvaranja u odnosu s percepcijom umjetnosti. Ako se pogledamo u Martekovim izloženim ogledalima, izgleda da bit djela činimo i mi sami.

Efekt očuđenja

Ono na što želim obratiti pažnju jest vrlo čest interaktivni karakter koji za sobom povlači vizualna/konceptualna poezija. Pritom mi je zanimljivo osvrnuti se i na različito shvaćanje angažmana koji od nas traži djelo, u primjeru sljedećeg slučaja taj angažman čini se opravdan po uzoru buntovne, institucionalno-zaziruće Nove umjetničke prakse, pa je tako Trbuljakov Ovojeizam ostao izložen (po umjetnikovom dopuštenju) s intervencijom, nadopunom iz publike u vidu ispravljenih pravopisnih grešaka na izlošcima. Htjeli – ne htjeli, ton djela je ponešto promijenjen, ali efekt očuđenja je zasigurno postignut.

Konačnog odgovora na pitanje kako pristupiti djelu, a da interpretacija bude „točna“ zapravo i nema, međutim poznavanje okolnosti u kojem se stvaranje odvija i razvijanje literarnog iskustva je svakako ono što doprinosi kvalitetnijem stavu u čitanju. Isto tako, ono što se mogu nadati jest da vam nakon svega rečenog u kratkom osvrtu u vezi vizualne/konceptualne poezije i njezinog čitanja izvire više pitanja negoli odgovora, a što u konačnici smatram vrlo plodnim i blagotvornim mjestom po čitateljsko iskustvo.