Život između pustolovina Milesa Vorkosigana i Hyperiona
Osim što traži razum naš Goran Gluščić ima i doista lijepu listu dragih mu knjiga...
Knjige koje su najviše utjecale na mene su, ironično, knjige koje tada zapravo nisam čitao. Moji su roditelji strastveni čitači i zbog toga sam cijeli život okružen svakakvim romanima. Naravno, tada su me najviše privlačile naslovnice, i kada sam vidio prekrasne ilustracije Igora Kordeja na koricama „Gospodara prstenova“ i „Hobita“, nekako sam morao ući u taj svijet. Posrednik je u tom slučaju bila moja mama, koja mi je crtala karte, likove i prepričavala mi radnju serijala. Budući da onda još nije bilo filmova, sve je bilo na mojoj mašti, ali to nije nimalo ubijalo moje oduševljene. Te knjige, koje su mi tada bile prevelik zalogaj za čitanje, svejedno su mi bile nešto magično - nešto što sam želio pročitati u budućnosti. To je bila moja prva prava ambicija, iako mi ta riječ tada nije bila poznata.
Moj tata je pak preferirao znanstvenu fantastiku, tako da su se u našoj kući gotovo uvijek nalazile knjige o pustolovinama Milesa Vorkosigana, koje je često ponavljao. I u tom slučaju su me privukle prekrasne naslovnice koje je nacrtao Esad Ribić. Tata baš nije imao previše volje za prepričavanje radnje romana, a samo jednom sam ga pitao da mi nešto nacrta (s razlogom samo jednom), tako da je taj put sve bilo na meni. Uzeo sam bilježnicu i olovku i počeo škrabati svoje prve priče naslovljene „Bujold“ jer sam tada mislio da se sve knjige tako zovu i nisam shvaćao da je zapravo riječ o autorici serijala. Bile su to moje pustolovine Milesa Vorkosigana inspirirane naslovnicama, ali da ne bude dosadno, ubacivao sam likove iz Spidermana, Supermana, Terminatora i ostalih stvari koje sam tada volio gledati. Tih je bilježnica bilo nekoliko, a iz nekog sam razloga na kraju uvijek ubijao likove - često nuklearnom bombom.
Paralelno s time čitao sam knjige primjerene za svoje godine, a tada mi je najdraža bila „Baš čelik“. Poprilično sam siguran da sam tada radnju, koje se više i ne sjećam, vizualizirao više po svom ukusu, ali to je manje bitno jer je ta knjiga bila među prvima u kojima sam stvarno uživao.
Serijal koji bih preporučio mladim čitateljima (ili onima koji bi to tek voljeli postati) definitivno je „Dva Neba“ (u originalu „Broken Sky“) Chrisa Woodinga, a radi se o devet kratkih fantasy knjiga. Moram priznati da se više i ne sjećam radnje, stila pisanja i ostalih stvari koje su mi sada bitne, ali tada sam stvarno uživao čitajući ih. Dinamična i dosta kompleksna, a opet shvatljiva, radnja puna akcije koja se može vidjeti u današnjim crtićima. Također, prvih par stranica svakog romana sadrži ilustracije novih likova, stvorenja, lokacija i slično, što stvarno može pomoći djeci pri vizualizaciji i uživljavanju. Ako tražite nešto za vaše dijete ili mladog nećaka, mislim da bi to moglo biti odlično štivo. Ako mislite da je to previše nasilno, onda jednostavno uzmite neku od „Borovnica“ Darka Macana, a usput je pročitajte i vi jer taj strip je odličan za sve generacije.
Sada ću se prebaciti na sadašnjost. Bilo mi je suđeno da uđem u ZF i fantasy vode, tako da sam u njima najviše i plivao. „Hyperion cantos“ Dana Simmonsa mi je najdraža i najbolja znastvenofantastična knjiga već dugi niz godina. Sastoji se od četiri knjige – „Hyperion“ i „Pad Hyperiona“, koji čine prvu polovicu serijala, ali zapravo nam daju zaokruženu priču i zanimljivu i raznovrsnu paletu likova te „Endymion“ i „Uspon Endymiona“, koje je autor napisao nekoliko godina kasnije, a čija se radnja odvija sto godina nakon prve polovice.
Taj serijal stvarno ima svačega, čak i po pitanju žanra. Horor, cyberpunk, noir, triler, poezija, militaristička ZF, drama, romansa… I ne znam čega nema. Previše bi mi prostora trebalo za opisivanje radnje, ali samo ću reći da je priča rađena po uzoru na „Čarobnjaka iz Oza“, gdje ulogu čarobnjaka preuzima tri metra visok robot napravljen od oštrica, koji ima četiri ruke i može manipulirati vremenom. Ako vas to nije privuklo, možda ovaj serijal ipak nije za vas.
„Pjesma leda i vatre“ Georgea R.R. Martina je sada posvuda i bilo bi besmisleno puno pričati o tome. Reći ću samo da serijal stvarno zaslužuje strku koja je nastala oko njega. I da, bolji je od serije. Samo kažem… Počeo sam čitati taj serijal prije skoro deset godina (puno prije serije – hipster), a to sam učinio zbog jednog osobnog razloga. Imao sam možda trinaest godina kada me tata uhvatio kako listam tu knjigu. Nasmijao se i rekao: „Trebat će ti pet godina da završiš serijal.“ Iz principa sam pročitao sve tri knjige te godine, i još mnogo puta kasnije. Još uvijek čekam kraj serijala, pa sam možda ipak trebao oduljiti čitanje na tih pet godina.
Naveliko se priča o tome kako Martin ubija likove, ali po meni to nije ništa naspram onoga što sam pročitao u ZF knjizi „Sjeti se Flebasa“ Iana M. Banksa. To je roman za ljude koji ne žele gubiti vrijeme i žele dinamičnu, ludu akciju od početka do kraja. No to ne znači da je roman glupav kao što su prečesto akcijski filmovi. Banks je bio iznimno maštovit pisac i svemir koji je stvorio drugačiji je, luđi i zanimljiviji od svega ostalog što sam čitao. No ono što je specifično za Flebasa je paket odličnih, zabavnih likova koji su sve samo ne sigurni. Kao što sam spomenuo ranije – likovi umiru u ovome romanu. Ako ga počnete čitati paralelno s još nekoliko prijatelja, možete se međusobno kladiti tko će umrijeti prvi; možete igrati igru opijanja prema tom sistemu… U svakom slučaju, zabava je zajamčena.
Humor često može zasjeniti sve ostalo u priči i postati njezin fokus. Nije to nužno loše, ali roman koji savršeno spaja horor s humorom je „John umire na kraju“ Davida Wonga. To je roman o dvojici prijatelja koji otkriju drogu kojom dobivaju moć da vide i djeluju na natprirodne pojave. Uskoro postaju lovci na nadnaravno, a roman prati njihov dolazak do te točke, ali i događaje nakon toga. Roman je smiješan od početka do kraja i pravi je užitak pratiti dva glavna otkačena lika. No koliko god smiješan bio, roman je nevjerojatno mračan i brutalan. Vjerojatno je zbog te pomalo neobične kombinacije ostao prilično nezamijećen, ali ako vam roman sličan seriji Supernatural, samo s puno više droge, seksa i ubijanja zvuči zanimljivo, onda je ovo definitivno za vas.
Kako ne bih pričao samo o spekulativnoj fikciji, za kraj sam pustio svojeg najdražeg autora, koji rijetko kada zalazi u tu kategoriju, a kada to radi, najčešće je rubno i suptilno. Chuck Palahniuk možda vam je poznat po svojem romanu „Klub boraca“, mada vjerojatno više zbog njegove ekranizacije nego zbog samog romana. No iako Chuck ima puno odličnih knjiga o kojima bih mogao puno pisati, sada želim spomenuti njegove kratke priče, koje znaju biti ekstremno odvratne, premda to ne znači da on uvijek pokušava izazvati gađenje svojim radovima.
„Guts“ je priča koja spada u onu prvu, "gadnu" kategoriju. Na čitanjima te priče onesvijestilo se više od pedeset ljudi, ali ja smatram da koliko god odvratna bila svejedno sadrži jako puno dobrog humora. Želite li testirati svoj želudac, slobodno pročitajte, ali to radite na svoju odgovornost.
U drugu kategoriju spada „Phoenix“, koji nam pokazuje koliko je daleko majka spremna ići za svoje dijete. Ne, nije to priča o osveti ili spašavanju djeteta od mafije. Radnja je puno jednostavnija od toga, ali baš zbog toga i efikasnija. Majka odlazi na poslovni put, a njena kći ostaje doma s ocem. Zbog svađe prije odlaska, kći odbija pričati s majkom preko telefona, a majka zbog toga svakim danom postaje sve više paranoična. Je li se zapravo nešto desilo njenoj kćerki ili stvarno samo šuti? Neću ništa otkriti, ali priča vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima.
Posljednja priča koju ću istaknuti je „Romance“. To je priča o ljubavi, problemima i sreći. Sve ste to sigurno vidjeli već puno puta, ali ovo je ipak nešto sasvim drugačije. Smiješno, čudno, pomalo odvratno i bizarno, a istovremeno i stvarno lijepo . Chuck će vam reći koliko je malo potrebno za sreću.
Same priče dostupne su na internetu, a ako ih volite slušati, možete naći Chuckova čitanja na youtubeu.
Mogao bih još satima pisati, a možda jednom i napravim neki nastavak gdje ću se više dotaknuti ostalih medija - stripova, video igara, serija, filmova… Sve su to stvari koje su stvorile moj život.
Netko je rekao da zbog knjiga ne proživimo samo jedan život, već mnogo njih. To je lijep citat, ali ja bih ga malo modificirao. Zbog svih tih pustolovina, likova i avantura koje su mi pružile knjige, nisam samo proživio mnoge živote, već sam postao zadovoljniji ovim jednim koji imam.
Fotografije: Savez kapetana Vorpatrila: pustolovine Milesa Vorkosigana/Algoritam