Čekam zeleno. 8,00. Ako pružim korak trebat će mi deset minuta do ureda u kojem je sastanak upravo počeo. Pred semaforom svakog jutra ista ekipa. Ako ne računam crvenokosu punih, oblih listova, koja će ući u prvi portun nakon pješačkog, najuočljiviji je mladić s iskrivljenim nogama. Do struka, to je obično tijelo u skupoj, do pola zakopčanoj jakni na patent, ispod nje košulja i majica u savršenom skladu zelene i sive, a od pojasa prema kožnim cipelama, fine štofane hlače čiji pravilni pad ometaju stisnuta koljena. Ponekad ga vidim dok šepa prema semaforu, našem zajedničkom jutarnjem zbornom mjestu. Vuče noge kao da ima nevidljive utege oko članaka. Ponekad se samo pojavi, skužim ga tek kad se rukom osloni na semafor. I dalje čekamo. Sat još uvijek pokazuje 8,00 kao i prije pet minuta. Ili petnaest? Uvijek isto. Što ga više trebaš, to se vrijeme više nećka. No konačno vidim šansu. Promet se iz nekog razloga prorijedio. Na semaforu je i dalje crveno, ali prvi automobili su udaljeni dobrih stotinjak metara. U nekoliko koraka mogu se naći s druge strane ulice. Crvenokosa se zalijeće prva, za njom i ostali. Odlučim pružiti korak, no onda odustanem. Ako pretrčim, mladić će ostati sam. Nije baš najbolji način da njemu i sebi započnem dan. Podsjećati ga na to da ne može pretrčati cestu. U mislima se vidim kako sam ipak prešao kolnik, osvrnuo sam se i gledam ga. Između nas, poput vremena, neumoljivo protječe žuta Amazona. On stoji sam na muljevitom sprudu odebljanom naplavinama šiblja. Razmišljam o tome koliko se puta suočio s činjenicom da ne može trčati? Koliko se puta s time susreće u danu? Koliko će još... Promet se opet zagužvao. Ne vidim više crvenokosu s lijepim nogama. Nas dvojica i dalje čekamo zeleno. U ovom trenutku na svijetu ne postoje dvije upornije osobe. Umjesto o sastanku koji je već u tijeku, razmišljam o tome kako nepoznatom tipu pravim društvo, iako on to ne zna. Vrijeme je da počnem češće misliti na ljude. Vrijeme i ovako ima vremena. Ono ima vrijeme isključivo za sebe. Vrijeme jedino polaže pravo na takvu sebičnost. Sve ostalo, jednostavno nije ispravno.